Piše: Asmira Kajtazović

Tišina se razlijeva po papiru ne saplićući se o tragove koje ostavlja ova pomalo osušena tinta. Nemiri kruže mislima. Hladan znoj oblijeva ostatke tijela koje nekoć sjedaše na istom mjestu cijelo i bez sjete na usnama stajaše sjenka na zidu, ali sa onom u očima koju niko nije uspio vidjeti.

Vrtoglavica, u početku blaga, s prolaskom vremena intenzivnija, njiše stablo koje osjeća kako kandže dolazeće zime kidaju i zadnji komad mesa i ostavljaju kosti onima koji se možda požele poigrati s njima, u smjerovima ritmičkih koraka. Slabost u nogama. Mučnina zbog isplivane istine o kasnim satima dvoje mladih griješnika. Zbog onog kakvi su tad bili, kako su krali sitne sate noći ne ostavljajući sekunde kao bakšiš u znak zahvlanosti za gostoprimstvo ili pak zbog čuvanja tajne, jer noć ih nikad nije izdala. Zbog onog što su osjećali i dokazivali djelima, ne trošeći riječi, ne bacajući ih vjetru da ih nosi kao prašinu i maže oči onom ko bi ih slušao jer bi mogao razviti misao o nečem vječnom. A vječno, sada znam, nije ništa. Sve je trenutak, sad i odmah.

Sve je sekunda koju neću baciti u čašu sa sićom u nadanju da će nam nekad zatrebati kao dodatni keš da kupimo još koji minut prije zore, iako se nakupilo toliko da kupimo tri zore s vip tretmanom, i da ostane koji fening da razbija prazninu od koje bi u suprotnom zjapila ta okrnjena čaša na kojoj se i dalje jasno vidi trag tvojih usana obojan s mojom bojom karmina. Toliko je vremena prošlo. Toliki je jaz između one i ove noći. Toliko dugo glasovi drugih ljudi nijemo prolaze pored mene, iako mi redovno vrište na uho. Od tada je duša obgrljena nekom čudnom vrstom spokoja i bez trunke kajanja, i dalje u čast onom što je bilo, mada ne dišem.

Ali, večeras je grle nemiri i osjećam kako krv ponovo počinje kolati žilama. Puls je dobio na brzini. Mučnina se penje ka svom vrhuncu. Blijedilo nije nestalo pod osjećajem vreline. Mrak je pred očima.

Čini mi se kao nagovještaj nesvjestice. Samo da legnem i proći će. Ali, kako do kreveta? Naglo ustajanje dovodi do hipoksije mozga, a snage nemam za oklijevanje.

Nema veze. Vrisnut ću! I bit će to krik ozdravljenja.