Nakon točno 10 godina karijere, njegov put završio je tamo gdje je i počeo. Na splitskim Firulama. Dok je laganim, a tužnim koracima ulazio u punu press dvoranu, zavladala je glasna tišina. Svi su znali o čemu je riječ, ali to nitko nije htio prihvatiti. Sjeo je na stolicu i sa suzama u očima najavio kraj. Neugodan žamor zavladao je prostorijom, a nema te osobe i tog ljubitelja tenisa u Hrvatskoj kojem toga dan nije skliznula suza niz obraze. Bio je to tužan dan za hrvatski tenis, dan kada se Mario Ančić umirovio i ušao u legendu hrvatskog sporta.

Ančić se rodio na današnji dan prije 36 godina u Splitu. Njegova karijera nije trajala dugo, ali donio nam je toliko veselja. Danas je daleko od teniskog svijeta. Nekada je baratao bez problema s tenisačima poput Federera i Roddicka, a danas barata milijunskim iznosima. Od 2013. godine živi i radi u SAD-u. Prvo je radio u pravnoj službi NBA lige, a sada je na Wall Streetu.

Odmah je uzeo reket u ruke 

Obzirom na to da je stariji brat Ivica trenirao tenis, dvojbe tu nije bilo. Prvi put je reket u ruke uzeo sa sedam godina, i pogađate gdje, na splitskim Firulama. To predgrađe Splita donijelo je Hrvatskoj same teniske šampione poput Nikole Pilića, Željka Franulovića i Goran Ivaniševića, a SuperMario, kako su mu tepali svi, bio je predodređen za četvrtog mušketira. I tako je zapravo i bilo. No sve to pod jednim uvjetom kojeg je zadala njegova majka. Nikako nije smio zapostaviti školu, te je morao obavljati sve zadaće sukladno treninzima. Tako je naravno i bilo, mamina je uvijek zadnja.

Prve ozbiljnije trofeje počeo je ubirati već s 14 godina kada je osvojio Futures u Zagrebu, bio je najbolji junior Europe, a onda ga je polako počeo upoznavati i teniski svijet. Sa 16 godina, 2000. godine, igrao je dva juniorska Grand Slam finala, ali je izgubio od Roddicka na US Openu i od Mahuta na Wimbledonu. No ti porazi bili su mu samo poticaj za ono što je slijedilo. A to je bilo nevjerojatno uzdizanje u sam teniski vrh. 

Iste te godine išao je na Olimpijske igre u Sidneyju gdje je igrao u parovima s Ivaniševićem, ali ispali su u prvom kolu. Brige uopće nije bilo jer mu se predviđala svijetla budućnost. Dane u Australiji je najviše provodio sa svojim idolom Goranom Ivaniševićem od kojeg je najviše i učio. Bio je njegova zvijezda vodilja na koji način se probiti do vrha, predstojao mu je samo rad i rad, jer talent je već posjedovao…

Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL

Predstavljanje teniskom svijetu

U seniorskom tenisu debitirao je 2002. godine u Miamiju, a onda je na svome prvom Wimbledonu pokazao tko je i što sve može. Protivnik u prvom kolu bio mu je veliki Roger Federer, Švicarac je godinu ranije stigao do četvrtfinala i bio je jedan od glavnih favorita za naslov. 

Centralni teren, pune tribine i brojne face. A nasuprot vas jedan Roger Federer. Može li gore? No ništa od toga nije sputalo našeg tenisača. Vrhunskom partijom otpuhao je Švicarca s centralnog terena i pridobio simpatije brojne publike. No sve je izgledalo tako nerealno. Pa čekajte, pobjeda protiv Federera na centralnom terenu u Wimbledonu, i to s glatkih 3-0, je li to uopće moguće napraviti? Je li ovo san?

