Na mnogo načina, Klaudija (pseudonim), 33-ogodišnja trgovkinja umjetninama, smatra da je spremna za izolaciju u Londonu. Kao bivša alkoholičarka koja je u životu imala „mentalni slom ili dva“ već ima iskustva sa centrima za odvikavanje. I tamo joj je kretanje bilo ograničeno. Morala se pridržavati stroge rutine, šetati i jesti u isto vrijeme svakog dana. Ta rutina joj je sada itekako korisna. Skupa sa ostatkom Britanije, i Klaudija je u izolaciji u jeku borbe protiv širenja virusa korona. Stanovnicima je dozvoljeno da napuste dom samo u najograničenijim okolnostima. Vlada je naložila izbjegavanje susreta sa svima s kojima stanovnici ne žive, pa čak i članovima porodice.
„Teškim danima si kažem: napravi krevet, istuširaj se i jedi“, kaže Klaudija.
Svako jutro napiše sve ono na čemu je zahvalna: više ne živi u „kući za triježnjenje“ sa 12 drugih žena već u sopstvenom stanu; sestrina beba, koju još uvijek nije uspjela upoznati, je zdrava. Takođe izbjegava društvene mreže. I bez toga je anksiozna:
„Plašim se da će mi za sedmicu ili dvije doći da vrištim.“
Traumatični događaji, od prirodnih katastrofa do rata, mogu oštetiti mentalno zdravlje ljudi. Ni ova pandemija nije izuzetak. Donijela je strah od zaraze i razbolijevanja voljenih osoba. Stvorila je užasnu nesigurnost u svaki aspekt života. Uz petinu svijeta koja se trenutno nalazi u izolaciji, sve više su u porastu usamljenost, anksioznost i depresija. Karantin i mjere društvenog udaljavanja koje se sprovode kako bi se usporilo širenje novog virusa korona se protive ljudskoj prirodi. Dodir i društvena povezanost su ključni i za ljude i za druge primate: ženke babuna koje imaju manje partnera za razmnožavanje ili manje prijatelja pokazuju povećane količine kortizola – hormona stresa.
Prošlo je manje od mjesec dana otkako je vlada Italije proglasila nacionalni karantin, a uticaji na mentalno zdravlje ljudi se već primjećuju. Više od 13 100 ljudi je do sada umrlo od virusa korona. Najmanje dvije medicinske sestre koje su liječile pacijente na intenzivnoj njezi su počinile samoubistvo. U Njemačkoj, ministar finansija savezne države Hese je bio toliko zabrinut za ekonomski uticaj pandemije da je počinio samoubistvo.
Sve više raste i svijest o uticajima izolacije na mentalno zdravlje ljudi. U Britaniji 62% ljudi je reklo da im je sada teže da budu optimistični u pogledu budućnosti nego što je to bilo prije ove panedemije. „Ljudi se bore sa emocijama jednako koliko se bore i sa ekonomijom“, rekao je Endru Kuomo, guverner Njujorka, američke države sa najvećim brojem zaraženih. Četiri dana nakon te izjave uspostavio je besplatni telefon za sve ljude sa ugroženim mentalnim zdravljem
Neki ljudi su naročito podložni stresu tokom pandemije. Medicinari su najizloženiji virusu, ali osjećaj zajedništva i pripadanja timu im pomaže da očuvaju duh. Međutim, mnogi doktori i medicinske sestre s prinuđeni da se izoluju od sopstvenih porodica jer su i sami možda zarazni, što dalje negativno utiče na njihovo mentalno zdravlje.
