Maheri protiv sistema

Još jedna saga o iskonskim pokušajima “talentiranih” da na svoj način kreativno pobijede pravnu državu

Piše: Erol AVDOVIĆ

Tri značajne epizode su protekle sedmice obilježile američku javnu scenu. Iako više vezane za pravo, koje je dosadno, jer tu se svi moraju složiti oko zakonskih akata za razliku od politike, koja je uzbudljiva, jer se niko ni s kim ne slaže, ta su događanja još jedna saga o iskonskim pokušajima “talentiranih” da na svoj način kreativno pobijede pravnu državu.

Nasreću, u Americi se takva kreativnost ponajviše kažnjava, iako uz mnoge nedoumice i dileme.

Preko mita do profita

Prvo je Denis Milenberg (Dennis Muilenburg), šef Boeinga koji, naravno, proizvodi najsavršenije avione na svijetu, nakon pada etiopskog B-737 Max 8 i prizemljenja svih letjelica te vrste od EU, preko Kine, do Australije, telefonirao predsjedniku Donaldu Trampu (Trump) da se dogovore o sljedećoj “partiji golfa” na Floridi. I, usput mu, navodno, sugerirao da nipošto ne spušta s neba na hiljade aviona iz ove serije.

Američka državna agencija FAA (Federal Aviation Administration), koja regulira civilni aviosaobraćaj, bukvalno je do posljednjeg trenutka uvjeravala kako je „sve uredu s našim avionima“. Ali, kad je svoje Boeinge prizemljila Kanada, koja dijeli isto nebo s Amerikom, šef Bijele kuće je “iznenada” kapitulirao; uz pritisak svjetske javnosti prizemljio je domaće supermaksove.

Onda je na čuvenim univerzitetima, uključujući “Harvard” i “Yale”, otkrivena šema podmićivanja za upis, ne najboljih i najpametnijih, već najbogatijih studenata. Trajalo je to, kažu, godinama pa je zbog toga onomad podignuta optužnica protiv 32 očito dobro uvezane i moćne persone, no tek kad su se “obični” ljudi počeli buniti.

Uz udar na reputaciju Boeinga, otkrivanje malverzacija na slavnim sveučilištima, također multibilionskim američkim brendom, upalilo je alarm među mislećim ljudima. Ne zna se još koliko je osoba na taj način steklo nezaslužene, a prestižne diplome i udomilo se u ulozi “stručnjaka” ostajući zapravo za kormilom Amerike.

A ova zemlja je još vodeća svjetska sila upravo zbog znanja i poštivanja zakona.

Koliko će na kraju sve to koštati u dolarima, tek će se vidjeti, ali posebno se knjiži šteta zbog oklijevanja.

Je li država glupa

Na koncu, u trećem, gotovo bizarnom lokalnom slučaju s globalnim posljedicama dodatno su potonuli bar neki brodovi transatlantskih idealista, kakav je i pisac ovih redova.

Bivši šef Trampove kampanje Pol Manafort (Paul) u dva uzastopna sudska procesa zbog međunarodne korupcije i s nekim ruskim likovima koji još vršljaju po Balkanu (Oleg Deripaska) osuđen je na (svega) sedam i po godina. A svi liberalni mediji, od CNN-a pa nadalje, predviđali su da će ostatak života provesti u zatvoru; dobiti više od 20 godina iza rešetaka.

Za daleko manja djela pronevjere i laganja pred Kongresom i američkom javnošću isti sudija (T. S. Eliot) koji je Manaforta u prvom procesu osudio na manje od četiri godine zatvora jednom crnoputom američkom kongresmenu (William Jefferson) 2009. odrezao je 13 godina robije. Tako je iznova otvorena stara rana o “rasnoj” pravdi i podgrijana sumnja da zakon u Americi ipak nije jednak za sve.

Tu je i još gorak okus priče koju je bivši Trampov advokat Majkl Koen (Michael Cohen) već ispričao Amerikancima kako je Tramp jedne godine prevario poreznu upravu i, umjesto da on plati porez, šetao naokolo s čekom od deset miliona dolara, koliko mu je vlada vratila novca, govoreći “vidite kako je država glupa”.

To je ona nikad dovršena rasprava o etici i moralu, koja nije samo aktuelna u Americi, gdje političari također plasiraju duge etičke monologe i izigravaju moralne vertikale. Iako se to (posvuda) često svodi na onu – ko o čemu, kurva o poštenju.

Jer, etika je naprosto samo razlika između onoga što možete i onoga kako trebate raditi. Te kakav je vaš odnos prema tome!

Umni bi rekli da je to prirodni luk između zakona srca, dakle morala i onih pisanih, državnih zakona zbog kojih se morate vladati po pravilima. Poštivati samo ovaj drugi, “zlatni standard”, često u sprezi s politikom, znači potirati i evoluciju i civilizaciju.

Pitanje svih pitanja je i imaju li sljedbenici loših političara ikakvu moralnu zadršku, prigovor savjesti, ili se naprosto dive maherima iz vlastitih redova. Odomaćilo se to odavno i na Balkanu – reći za nekoga “snaš’o se” i amnestirati ga od odgovornosti?!

Pravda ili oportunizam

Proteklih dana je i predsjedavajuća Zastupničkog doma Nensi Pelosi (Nancy) rekla kako se više “ne isplati” ulaziti u proceduru “impičmenta” (političkog obaranja) Donalda Trampa.

Nasuprot mladim snagama u Kongresu, koje predvode novoizabrane članice, među njima i dvije muslimanke Rašida Tlaib (Rashida) i Ilhan Omar, gospođa Pelosi kao da se već predala. Sada se sve karte polažu na nekog od brojnih demokratskih predsjedničkih kandidata, koji bi mogao poraziti Trampa naredne godine.

Tako se rat između oportunizma i pravde nastavlja punom žestinom.

No, Tramp sve više izgleda kao istrenirani sportista, već naučen da obara garniture čunjeva u političkoj kuglani Vašingtona. Stara demokratska garda, poput Pelosi, doima se suviše statičnom metom za neotesanog mahera koji preza malo od čega.

Borbu koja ponekad liči na onu Don Kihota s vjetrenjačama vode i hrabri američki mediji, iako ih je ovaj predsjednik proglasio neprijateljima naroda. Naprotiv, oni ostaju psi čuvari američke demokratije.

Samo da ne bude – psi laju, karavani prolaze.

(Autor: Avaz)