„Bio je to jedan period u mom životu prije dvadesetak godina kada sam za život zarađivao kao taksist. Kada sam stigao na adresu , kuća je bila u mraku, osim svjetla koje je dopiralo do prozora jedne prostorije u prizemlju.

Otišao sam do vrata da pozovem putnika. Možda je, pomislio sam, netko kome je potrebna moja pomoć. Zar je ne bih želio da neki taksist postupi isto ako ga u ovakvim uvjetima pozove moja majka ili otac?

Zato sam otišao do vrata i pokucao. Čuo sam kako se nešto vuče po podu.  Preda mnom je stajala malena žena od oko devedeset godina. Nosila je haljinu s printom i kapu s tilom, baš kao da je izašla iz nekog filma iz ’40. godina.  Pored nje se nalazila najlonska vrećica. Odnio sam vrećicu u auto i vratio se pomoći joj da i ona dođe do auta. Uhvatila me za ruku i polako smo hodali do auta.

Stalno mi se zahvaljivala na ljubaznosti. “Nema na čemu”, odgovorio sam, “Samo se prema svojim putnicima ponašam onako kako bih želio da se ljudi ponašaju prema mojoj majci”. “Ti si tako dobar mladić”, kazala mi je. Kad smo došli u auto, rekla mi je adresu i pitala bi li je mogao provozati kroz grad. “Nije to baš najkraći put”, rekao sam joj. “Meni se nikud ne žuri, idem u starački dom”, kazala je. Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj se zacaklile. “Nemam više nikoga od obitelji”, blago je nastavila. “Liječnik je rekao da mi ne ostaje dugo vremena”. Polako sam se nagnuo i isključio taksimetar.

“Kojim se putem želite voziti?”, pitao sam ju. Sljedeća smo dva sata proveli vozeći se kroz grad. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila. Vozili smo se kroz susjedstvo gdje su ona i njen muž živjeli, kad su se tek vjenčali. Prošli smo i pokraj skladišta namještaja, koji je nekad bio plesna dvorana u koju je, kao djevojka, išla na ples. Katkad bi me zamolila da stanem ispred neke zgrade ili ugla i sjedila bi gledajući u mračnu daljinu, bez riječi. Nakon što je prva zraka sunca obasjala horizont, najednom mi je kazala kako je umorna i da krenemo. U tišini smo se vozili do adrese, koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, s prilazom ispred trijema.

Dvoje je starijih ljudi izašlo van čim smo stigli. Bili su to njezini skrbnici, koji su pazili na svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Iz prtljažnika sam izvadio njezinu vrećicu i odnio je do vrata. “Koliko vam dugujem?”, upitala me, hvatajući se za torbicu. “Ništa”, rekao sam. “Ali od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je. “Ima i drugih putnika”, rekao sam joj. Gotovo bez imalo razmišljanja sagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se primila za mene. “Usrećili ste staricu na trenutak. Hvala vam”, kazala mi je. Stisnuo sam joj ruku i otišao. Iza mene su se zatvorila vrata. Zvučalo je kao da se zatvara život.

U toj smjeni nisam pokupio niti jednog drugog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. Ostatak dana jedva sam mogao pričati. Što da je po staricu došao ljuti vozač ili neki koji je nestrpljiv da čim prije završi smjenu? Što da sam odbio tu vožnju ili otišao nakon što sam zatrubio prvi put? S druge strane, mislim da nikad u životu nisam napravio važniju stvar.”

Više saznajte na izvornom linku: – “Meni se nikud ne žuri, idem u starački dom”, kazala je. Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj se zacaklile.” / (novi.ba).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.