Svi u se čudili, no ne i Mario. Vjerovao je u sebe, a to je bio samo mali dio iz njegovog repertoara kojeg je tek pripremio za svjetski tenis. Postao je prvi debitant koji je uspio pobijediti na centralnom terenu još od Bjorna Borga i 1973. godine. Također, treba napomenuti kako je Švicarac nakon toga poraza Wimbledon osvajao čak četiri puta zaredom, što pokazuje kakav je strašan posao naš tenisač odradio.

Foto: Dalibor Urukalović

– Ovo je definitivno bio jedan od mojih najboljih mečeva karijere. Osjećaj ne može biti bolji. Uvijek sam vjerovao u sebe, znao sam da mogu i da nije važno protiv koga igram – rekao je Mario nakon fantastične pobjede. Godinu dana ranije Goran Ivanišević napravio je podvig osvojivši Wimbledon. Mnogima se odmah zagolicala mašta, hoće li Ančić biti nova hrvatska senzacija i osvojiti Wimbledon i postati njegov nasljednik?

–  Ne bih išao tako daleko. Goran je Goran, ja sam ja. On je jedinstven, uvijek je bio dobar prema meni, poput starijeg brata, mogu se osloniti na njega – skroman je bio nakon pobjede.

‘SuperMario uništio Henmaniju’

Bila je to ovelika podloga za njegovu budućnost, a samo dvije godine poslije dijamant je pokazao puni sjaj. Na Wimbledonu su ga se posebno sjećali nakon pobjede nad Federerom, a 2004. godine napravio je nešto zbog čega će ga se još više sjećati. Fantastičnom igrom probio se do četvrtfinala najdražeg turnira, a onda demonstrirao silu. Protivnik mu je bio peti nositelj Tim Henman. Poznato?

Da, to je onaj Britanac od kojeg je Goran Ivanišević gubio 2-0, pa epskim preokretom došao do 3-2 i finala Wimbledona. Henmanu Hrvati ionako nisu bili u najboljem sjećanju, a onda je naletio na Ančića.

‘SuperMario uništio Henmaniju’, bili su neki od naslova u svjetskim medijima. Naš tenisač doslovno je pa ‘samljeo’ Britanca i pobijedio ga sa 7-6, 6-4, 6-2.

– Prvi set bio je zbilja težak, a u drugom i trećem sam puno bolje igrao protiv servisa. Držao sam sve pod kontrolom i ostao miran do kraja – rekao je Ančić nakon pobjede i to potpuno mirno bez imalo euforije. Najviše je fascinirala kod njega ta mirnoća, a imao je tek 20 godina i plasirao se u prvo finale nekog Grand Slama!

Brojne teniske legende bile su oduševljene njegovom igrom, a dobio je i nadimak ‘novi Goran Ivanišević.’

– Mario Ančić je budućnost tenisa. Bila je ovo čudesna izvedba mladog Hrvata – niti u jednom trenutku nije pustio Tima Henmana u meč – pričao je na rubu euforije legendarni njemački tenisač Boris Becker. 

Nažalost, snage za samu završnicu turnira je ponestalo. Mario je u polufinalu izgubio od Roddicka i propustio priliku približiti se osvajanju najvažnijeg teniskog turnira na svijetu. No vremena za žaljenjem nije bilo, svoje tenisko kaljenje je morao nastaviti. A nastavio ga je samo dva mjeseca kasnije na Olimpijskim igrama u Ateni u paru s Ivanom Ljubičićem.

Bronca za povijest

Njih dvojica nevjerojatno su se razumjela u parovima, baš onako kao danas Marin Čilić i Ivan Dodig. Njihova suradnja bila je sjajna, kao da su znali gdje se tko nalazi. Stigli su do polufinala, ali tamo su ispali od čileanskog para Fernanda Gonzalesa i Nicolasa Massua. Tuge je bilo, ali vremena za tugovanjem jako malo. Već sljedeći dan došao je red na meč protiv Indijaca za broncu. 