Nedostatak lične zaštitne opreme za medicinare u mnogim zemljama samo pogoršava taj stres. Nikolas Kristakis, koji sada radi na Jejlu, bio je doktor tokom ’90-tih i epidemije HIV-a/AIDS-a. Kaže: „Tada je postojala velika zabrinutost da ako brinete o pacijentu koji ima AIDS da ćete se i vi zaraziti. Ali tada smo imali dovoljno zaštitne opreme. To je činilo rizik od zaraze, koji je popratni faktor našeg posla, podnošljivijim. Daleko lakše je zaraziti se virusom korona.“
„Trenutna situacija je kao da šaljete golog vatrogasca u zgradu.“
I među širom populacijom neki ljudi mogu biti naročito izloženi stresu. Ljudi koji su ostali bez posla, a sada se broje u milionima, u nekim slučajevima ne samo da su izgubili izvor prihoda već i identitet, rutinu i veliki dio društvene mreže.
Ljudi koji su ranije dobar dio dana provodili sa prijateljima ili oni koji ne žive sa svojim roditeljima odjednom većinu vremena provode sami. Mnogi koji vježbaju u timovima ili grupama ili prosto uživaju u provođenju vremena na otvorenom moraju da se snađu zatvoreni u dnevnoj sobi ili da prate časove na internetu.
Majk, 29-ogodišnji Britanac koji radi u finansijskom sektoru u Briselu, je srećan što za sada smije da ide na trčanje, iako ga policija otjera ako sjedne da se odmori. „Da nemam to osjećao bih se kao Robinzon Kruso sa Netfliksom“.
Izolacija će uticati na mentalno zdravlje čak i onih ljudi koji su u manjoj opasnosti od virusa: 67% Britanaca starosti između 18 i 34 godine su izjavili da im je teško zadržati optimizam, kao i 54% ljudi starosti između 55 i 75 godina.
Ako izolacija potraje nekoliko mjeseci, stariji ljudi će naročito propatiti. Čak i prije nego što su bili zatvoreni u svoje domove, oni su se češće osjećali usamljeno. U poređenju sa muškarcima, starije žene u Evropi i više od duplo češće žive same. Za optimizam i rutinu se oslanjaju na viđanje prijatelja i porodice.
Nasilje u porodici, koje je svakako široko rasprostranjeno, postaje sve učestalije kada su ljudi izloženi skučenim uslovima života i brigama o sigurnosti, zdravlju i novcu. Rane procjene ukazuju na to da bi u nekim zemljama koje su u izolaciji nasilje u porodici moglo porasti i za trećinu.
Ovako velika izolacija se nije desila nikada ranije, ali istraživanja koja su proučavala prethodne traumatične događaje i druge vrste izolacije nude neke naznake o promjenama mentalnog zdravlja. Prema pregledu psiholoških efekata karantina, neka istraživanja ukazuju na to da uticaj karantina može biti toliko jak da uzrokuje dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja (PTPS). Ovo stanje koje može trajati godinama i uključivati simptome poput hiper-budnosti, javljanja slika iz prošlosti i noćnih mora je postalo dio formalne psihijatrijske dijagnoze tokom 1980-tih kod veterana koji su i dalje patili od stresa usljed Vijetnamskog rata (koji je završen 1975. godine).
Studija sprovedena 2009. godine je analizirala medicinare u Pekingu koji su 2003. godine bili izloženi SARS-u. Studija je pokazala da su ljudi koji su kasnije pokazivali znakove PTSP-a biti u izolaciji.
Druga studija koja je analizirala simptome PTSP-a kod roditelja i djece koji su bili u izolaciji zbog širenja SARS-a ili virusa H1N1 2009. godine te otkrila da su izolovana djeca u prosjeku četiri puta više imala PTSP nego djeca koja nisu bila u izolaciji. Od izolovanih roditelja, njih čak 28% je prijavilo dovoljno ozbiljne simptome da dobiju dijagnozu mentalnih poremećaja uzrokovanih traumom. Kod ljudi koji nisu bili u izolaciji ta brojka je glasila 6%.
Što duže traje izolacija to više i utiče na mentalno zdravlje ljudi. Drugo istraživanje koje je analiziralo uticaj SARS-a je otkrilo da ljudi koji su u izolaciji proveli više od deset dana značajno više pokazuju simptome PTSP-a nego oni koji su bili izolovani kraće.
