Piše: Asmira Kajtazović

Ljubio bih te među zidinama Kalemegdana bivajući hrabri vitez, a ti moja princeza. Ljubio do besvijesti, jer nisi pristalica poljubaca na blic. Tako opijeni bismo šetali Dunavom dok nam klecaju koljena od ljubavi koju vodimo i kad nam se tijela ne dodiruju. Ljubavi koja se vodi pogledima, riječima, ćutanjima. Šaputao bih ti da si moja mala Beograđanka, dok mi govoriš da sam tvoj Beograd. Cio grad u jednom čovjeku.

Ali, nemoj! Ne reci nikad tako velike riječi, iako je svaka tvoja riječ o meni velika, jer ja sam samo jedna obična kukavica.
Ti si odveć hrabra da pred svijetom priznaš da za tebe druge vjere osim ljubavi i dobrote nema, te da su ti križ dali rođenjem ne pitajući za dopuštenje sebično želeći da te obilježe prema svom i uvjere da takav lanac oko vrata znači sve ono što smatraš svetim.

Već u djetinjstvu si odbacila svaki simbol vidjevši da oni koji najviše ljube svoju vjeru na vratu i te poljupce šalju prema nebu su oni koji najmanje dobra čine, dok djecu miluju oni za koje tvrde da su ološi. I otad tražiš čovjeka među ljudima suprostavljajući se svakom pravilu i svakoj osobi koja spomene bilo kakvo pravilo.

Moja se hrabrost negdje usput izgubila. Iako sam u duši ista pristalica, pred svijetom sam uvijek bio mali.
I svaku odluku o tome da im kažem da mi srce ljubi nekog čije ime slovi za srpsko, potisne ona “nek je naša, pa nekako ćemo, samo nek nam se ne krsti za sofrom”.

I negdje između želje za tobom i straha od osude pojavila se misao da bih te mogao izgubiti, jer da voliš umiješ, ali kukavice – ne želiš. I mislim da to nema veze sa tetkom Zorkom.

Mala moja Beograđanko, s tobom ljubav uvijek dirigira. Ja se još uvijek borim sa svojim starhom, ali nesumnjivo putujem u pravcu k tebi.