Bio je to jedan od mečeva koji ulazi u legendu, gdje je skoro pa svaki stanovnik Hrvatske nervozno grickao nokte četiri duga sata, a onda je stiglo vrijeme za slavlje. Ančić i Ljubičić pobijedili su Paesa i Bhupathija 7-6, 4-6, 16-14 i osvojili toliko iščekivanu medalju. Emocije su bile na vrhuncu, hrvatski tenisači su od sreće pustili zaplakali.

Foto: Zeljko Lukunic/PIXSELL

– Ostvarila mi se jedna od dječačkih želja, kao mali sam gledao Olimpijske igre i zamišljao kako uzimam medalju. Presudila je naša koncentracija, igrali smo pametno. Onaj tko je prije turnira vidio ždrijeb, nije nam davao nikakve šanse, a mi smo dobili tri najbolja svjetska para u gustim mečevima. Nisam sumnjao ni kod kod 14:14 i 0:40, nekako sam bio siguran da ako i izgubimo taj gem možemo uzeti njihov servis. Pogotovo nas je digao Duje Draganja, gledali smo njegovu utrku dvadeset minuta prije nego je počeo meč i rekli smo – nakon ovoga ništa nije nemoguće – rekao je tada oduševljeni Ančić. 

Odmah nakon dvoboja stigla je SMS-poruka od Gorana Ivaniševića, a glasila je – “Stvarno ste u ku*cu. Ja sam ipak čovjek u godinama, večeras ste mi uzeli sto godina života”. Iako umorni, naš brončani par našao je vremena i za zezanciju s velikim Goranom. 

– A ti nama tek – uzvratili su mu.

Bila je to sezona za pamćenje, stigao je i do prvog ATP finala (Milano) i završio godinu u TOP 30. Zaista sve što ste mogli poželjeti. Sljedeće godine sav rad i trud su se napokon isplatili te je stigao do prvog naslova. Bilo je to u Hertogenboschu, a kao šlag na kraju svega, došao je trenutak kojeg se svi sjetimo s velikom radošću.

‘Davis Cup je naš!’

Hrvatska je te predivne 2005. godine u Bratislavu stigla kao favorit u finalu Davis Cupa protiv Slovačke, ali pred paklenom atmosferom pune dvorane. Ivan Ljubičić pobijedio je Kučeru za naš prvi bod i sve su oči bile uprte u Marija Ančića. No Hrbaty je bio iskusniji i uspio je sjajnu atmosferu transferirati u svoju korist. Stigao je i drugi dan mečeva, a dileme nije bilo. Nikola Pilić odlučio je kako će parove igrati Ančić i Ljubo te potpuno pogodio! Naš brončani par iz Atene potpuno je pomeo češke uzdanice Hrbatyja i Mertinaka te nas odveo na bod od podizanja te toliko željene salatare.

Ljubičić nije uspio pobijediti te je sva odgovornost pala na mladog Ančića. Momak u dobi od 21 godine, puno tribine, meč koji odlučuje o pobjedniku Davis Cupa. Pritisak? Ma kakav pritisak. ‘Davis Cuuuuuuuuuuup je naaaaš’ zaderao se Mićo Dušanović i bacio u trans brojne Hrvate.

Foto: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Mario je odradio meč poput najvećeg rutinera i s velikih 7-6, 6-3, 6-4 donio nam odlučujući, treći bod. Svi članovi ekipe pohitali su mu u zagrljaj, ogromno slavlje moglo je započeti. Bilo je to posljednje natjecanje Gorana Ivaniševića za reprezentaciju, a u mirovinu je otišao sa stilom. Sa titulom svjetskog prvaka i do toga ga je doveo mladi tenisač s Firula kojemu je on bio veliki uzor.

– To nije nešto što se dogodi u pet minuta, to je nešto što zamišljaš cijeli svoj život kao sportaš, zašto treniraš. Meni se otvorila ta mogućnost da mogu odlučivati o sudbini svoje ekipe. To je na kraju ipak bila ekipna pobjeda, jer smo za to radili od Portugala – kazao je junak hrvatske pobjede.