Sintia Dirin, konsultantkinja iz Australije koja je provela četiri godine u Iraku u periodu između 2006. i 2010. godine u različitim vojnim kampovima u kojima joj je kretanje bilo ograničeno kaže da kad od bi se vratila u Irak nakon pauze osjetila bi „automatsku bagdadsku depresiju“. Život u ratnoj zoni se u mnogome razlikuje od života u pandemiji, ali ona vidi paralele u tom gubitku slobode i pojačanom osjećaju opasnosti. „Takođe, mi smo mogli napustiti izolaciju, a sada niko ne može pobjeći.“ U Iraku su mnoge njene kolege posezale za alkoholom kako bi otupile dosadu i strah. Porast prodaje alkohola danas ukazuje da i mi postupamo prilično slično. Britanija bilježi porast od čak dvije trećine, u poređenju sa istim periodom prošle godine.
Oni koji su se samoizolovali u manje traumatičnim okolnostima mogu pružiti primjer toga kako olakšati trenutnu krizu. Pored usamljenosti s kojom se mogu susresti, astronauti, koji duže vremenske periode provode izolovani ne samo od svojih voljenih nego i svih drugih ljudi, pate od poremećaja sna, lupanja srca, anksioznosti i promjena raspoloženja. Zatvoreni sa kolegama, nerijetko dolazi i do međusobnih konflikta.
Slično se mogu osjećati i parovi koji se iznenada nađu u prisilnoj bliskosti. Neki gradovi u Kini bilježe porast slučajeva razvoda otkako im je ukinuta izolacija početkom marta. Bivši astronaut koji je proveo godinu dana na Međunarodnoj svemirskoj stanici, Skot Keli, sugeriše da rutina i vođenje dnevnika mogu pomoći u borbi protiv usamljenosti. Takođe podstiče ljude da izađu u prirodu ako su u mogućnosti: „Nakon što sam toliko dugo bio zatvoren u malom prostoru počeo sam žuditi za prirodom – zelenilom, mirisom svježe zemlje, toploti sunca na licu.“
Čak i uz najstroža ograničenja, ljudi uvijek pronađu neki način da se nose sa situacijom. „Ljudi otkrivaju da žive okruženi ljudima“, kaže Robin Danbar, antropolog i evolucionarni psiholog sa Univerziteta u Oksfordu. Komšije mogu biti iritantne, ali u krizi mogu i pružati utjehu.
U mnogim mjestima su se oformile grupe za podršku lokalnih ranjivih ljudi. Istraživanja su pokazala da oni koji osjećaju da među svojim društvenim kontaktima imaju ljude koji će im pružiti podršku slabije reaguju na stresne okolnosti nego oni koji nemaju. Samo saznanje da imate ljudi na koje se možete osloniti umanjuje krvni pritisak i puls.
Abigejl, 32-ogodišnja radnica u humanitarnoj organizaciji u Briselu kaže da su joj ranije išli na živce komšije studenti koji često puštaju glasnu muziku. Kako sada izolaciju provodi sama, upoznala je komšije i sada se raduje muzici: „Oni donose zabavu.“
Takođe pomaže i ako razgovarate sa prijateljima i porodicom putem video poziva. Iako takav vid kontaktna ne može zamijeniti susrete uživo i fizički dodir, pikselizovana verzija druženja omogućava da se odnosi održe duže i pomaže da se osjećate manje usamljeno.
Klaudija se raduje ponovnom susretu sa svojim fudbalskim timom, koji za nju istovremeno predstavlja i oblik fizičke vježbe i nek vrstu grupne terapije. „To će biti predivno“, kaže ona.
Više saznajte na izvornom linku: Saša Leper – Kako će ljudi, po prirodi društvena bića, funkcionisati u izolaciji? / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.
