Jeste li kad čuli za Rumija? – Islamski učenjak kojeg čitaju i poštuju od Istoka do Zapada

E. Hasanagić / biscani.net

Pripremio: Elvedin Hasanagić

Mevlana Dželaludin Rumi je bio perzijski islamski filozof, teolog, pravnik, pjesnik i sufijski mistik iz 13. vijeka. Smatra se jednim od najvećih mističkih pjesnika islama, koji je pisao na perzijskom jeziku. Ime Rumi dobio je zbog toga što je život proveo u Rumu (Rumski sultanat), današnja srednja Anadolija, a Mevlana na perzijskom znači “naš vodič”, a tako su ga počeli zvati njegovi učenici i svi oni koji su slušali njegova predavanja.

Mevlana Dželaluddin Rumi rođen je u Belhu (današnji Afganistan) 6. rebiul-evvela 604./29. septembra 1207. godine. Njegov otac Behauddin Veled, koji je važio za jednog od najvećih učenjaka svog doba, odlučio je da pred mongolskom prijetnjom izmjesti svoju porodicu iz rodnog kraja, a za novo prebivalište, nakon što su neko vrijeme živjeli u Bagdadu, Hidžazu i Damasku, odabrao je Konju u Anadoliji – tadašnju prijestonicu seldžučkih vladara. Prema predanju, u gradu Nišapuru sreću čuvenog mistika Atara, koji je, videvši Bahaudina i Dželaludina, uzviknuo: „Gle čuda! Dolazi nam rijeka koja vodi moćni ocean!“. Tada je čuveni sufija malom Dželaludinu poklonio svoju Knjigu tajni.

Nakon smrti oca 1231. godine, Dželaludin putuje u Siriju i provodi sedam godina u Damasku i Halepu, nakon čega se vraća u Konju, gdje nasljeđuje očevo mjesto i predaje teološke nauke. Rumi nije bio ni najmanje vjerski isključiv – imao je puno prijatelja hrišćana, posjećivao je kršćanska svetišta.

Godine 1244. godine Rumi je doživeo susret sa lutajućim dervišem Šemsedinom Tebrizijem, koji je izmjenio dalji tok njegovog života. Šemsedin je prešao u Rumijevu kuću, a Džalaludin se od naučnika i pravnika preobražava u mistika i pjesnika, koji je većinu svojih djela iz tog vremena pisao pod pseudonimom Šemsedin. Nakon nekog vremena, Šemsedin je nestao iz Rumijevog života isto onako misteriozno kao što je i došao. Međutim, Rumi nastavlja da piše inspirisan “božanskim” ljudima.

Pod utiskom ličnosti Salahudina Zarkuba, jednostavnog, nepismenog čovjeka čiste duše, piše oko 70 gazala. Nakon Salahudinove smrti, njegov učenik Husamedin Čelebi, isto tako slavni sufija, mu služi kao inspiracija da napiše svoju najpoznatiju poemu Masneviju, koja spada u najviše uzlete ljudske misli.

Mesnevija je nenadmašno remek-djelo sufijske literature, 26.000 stihova poezije u šest tomova kroz koje je na jedinstven način izložen gotovo svaki pojedinačni aspekt islamskog nauka, njegove teologije, metafizike, kosmologije i tradicionalne psihologije. Mesnevija je, zbog svog jednostavnog jezika i pripovijedačkog stila, spjev prijemčiv najširim masama, koliko god da u sebi krije najdublje gnostičke postavke za čije razumijevanje je nužna iznimna upućenost u najsuptilnije probleme sufijskog nauka. Kroz Rumijevu Mesneviju sva dotadašnja duhovna tradicija islamskog svijeta ponovo je zablistala punim sjajem, kroz Mevlaninu genijalnu sintezu i jedinstvenu interpretaciju misli starih prvaka duhovnosti.

Rumi je umro 17. decembra 1273. godine, a njegova smrt se tradicionalno obilježava u Konji (Turska), svečanom manifestacijom Šeb-I Arus. Smrt Rumija se na turskom jeziku naziva i “Vuslat”, što bi u slobodnom prijevodu značilo njegov “povratak Gospodaru”. Na njegovom ukopu okupilo se, kako su hroničari zabilježili, na desetine hiljada ljudi iz cijele Anadolije. Kršćani i jevreji iz Konje došli su odati svoje poštovanje velikom muslimanskom duhovnom prvaku u kome su prepoznali istinsku svetu ličnost, čovjeka koji je, čvrsto, kroz islamsku tradiciju, kojoj je bio krajnje i bezrezervno odan, govorio o duhovnom putu, zajedničkom sljedbenicima svih religija, zajedničkom i prihvatljivom svima.

