Ljiljana Buttler u vrijeme klikova


Glas Ljiljane Petrović: Njen izričaj danas štuju rijetki mladi Arhiv
Ljiljana Buttler u vrijeme klikova

I opet onaj prvi turnus završio, nekakvi odoše, mi uđosmo, a kroz koju sekundu prostorom i vremenom se prolomi “Ašun daje mori”, pjesma kojom je počinjao Ljiljin repertoar

Avaz.ba

Prije devet godina i deset dana prestalo je kucati srce i raditi drugi organi divi koja danas ne zanima skoro ikog. Ljiljani Petrović Buttler. 

Za nekoga ko se rodio poslije 2000., a sad se takav neko već osim milenijalcem naziva i studentom i priprema se za prve ispite očekujući ne uspjeh ili neuspjeh već postispitno olakšanje ili tegobu, Ljilja ne predstavlja ništa. Ako postoji koliko na jednoj ruci prstiju onih da im ona nešto znači, to je veličanstven uspjeh. Ne naš, ne Ljiljin, već od to troje do petero.

Možda je osvrtati se na nečiji lik i njegovo djelo na svake godine na isti datum odveć patetično, možda i besmisleno. Stoga je to u slučaju ovome učinjeno prvom prigodnom prilikom – za Đurđevdan, napola proljeća, kada sve što je u zraku budi neke privatne emocije i potiče na povlačenje izvjesnih paralela.

Kada je umrla Ljiljana, ovaj je imao 25 godina. Malo da ne bi imao želja, a puno da dotad ne ostvari barem neke od njih.

Od 21. do odlaska dive čiju pjesmu kad bi pustio u sitne sate, ono kad ostanu dvoje troje i gotovo prešutno se slože da počinje moje vrijeme, do tog 26. aprila 2010. bijahu na barem desetak nastupa, možda i pedeset, Mostar Sevdah Reuniona. Pravog, istinskog onog koji još nije dopuštao bilo kakva unutrašnja kolebanja.

Ljiljanu, onu “što majke mi pjeva ko da ima muški glas”, kako konstatiraše neupućeni, prvi je put ugledao, maltene dodirnuo te 2006. kad je nekim čudom upao na zvanično vidanje rana čelnika KK Bosna i igrača, uz prisustvo gostiju, nakon poraza od Crvene zvezde u prvom meču diogravanja “Final 8” Goodyear lige, a sada ABA lige.

Kolosalna kakva je bila, s povezom preko očiju udarala je po “tastaturi” slot aparata s voćkicama. Čekali smo da prođe prvi turnus pjesama, jer smo smatrali da su to one koje svi znaju, pa su samim tim nezanimljive. A onda su došli po Ljilju i odveli je na stejdž. I tad je bio prvi put da je gledamo uživo dok pjeva. Bila je to konačna potvrda da onaj glas iz CD-a nije muški. I danas, nakon bezbroj susreta, ono Zvonija, Zvonija odzvanja iz tog kabaretskog prostora. Otad.

Drugo, presavršeno opipljivo sjećanje na jednu sretniju ranu mladost, kao da se to evo sad ovdje dešava, datira pak iz Mostara. Valjda zato što tako treba. Dvojica su krenula na more sa po jednim ruksakom oko pola šest. U Mostaru smo osam najdalje, uzet ćemo nešto za okrepljenje i idemo naravno gdje – na Radobolju, noge u rijeku, nek’ cirkulacija malo dođe sebi. Što li mi se Radobolja muti dotad su dvojica preslušala jedno tri puta do sedam puta u 360 navrata i ako ćeš igdje, onda moraš na Radobolju. 

Davno isplanirani plan je podrazumijevao da ćemo malo odmoriti, a onda se svijetla obraza, bez igdje ičega jer su ulaznice već davno rasprodane, pojaviti na ulazu u obližnji Pavarotti Music Centar. 

Tako i bi. Mi smo iz Sarajeva, mahsuz smo došli, kupili bi ulaznice, ali znamo da su rasprodane… možemo li ikako ući. Gleda nas nepovjerljivim pogledom Braca i otpovrnu: Haj bogati samo dok neko ne izađe, pogušit će se tamo ljudi…

I opet onaj prvi turnus završio, nekakvi odoše, mi uđosmo. Kroz koju sekundu prostorom i vremenom se prolomi “Ašun daje mori”. Pjesma kojom je počinjao Ljiljin repertoar.

O, Đurđevdan daje, rano sabajle… Ljilja je tu pjesmu, koja tako odražava i opisuje romski usud i poetiku, i privatnu i kolektivnu prevela i na engleski.

Do danas na YouTubeu tu pjesmu, izvorno u njenoj izvedbi uz pratnju MSR poslušalo je deset hiljada ljudi-klikova. Pjesmu u izvedbi Agate Seimaško s divnog koncerta iz Varšave 64 hiljade. Isto Mostar Sevdah Reunion. Hvala bendu za lijepa sjećanja i sve moguće emocije, hvala Dragom Šestiću i dragom Bogu što rehabilitiraše neponovljivost dotad skrivenu u zapećku da makar jednom balavcu bude simbol, jedna od personifikacija ljepše adolescencije.

Bilo bi začuđujuće kako neko iz ovog vremena ima milione klikova, a neko iz onog ni desetine hiljada i nije problem što nema mnogo mladaca koji izražavaju divljenje prema divi, već je problem s nama koji smo zaglibili duboko u ovo vrijeme, a zahvatili smo malo i onog.

Stvarno, šta da očekuje dalje u životu onih desetak-petnaest kojima je u njihovim dvadesetim najveće poštovanje izazivala “nekakva” Ljiljana Buttler, a nisu baš toliko još ostarjeli.

(Autor: Avaz)





Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...