Sa samo 21 godinom bio je u teniskom vrhu. Polufinale Wimbledona, bronca na Olimpijskim igrama, osvojen Davis Cup, vije titule u Hertogenboschu i jedna u St. Peterburgu, a onda i sedmo mjesto na ATP ljestvici 2006. godine što mu je bio najbolji plasman. Bio je na krovu svijeta, mnogi su ga nazivali budućim brojem jedan, ali u životu se uvijek kaže: očekujte neočekivano.

Sedmi na svijetu pa – šok

Te kobne 2007. godine sve se srušilo poput kule od karata. Sav rad nažalost otišao je u nepovrat i počeli su problemi. Hrvatska je u veljači igrala protiv Njemačke u Davis Cupu, a Ančić je normalno odradio svoj meč protiv Haasa, ali dan poslije osjetio je iznimnu slabost. Liječnički nalazi su otkrili lakši oblik mononukleoze prouzročen Epstein-Barrovim virusom. Nekoliko mjeseci je odležao u krevetu…

Foto: PIXSELL, REUTERS

– Liječnici su mi tada rekli da sam imao sreće. Da je malo nedostajalo da više nikad ne uzmem više reket u ruke. I zato sam odlučio uživati u tenisu u svakom odigranom susretu – rekao je Mario, kojem je u srpnju 2007. godine pao uteg na rame te je opet morao prolongirati povratak na Tour. 

No, njegovom organizmu ipak je trebao odmor. Vraćao se Mario nekoliko puta, ali svaki put bi ga uhvatila neka bakterija ii infekcija zbog koje je opet morao uzimati pauzu te je 2009. godine odlučio uzet dužu pauzu od tenisa kako bi se oporavio. U ožujku 2010. godine i posljednji put pokušao vratiti se u najdraži sport. Stigao je do trećeg kola Indian Wellsa gdje je s ozljedom leđa izgubio od Rafaela Nadala, što mu je bio posljednji meč u karijeri.

Oproštaj u suzama

Ozljede su jednostavno ostavile traga na njemu, nije više mogao dati sto posto sebe. Iako se pretpostavljalo što će se dogoditi, mnoge je ipak šokiralo, 23. veljače 2011. stigla je i potvrda. Mario Ančić umirovio se od tenisa u 26. godini života. 

Foto: Ivo Čagalj/Pixsell

– Neka ovo ne bude tužan dan, odlazim uzdignute glave, kao čovjek koji se nikada nije predao. Ponosan sam na sve što sam napravio u tenisu – rekao je Mario na oproštajnoj pres konferenciji te dodao:

– Povlačim se iz sporta kojeg toliko volim, no zadnje godine bile su preteške, a presudila je ozljeda leđa. Ona je produkt pauza, putovanja, dugog neigranja i u konzultacijama s brojnim stručnjacima donio sam odluku. Moje tijelo više ne može pratiti ritam današnjeg tenisa, današnjeg sporta i nije bilo druge nego donijeti ovu odluku – pričao je Ančić dok su mu suze kapljale jedna za drugom.

Foto: Ivo Čagalj/Pixsell

– Znam da odlazim s nepunih 27 godina, što je najplodonosnije razdoblje kod većine sportaša. Moja je karijere po mnogo čemu specifična. S 15 godina sam već osvojio prvi turnir, sa 16 bio na OI, s 20 sam već imao olimpijsku medalju, s 21 osvojio Davis Cup, s 22 član Top 10 i u tim trenucima sam zajedno s Nadalom bio najmlađi član tog ekskluzivnog društva, pobjeđivao sve velike, mislio da imam čitav svijet pod nogama. No, onda se dogodio Krefeld i Davis Cup protiv Njemačke, gdje je sve krenulo po zlu – rekao je.