O Rumiju se u cijelom svijetu govori uvijek s velikim respektom. Već godinama je najprodavaniji i najčitaniji pjesnik u Americi, koja uživa u njegovoj poeziji i koja se njome inspirira. Od zaborava čuvaju ga njegove riječi koje traju i koje su nadživjele osam stoljeća careva, kraljeva i imperije koje su nestale kao da ih nikada nije bilo, dok djelo jednog pjesnika iz srednjeg vijeka još isijava svojom svježinom i nadahnutošću. Značaj Rumija za Bosnu i Hercegovina i za Sarajevo dodatno naglašava i Mevlevijska tekija koja je sagrađena prvih godina osnivanja Sarajeva i koja je zapravo bila bitan faktor u počecima urbanizacije bh. prijestonice.

Rumi i Mesnevija u Bosni i Hercegovini

Prve sufije u Bosni i Hercegovinu došle su prije nego je sultan Fatih na ove teritorije donio islam, što je možda bilo i očekivano, jer sufije su po cijelome svijetu svojim lijepim ponašanjem, oštroumnošću i uz pomoć Boga širile islam, ili pripremale teritorije na koje je trebala doći islamska vlast. Tako je bilo i u Indoneziji, tako je bilo i u našoj Bosni.

Prva kuća Sarajeva, nakon dolaska islama i Osmanlija, upravo je Mevlevijska tekija na Bendbaši, podignuta 1462. godine, na istočnoj strani grada, kao dobrodošlica za sve putnike na­m­je­rnike, za musafire, za rodbinu i prijatelje.

Nijedna islamska knjiga (izuzimajući, naravno, Kur’an i hadiska djela) nije tako privlačila našu ulemu, naše učene ljude, i ne samo njih, kao što je to slučaj sa Mesnevijom, tim čudesnim djelom sufijske književnosti. Mesneviju su voljeli, slušali i izučavali, ne samo sufije, već i trgovci, zanatlije, hodže i muftije, muderrisi i pjesnici, paše i be­go­vi, carevi i veziri; bogati i siromašni. Bilo je takvih entuzijasta koji su iz ljubavi prema toj knjizi preduzimali takve korake koji bi i danas, u eri tehničkih čuda, bili pravi izazov za avanturiste. Tako se Sarajlija, Isevi Mehmed Emin-efendija (umro 1816.), osobno zaputio u Perziju da nauči perzijski jezik kako bi mogao studirati Mesneviju. Bio je, bilježe historičari, izv­rstan usmeni prevodilac i tumač Mesnevije koju je kazivao u Bakar-ba­bi­noj džamiji na Atmejdanu. Iza njegove smrti ostala je dugo vremena spominjana izreka: Umro Isevija, umrla i Mesnevija. Zanimljivo je da se, poslije 200 godina, Mesnevija opet vratila na Atmejdan, u obnovljenu Bakar-babinu džamiju (srušena 1894., obnovljena 2011.). Skoro cijelu jednu godinu (2012.–2013. ) h. hfz. Mehmed Karahodžić držao je dersove u toj džamiji.

Drugi zanimljiv slučaj vezan je za reisul-ulemu h. Mehmed Tevfik ef. Azapagića (1838.–1918.) koji je kazivao Mesneviju svom sinu Nurudin-begu (vjerovatno u Hanikahu GHM gdje je kazivao i Buharijinu zbirku ha­di­sa), a pristup je bio slobodan i drugim zainteresovanim građanima. I u dalekom Pa­ki­stanu, veliki pjesnik M. Ikbal (1873.–1938.) pokazuje istu brigu za svog sina Džavida, kada mu upućuje ove riječi: Bojim se ovog doba u kome si se rodio. Ono je ugušeno u materiji i zna malo o stvarima duše… Ako na ovom putu ne nađeš društvo mudrog čovjeka, uzmi od mene ono što mi je ostalo od moga oca i mojih predaka. Kao druga na putu izaberi mog učitelja Rumiju, da bi ti Bog podario želju i žar. Jer Rumi poznaje i razlikuje ljusku od jezgre. Njegovi koraci su čvrsto na putu koji vodi ka Prijatelju.

