KLD BLOG: Čo’jek se veže riječima, a hajvan kanafom

E. Hasanagić / biscani.net

• Piše: Elvedin Hasanagić // Krajiške lingvističke doskočice

Stara poslovica kaže: „Čo’jek se veže riječima, a hajvan kanafom“ – međutim, za Mustafu, čo’jeka u godinama, to pravilo nije vrijedilo, jer ga on nikad nije ni čuo. Bir vaktile, Mustafa je išao zijariti Ćabu. Vratio se o’tamo pun znanja, ne bi insan rek’o šejh. U ovom vaktu, kad je prošao svijeta pola, kad je viđo kijamet ljudi, sa istima popričo malo, sjedi u džamiji na stolici, ko biva, noge ga bole, gleda zamišljeno u jednu tačku, i čeka da prouči ezan.

Jacijski vakat se približavo, a efendija, ko svaki drugi insan, isp’o mu put neđe. Mustafa sam u džamiji. Prigušio svjetla, ne bi reko insan, napravio pravu atmosferu. Nejse. Znao je da će sam i dočekati jaciju, jer inače u džamiji budu efendija, on, i još par didova, koji dođu da klanjaju u džematu, jer po stare dane, kako kaže onaj jedan: „Treba se spremati za prijemni“.

Džamija je bila nova, pa tako, na prozorima bi plastična stolarija. Inače, plastična stolarija s vremena na vrijeme pucketa, pogotovo ljeti.

Jacija je, Mustafa prouči ezan sa hrapavim grlom, pa na razglas kad se sluša, ne bi reko insan umjesto glasnica ima dva šmirlg papira, pa jedan od drugi trljaju. Ali, otom potom. Stade Mustafa u mihrab, na glavi crna francuska kapa, prebačena više na jednu stranu glave, viknu: „Allahu ekber“ sveza ruke po hanefijskom, poče učiti fatihu, i kad šejtan hoće, Mustafa otvori oči, i dok uči na um mu pade da ne zna jel ugasio strujni šporet kad je krenuo u džamiju. Dok uči, džamijom odzvanja njegovo učenje.

Na trenutku, kad je trebo kazati „Amin“, naglo se otvoriše vrata, upade par njih u džamiju, a Mustafa pored brige jel isključio šporet, sad poče osjećati strah u prsima, kako on prepiča: „Šta ja znam ko je meni uletio u džamiju“. Uči Mustafa najkraće što može i što zna. Predaje selam, a oko baca na’ne momke što su uletili. Bili neki musafiri, pa poslije farza odoše a Mustafa opet osta sam u svoj toj džamijskoj harmoniji, okićenom tišinom.

Klanjaće još malo i ode kući previše je ova noć bila za njega. Dok klanja dalje, stolarija poče pucketati, što naruši onu tišinu, a pošto je džamija bila prazna, sve je odzvanjalo. Mustafi srce hoće da ispadne, kad u jednom času nešto puče u prozor, Mutafa preda selam, nama stojeći, izleti iz džamje, ne okrećući se nazad.

Dok je trčao niz hodnik, vidje upaljeo svjetlo kod mrtvane, a siguran je da nije gorilo. Bože, pomisli, zašto ga je ovo sve snašlo jel to neki znak, ili…?! Trči Mustafa kući, kad pored puta, gdje su mezarluci viče: „O, selam alejk komšija“… Kroz glavu mu sinu, da mu to govore možda mejjiti, čiji će sutra biti komšija. Promrmlja: „Ajekumusselam, de okante me se“ i nastavi trčati kući, a Zaim, koji je inače bio zadužen za održavanje mezarluka, taj dan je malo okasnio i zadržao se poslije akšama, pa se vratio potražiti brus od kose koji mu je ostao tu, da ga ne bi ko uz’o.

Mustafa je prestao neko vrijeme dolazit u džamiju, išao samo na džumu, a kad bi ga neko upitao: „Gdje si bolan, da nisi šta bolestan“ kaže: „Ma kakvi, mogu ja i koće klanjati“



0

Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...