Nova karijera

Mario je svoj put morao odabrati negdje drugdje. Snage za tenis više nije bilo, ali Ančić je tip osobe koji će uvijek ostvariti ono što želi. Mnogi bi upali u depresiju nakon silnih borbi s ozljedama, ali ne i on. Njegova majka usadila mu je u glavu važnost obrazovanja, a kasnije se pokazalo koliko je to utjecalo na njegov život. Hoš za vrijeme teniske karijere upisao je pravni fakultet u Splitu kojeg je završio 2008. godine kada je diplomirao na temu iz sportskog prava ‘ATP jučer, danas, sutra. Pripravnički staž odradio je u Zagrebu, a onda se preselio u Ameriku. 

Magistrirao je na Columbusu 2013. godine, a samo dvije godine kasnije obranio je i doktorat. No, i za vrijeme studiranja bacio se i u poslovne vode. Od 2013. godine radio je u pravnoj službi NBA lige, a 2015. godine stigao je i na Wall Street gdje je počeo raditi za Credit Suisse kao investicijski bankar. 

Nekada je baratao bez problema s tenisačima poput Federera i Roddicka, a danas barata milijunskim iznosima.

Foto: Gareth Fuller/Press Association/PIXSELL

– Ja sam apsolutno zadovoljan svime što se dogodilo nakon teniske karijere. Život ide dalje. Završio sam u New Yorku na vrhunskom fakultetu, život me odveo u poslovne vode. Radim ono što volim, tako da sam zadovoljan tim stvarima. Puno stvari koje sam naučio u sportu mi pomognu i u današnjoj svakodnevici. Tenis mi je puno dao i uvijek ću ostati zahvalan. Veliki sam ljubitelj tenisa, i dalje treniram na svakodnevnoj bazi što se tiče fizičkog održavanja. Čak igram na čestoj bazi kada stignem zbog posla – rekao je Mario za Index krajem 2018. godine. 

Čovjek koji nikada nije odustajao

Tenis je i dalje prisutan u njegovom životu. Bio je trener Đokoviću na Wimbledonu 2017. godine uz Andrea Agassija, a priznao da i sam nekad zna zaigrati. 

Foto: Adam Davy/Press Association/PIXSELL

– Ponekad odigram nekoliko gemova i mogu vam reći da nisam loš, ali činjenica da radim puno radno vrijeme mijenja dosta toga. Baš sam pred prošlogodišnji Indian Wells i US Open malo sparirao Đokoviću, a neki navijači pitali su me razmišljam li o povratku. Zabavno je zaigrati s prijateljem prije njegovih velikih mečeva. Osim s Novakom, prijatelj sam s još nekolicinom igrača na touru – priznaje naš bivši tenisač.

Velika budućnost bila je pred njim, sam svjetski vrh bio je već rezerviran za njega. No u životu se često dogode stvari koje jednostavno ne možete kontrolirati, ali on ih je iskontrolirao na vlastiti način. Vraćao se nekoliko puta u tenis, no posljedice su ostavile traga na njegovom tijelu i više nije mogao. Ali on je tim nedaćama odgovorio samo još većim uspjehom, ali ovaj put ne na Wimbledonu, nego na Wall Streetu i u poslovnom svijetu. 

Foto: Adam Davy/Press Association/PIXSELL

– Odlazim uzdignute glave, kao čovjek koji se nikada nije predao – rekao je Mario na oproštaju i apsolutno dokazao tu tezu. Svojim pristupom pokazao je da ne treba potonuti ni kada se nalazimo u najtežim situacijama. Svojim uspjesima u teniskom i poslovnom životu apsolutno je zaslužio nadimak koji mu je bio predodređen na samom početku karijere. Četvrti šampion s Firula, tako dobro zvuči, a on upravo to i je.

Šampion koji se nije nikada predavao… Mario, sretan ti 36. rođendan!

Više saznajte na izvornom linku: Zdravko Barišić – Mario Ančić ima rođendan | 24sata / (24sata.hr).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.