Krajiški mesnevihan, reis Džemaluddin ef. Čaušević 

Džemaluddin ef. Čaušević (1870. – 1938.) rodio se u Arapuši kod Bosanske Krupe 1870. godine. Kao šesnaestogodišnjak odlazi u Carigrad na studije, gdje ostaje 17 godina. Tada se počeo zanimati i za tesavvuf gdje je, u čuvenoj mevlevijskoj tekiji na Galati stupio u red mevlevija. Tesavvuf i perzijski jezik učio je pred, u to vrijeme, naj­istaknutijim znalcem tesavvufa h. Muhamed Esad-dedetom. Zbog političkog djelovanja za vrijeme studija, gdje je uzeo učešća u mladoturskom pokretu, morao je napustiti Tursku i prijeći u Arabiju, a kasnije u Egipat i Jemen, odakle je, kao vanjski dopisnik carigradskih listova, pisao zapažene reportaže o životu tamoš­njeg stanovništva. Po povratku u do­mo­vinu bio je profesor arapskog jezika na Visokoj gimnaziji u Sarajevu. Dugi niz godina održavao je redovno vazove u Begovoj džamiji, kao i drugim mjestima BiH, i svuda je bio rado slušan i lijepo priman.

Za reisul-ulemu muslimana BiH izabran je 1913., a 1928. godine imenovan je za prvog reisul-ulemu muslimana Kraljevine Jugoslavije. Bio je ve­oma učen, pobožan, izvanredne in­te­ligencije, ispravne orijentacije i sa­v­re­mene interpretacije islama. Hrabar, energičan i dobronamjeran. Bio je bla­ge naravi i vedra duha, dalekovid, a u od­b­rani svojih stavova odlučan i nepokolebljiv. U Prvom svjetskom ratu pokazao se kao veliki zaštitnik sirotinje i muslimanskih vojnika. Zalagao se za vjerski, prosvjetni i kulturni napredak bh. muslimana uvodeći arebicu kao pismo, čime je htio pridobiti konzervativne slojeve našeg društva. Arebicom je štampao preko 40 naslova, izdavao tri časopisa (Tarik, Muallim i Misbah) i kalendar Mekteb. U svemu tome je učestvovao bilo kao autor, bilo kao urednik ili izdavač. Sa hafiz Muhamed-ef. Pandžom uradio je prijevod Kur’ana (Kur’an časni), koji izlazi 1937. godine. Koliko je to veliki i ozbiljan posao bio, govori podatak da je još za njegova života izdato preko 500 000 primjeraka raznih vjerskih knjiga.

Mesneviju je počeo kazivati prvo u Mevlevijskoj tekiji na Bendbaši (1911. – 1917.), a potom u kući Hadži Mujage Merhemića (1917. – 1928.). U svom ka­zivanju Mesnevije došao je do Drugog sveska, kada prestaje sa dersovima pošto se razišao sa Hadži Mujagom u stavu oko otkrivanja muslimanki. U kazivanju Mesnevijepuno se bazirao na komentare bejtova, pa su njegovi der­sovi ličili na prave vazove. Dešavalo se da bi ponekad stigao prevesti i protumačiti svega nekoliko bejtova. Vjerovatno da zbog takvog pristupa Mesneviji i nije stigao više prevesti nego je­dan svezak i drugi tek početi. Prilikom njegovog ustoličenja za reisul-ulemu, u martu 1914. godine, mevlevijski šejh Ruhi-ef. Šehović sa svojim dervišima, uzeo je učešća u programu te svečanosti, što je bilo priznanje tekije svome dugogodišnjem mesnevihanu. Mezar mu se nalazi u haremu Begove džamije, a njegova dženaza ostaće upamćena kao jedna od najvećih u povijesti BiH.

Rumijeve mudrosti:

Ako jedna svijeća potpali drugu svijeću, neće izgubiti ništa od svoje svjetlosti.

Postoji glas koji ne koristi riječi. – Slušaj!

Na putu Ljubavi ja jesam trunka, ali nisam sitan, jer one što na Tvoja vrata kucaju, Ti ne smatraš malehnima.

Ako su ti oči “otvorene”, vidjet ćeš stvari koje vrijedi vidjeti.

Ljubav nije onolika koliko o njoj govoriš. Ljubav je onolika koliko zbog nje tuguješ i patiš…

Čežnju moju uskomeša samo vjetar Njegov, samo ašk prema Jednom je zapovjednik moj.

Čiju god je haljunu ljubav poderala, taj je sasvim očišćen od pohlepe i zla.

Ljubav je putovanje. Htjeli to ili ne, svi putnici se mijenjaju. Niko ne može da se kreće prema ljubavi, a da ostane isti.

Ljubav nema nikakve veze sa pet (čula) i šest (smjerova): njen cilj je samo (doživjeti) privlačnost koja dolazi od Voljenog.

One ljubavi koje su zbog boje (vanjske ljepote) nisu ljubavi: na kraju one su sramota.

Imena nisu važna. Ruža bi mirisala i kada bi se drukčije zvala.

 

 

Izvori nekih informacija:

  • faktor.ba
  • wikipedija


0

Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...