Radovan Karadžić osuđen je pravosnažno na doživotnu robiju za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, odlučilo je žalbeno vijeće u Hagu u drugostepenom postupku. On je uhapšen 2008. godine, a čitav svijet brujao je o haškom bjeguncu koji se krio pod lažnim imenom doktor Dragan David Dabić i pojavljivao se na televiziji, držao predavanja, dok niko nije slutio ko se krije iza duge kose i sijede brade, prenosi Kurir.

Pod lažnim imenom počeo je da stvara novu karijeru, počeo je da stvara male zajednice pristalica zdravog života, alternativne medicine, ali i jedne vrste meditacije poznate kao tihovanje. Nudio je ljekarsku pomoć za astmu, dijabetes, epilepsiju i seksualne smetnje.

Držao je predavanja širom Srbije, najave nastupa su bile javne. Imao je svoj sajt, na kome je javno bio objavljen njegov broj telefona, kao i imejl adresa. Izgledao je kao čovjek koji nema šta da krije, a navodno je putovao i van zemlje.

Naime, živio je u Ulici Jurija Gagarina na Novom Beogradu, a “lokalni klinci zvali su ga Djeda Mraz, fini čovjek koji bi uvijek stao i popričao sa njima na putu do prodavnice”, opisano je u knjizi Džulijana Bordžera.

Inače, jedna od njegovih komšinica sa sprata bila je žena koja je radila za Interpol i čiji je posao bio da koordiniše lov na međunarodne bjegunce kao što je Karadžić.

Sve više je vjerovao u pouzdanost svoje maske, pa je tako slobodno šetao ulicom i počeo da posjećuje bar “Luda kuća”. Masku mu je na kraju razotkrila greška njegovog brata Luke na proljeće 2008. godine. Pozvao je Dabića sa stare SIM kartice koju su pratili ljudi koji su ga jurili. Sumnjiv podatak je proslijeđen do BIA.

U maju je jedan od njihovih ljudi pozvan da istraži primaoca poziva sa te kartice. Poslije nekog vremena i sam Karadžić je znao da ga prate.

Hapšenje u autobusu, ali bez svjedoka

Tokom noći 18. jula 2008. čovjek poznat kao Dragan Dabić izašao je iz ulaza broj 267 u Ulici Jurija Gagarina. Na sebi je imao svijetloplavu majicu i slameni šešir. Nosio je plastičnu kesu, jednu torbu za prodavnicu i ranac. Sve je djelovalo puno.

Prošetao je do obližnje autobuske stanice, gdje su mu se uskoro pridružio jedan čovjek – agent BIA. Ušli su u autobus, Dabić je sje naprijed, njegova sjenka nekoliko sjedišta pozadi. U jednom trenutku u autobus je ušlo i četvoro policajaca – dva naprijed, dva pozadi. Našli su se na sredini, a ljudima u autobusu su pokazivali svoje značke i tražili karte.

Starac sa slamenim šeširom je po džepu tražio svoju kartu kada ga je policajac uhvatio za ruku.

„Doktor Karadžić?“, pitao je policajac.

„Ne, Dragan Dabić“, odgovorio je čovjek.

„Ne, Radovan Karadžić“, naveo je policajac.

„Da li su vaši nadređeni svesni šta radite“, pitao ga je čovjek sa slamenim šeširom.

„Da, potpuno“, odgovorio je on.

Mediji su prvo javljali da je Karadžić uhapšen na potezu od Košutnjaka do Topčidera. Onda je stigla vijest da je uhapšen na Vračaru, pa da je pronađen na Kosmaju.

Inače, bilo je informacija da je uhapšen još u maju 2007. godine u Beču, gdje je živio sa hrvatskim pasošem pod imenom Petar Glumac, kao i da je austrijska policija razgovarala sa njim zbog slučaja samoubistva u oblasti u kojoj je živio, ali da ga nisu prepoznali.

Sa druge strane, Karadžić tvrdi da su ga uhapsili 18. jula 2008. godine, a zatim puna tri dana držali zatvorenog. Očevici iz autobusa nikada nisu pronađeni, kao ni vozač autobusa. Zanimljivo je i to da su svi autoprevoznici demantovali da je u njihovim vozilima bilo ko tog dana uhapšen.

Kako je postao Dabić

Karadžić je u jednom intervjuu za Novosti ispričao i kako je odlučio da postane Dabić i kako se maskirao.

“Problem tokom mog bjekstva je bio moj laptop i svi elektronski uređaji koje sam imao. Sve su mogli da lociraju termovizijskom kamerom. Moje objezbeđenje se trudilo da mi obezbijedi smještaj u urbanim sredinama koje su bile blizu banaka, pošta, tamo gdje ima mnogo kompjutera.

Tada ste došli u Srbiju?

– Kada je Đinđić ubijen, u isto vrijeme je usvojen Zakon o saradnji RS sa Hagom, a ja sam se tada zahvalio ljudima koji su me čuvali i završio saradnju, jer nisam želio da ih inkriminišem. Tada sam počeo da živim sam, izlazio sam kasno noću, šetao i kupovao da jedem. Međutim, policija je počela da traga za “zemuncima” i njihovim skrovištima. Zanimali su ih stanovi u kojima navodno niko ne živi. Zato sam riješio da se pokažem komšijama, da vide da tu živi nekakav “čičica”.

Pojavili ste se kao David Dabić.

– Najprije sam morao da sa 112 kilograma spadnem na 80. Počeo sam da nosim drugu odjeću, rolke, široke majice, sve ono što nikad nisam. Govorio sam ekavski. Krenuo sam da se zanimam za zdrav način ishrane, pa sam se obreo na nekoliko predavanja i upao u sve to. U tom trenutku nestalo mi je para, pa sam počeo da držim predavanja o zdravoj ishrani. Radio sam za neke kompanije, a potom i kao konsultant u nekoliko privatnih ljekarskih ordinacija. Završio sam kurs iz parapsihologije. Učitelj mi je bio jedan vrlo neobičan čovjek, obdaren. On mi je dao ime David.

Uhapsili su vas 2008. godine. Šta ste tada prvo pomislili?

Znao sam da je Hag kao razjareni bik. Još u avionu Vlade Srbije shvatio sam da im nisam nešto naročito bitan, osim kao srpska paradigma, koju će vaspitno i egzemplarno udariti, da se srpstvo, ili bar RS i njen narod, nikd ne oporave. Na prvom mjestu mi je bilo da ne branim samo sebe, već cijelo srpstvo, jer me zbog toga i traže.

Izvor: oslobodjenje.ba