Sve je počelo imati smisla: i tupi prazni pogledi, i nedostatak reakcije i odgovora, način na koji bi neko o djece ušao u prostoriju dok telefoniram i tražio da ga odvedem u prodavnicu. U sebi pomislim: „Pa zar ne vidiš da telefoniram?“

Ali očigledno ne. Niko ne vidi da telefoniram ili da kuham ili da čistim pod ili da dubim na glavi u ćošku, jer niko ne vidi mene. Nevidljiva sam.

Nevidljiva majka. Nekim danima sam samo jedan par ruku i to je sve. Možeš li ovo popraviti? Možeš li ovo zavezati? Možeš li ovo otvoriti?

Nekim danima nisam ni par ruku. Nisam ni ljudsko biće. Nekim danima sam sat kog pitaju koliko je sati. Ja sam raspored kanala na TVu kog pitaju na kom broju se nalazi Dizni. Ja sam preoz koji naručuju: „Oko pola 6, molim te.“

Nekim danima sam kristalna kugla: „Gdje mi je druga čarapa?“, „Gdje mi je telefon?“, „Šta ima za večeru?“

Bila sam sigurna da su ove ruke nekad držale knjige i da su ove oči izučavale istoriju, muziku i književnost, ali sada su nestale ispod putera od kikirikija, da nikada više ne budu pronađene. Ide, ide, ide iii otišla je!

Jedne noći, nas nekoliko smo otišli na večeru da proslavimo povratak prijateljice iz Engleske. Upravo se vratila sa fantastičnog putovanja i nadugačko i naširoko nam je pripovjedala o fantastičnom hotelu u kom je bila. Sjedila sam i posmatrala tako dobro skrojenu družinu za stolom. Bilo je zaista teško da se ne počnem upoređivati i samosažaljevati.

Osjećala sam se prilično jadno, kada se okrenula ka meni i uručila mi taj predivno upakovani paket i rekla da je to donijela za mene. Bila je to knjiga o fantastičnim katedralama Evrope. Nisam baš bila sigurna zašto mi je to dala dok nisam pročitala posvetu: „Uz divljenje za sve ono što gradiš kada niko ne gleda.“

Narednih dana sam čitala – ne, praktično proždrala – tu knjigu. I otkrila sam u njoj četiri istine koje su mi promijenile život i poslužile kao inspiracija za sopstveni život:

Niko ne zna ko je sagradio te fantastične katedrale – njihova imena nisu zabilježena.
Ti graditelji su cijele svoje živote posvetili djelima čiji završetak nisu stigli dočekati.
Ponosili su ogromne žrtve i nisu očekivali ništa zauzvrat.
Strast njihove gradnje potpirivala je njihova vjera da Bog vidi sve.

U knjizi je bila i legenda o bogatašu koji je došao da vidi katedralu koja se još uvijek gradila i vidio je radnika koji kleše majušnu pticu u unutrašnjosti jedne od greda. Bogataš se zbunio i pitao ga zašto se toliko trudi da ukleše ptičicu u gredu koja će biti pokrivena krovom i koju niko nikada neće vidjeti.

Radnik mu je odgovorio: „Jer Bog sve vidi.“

Zatvorila sam knjigu i osjetila kako sam pronašla dio koji mi je nedostajao. Bilo je to kao da sam čula Boga kako mi šapće: „Vidim te. Vidim tvoje svakodnevne žrtve, čak kada ih ne vidi niko oko tebe.“

Nijedno dobro djelo koje ste uradili, nijedno prišiveno dugme, nijedan ispečeni kolač, nijedan roditeljski sastanak, nijedna stvar koju obavim u posljednjem trenu nije toliko malena da je neću primijetiti i nasmiješiti se zbog njega. Gradiš fantastičnu katedralu, ali ne možeš sada vidjeti šta će ona sve postati.

Posmatram sebe kao velikog graditelja i sve mi ima smisla. Kao jedan od ljudi koji se svakog dana pojavljuju na poslu a znaju da neće dočekati da ga vide kada se završi, da rade na nečemu što nikada neće nositi njihovo ime.

Autor knjige je čak rekao da se katedrale neće izgraditi za vrijeme našeg životnog vijeka jer su tako rijetki ljudi koji su spremni da podnesu toliku žrtvu.

Kada stvarno razmislite o tome, ja i ne želim da moj sin dovede kući drugara za praznik i kaže mu: „Moja mama ustaje u 4 ujutru i razvija domaće pite, pa onda marinira i lagano peče meso 3 sata, a onda ispegla stolnjake.“ To bi značilo da samoj sebi dižem spomenik. Samo želim da dođe kući, eventualno i dovede nekog ko mu znači. Ako treba dati ikakav uvod tom prijatelju, voljela bih da mu kaže: „Oduševićeš se!“

Kao majke, mi gradimo fantastične katedrale. Ako to radimo kako valja ni ne mogu nas vidjeti. A onda, jednog dana, veoma je moguće da će se svijet diviti ne samo onome što smo izgradili već i ljepoti koju su u svijet unijele nevidljive majke,

Više saznajte na izvornom linku: Saša Leper – Kako je to biti nevidljiva majka? / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
  • Ukoliko neki drugi medij želi preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor portal Biscani.net, dužan je navesti portal Biscani.net kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na foto i video materijale kojima je autor portal Biscani.net, ili fotografije koje su portalu date na korištenje.
  • U skladu sa Članom 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH napominjemo: Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.