Kako zaustaviti Tursku i ostati kredibilan

Poruka Alijanse i ovog puta jasna: Onima koji misle da je NATO “naglo oslabio” bolje bi bilo da to ne provjeravaju u realnosti

Autor: Erol AVDOVIĆ

Kada je prije dvadeset godina na istom mjestu, u glavnoj političkoj metropoli svijeta, organizirano slavlje u povodu pola stoljeća postojanja NATO-a, u Vašingtonu su, kao i ovih dana, u aprilu uveliko cvjetale japanske trešnje. Samo što je tadašnji jubilej najmoćnije vojne alijanse modernog svijeta proslavljen izuzetno pompezno i uz prisustvo šefova više desetina država i vlada. O tada užurbanim i operativnim generalima da i ne govorimo. 

Nekad i sad 

Nasuprot tome, minulih je dana 70. rođendan NATO-a obilježen prilično anemično u američkoj prijestonici, bez prisustva ijednog predsjednika i bez domaćina, šefa Bijele kuće Donalda Trampa (Trump). Neki su zapadni mediji to odmah označili kao trenutak “oslabljenog statusa” Alijanse. 

Godine 1999. Amerika je predvodila NATO-ovu kampanju bombardiranja Srbije i Crne Gore kako bi spriječila egzodus i masakr nad kosovskim Albancima. Atmosfera je tada bila ratna. Bilo je to vrijeme potpunog američkog globalnog trijumfa, jer bez Amerikanaca ne bi bio srušen ni Berlinski zid, deset godina ranije. 

Sjećam se dobro koliko su značile riječi tadašnje državne tajnice Medlin Olbrajt (Madeleine Albright), koja je digla svoj glas protiv genocida u BiH i čija je familija 1948., godinu prije formiranja NATO-a, morala pobjeći iz Čehoslovačke – zbog ruske “crvene opasnosti”. 

Vremena su se promijenila. Nekad je, bar nakratko, i Jeljcinova Rusija u doba Bila Klintona (Bill Clinton) izgledala prijateljska, pa se Moskva nije previše bunila zbog bombardiranja Beograda (1999.). Danas je Rusija ponovo opasnost, iako ne ideološka, ali s prepoznatim ekspanzionističkim prijetnjama od Ukrajine do Baltika. 

No, s pravom se na ovom posljednjem, američkom izdanju NATO-a prvenstveno govorilo o “kineskoj prijetnji” i njenoj dugoročnoj strategiji “puta i pojasa”, o čemu članice NATO-a nemaju jedinstven stav. Poslije punih pet godina preokupiranosti Rusijom, NATO je ovog puta i formalno usmjerio raspravu na Kinu. 

Iako se više ne muči svrhom svog postojanja, jer Kina nije ono što je nekad bio tradicionalni ideološki neprijatelj Sovjetski savez, NATO se prvi put suočava s mogućim dezerterstvom iz svojih redova. Turska, koja ima drugu najjaču kopnenu armiju u NATO-u, odnedavno sve više vojno pleše s Rusima. Ankara je s Moskvom oko Sirije, a ima i paralelne odnose s Iranom, koji ostaje potencijalna meta američkih jastrebova – u Kongresu i administraciji jednako. 

Istinski trenutak krize među saveznicima dogodio se kada je šef američke diplomatije Majk Pompeo (Mike) uoči samita NATO-a u Vašingtonu najavio da će Amerikanci prekinuti isporuku najsofisticiranijih ratnih aviona F-35 Turcima. To je kazna jer Ankara ne odustaje od kupovine ruskog raketnog sistema S-400, umjesto američkog “Patriota”. 

Američki su mediji čak počeli špekulirati scenarijem “odlaska Turske” iz NATO-a, premda je to teško zamisliti zbog još važeće Trumanove doktrine. Jer, upravo je članstvo u NATO-u u više navrata spriječilo rat između Turske i Grčke, osiguravajući i balans snaga na Bosforu. 

Baza u Poljskoj

Najave otvaranja nove vojne baze NATO-a u Poljskoj, uz onu koja se planira u Albaniji, pokazuju da Alijansa ostaje posvećena centralnoj i istočnoj Evropi. Sve bi trebalo rezultirati i češćim navalnim patroliranjem upravo na Crnom moru. 

Ohrabruje sporazum između Sjeverne Makedonije i Grčke, po kojem će grčka (NATO) avijacija biti zadužena za sigurnost makedonskog neba, kao što je to onomad dogovoreno u Skoplju između premijera Zorana Zaeva i Aleksisa Ciprasa. 

O Bosni i Hercegovini, međutim, ovog puta u Vašingtonu nije bilo ni riječi. 

Ipak, poruka sa samita NATO-a i ovog je puta sasvim jasna: Onima koji misle da je NATO “naglo oslabio” bolje bi bilo da to ne provjeravaju u realnosti. Jer, bez obzira na demokratsko talasanje među članicama, kao što je to pred oba doma američkog Kongresa rekao generalni sekretar Alijanse Jens Stoltenberg, NATO je i dalje najveća vojna sila u historiji čovječanstva. 

Ko o čemu, Amerikanci o parama 

Iako to nije bila glavna tema, na samitu u Vašingtonu zvaničnici Trampove administracije iznova su aktuelizirali obaveze svih 29 članica NATO-a da iz svojih državnih budžeta izdvajaju dogovorenih dva posto za finansiranje Alijanse. Uprkos mnogim obećanjima i rekordnom povećanju prihoda od 2,3 milijarde dolara od članstva u NATO-u, još ima zemalja koje preuzete obaveze ne plaćaju na vrijeme i dovoljno. 

Stoltenberg je čak pohvalio Trampa, navodeći da je američki predsjednik postigao “stvarni učinak” insistirajući da članice NATO-a izdvajaju “dodatnih 100 milijardi” dolara za kolektivnu odbranu Alijanse. 

(Autor: Avaz)