Migranti: U glavi mi je haos, nisam dobro, ali na licu mi vidite sreću

N1

Migranti koji zimske dane provode u kasarni Ušivak nadomak Hadžića rekli su nam da Novu Godinu uglavnom ne slave jer su većinom islamske vjeroispovijesti, ali ipak imaju pregršt želja. Preovladava želja da ponovo vide članove svojih porodica – majke, očeve, braću, sestre, supruge i djecu. Ostavili su ih iza sebe u potrazi za boljim životom. U koji i sami sve manje vjeruju.

Pakistanac Mahmud govori sve najbolje o Bosancima i Hercegovicima. Najljepše želje upućuje onima koje raduju Božić i predstojeća Nova Godina. Volio bi i sam uživati u prazničnom raposloženju kojim sve odiše, no, briga za porodicom koju je ostavio iza sebe, jača je od svega.

“Svim krišćanima želim sretan Božić, svima želim sretnu Novu Godinu, ali ja nisam sretan danas, moja žena, dvoje djece, moja porodica, svi su u Pakistanu. Mnogo mi nedostaju, ovo bi trebali da budu lijepi dani, ali ja sam ovjde sam. U glavi mi je haos, nisam dobro, ali na licu to ne želim da pokažem. Na licu mi vidite sreću”, priča Mahmud.

Do praznika, ili slavlja nije ni Iračaninu Muhamedu. Ušivak je njegov dom. Do daljnjeg. Rado bi pokušao put EU, no, svjestan je opasnosti koje nosi zima. Jednom prilikom uspio je doći do Njemačke, ali zbog majčine bolesti morao se vratiti u Irak. Drugi pokušaj doveo ga je ovdje. Danas je telefon njegov jedini pogled u svijet. Način da čuje ili vidi braću, sestru, majku.

“Oni su veoma zabrinuti za mene, mnogo su tužni zbog situacije u kojoj se nalazim, jer prehladno je i preteško ovdje. Ponekad majka plače kada je nazovem, ali ja činim sve da je oraspoložim, govorim joj da je sve u redu i da sam ja dobro i da ne mora da brine. Ali ovo nije život. Ništa nije bolje od slobode, ja samo to želim, a trenutno se ne osjećam slobodnim”, tvrdi Muhamed.

Bez najmilijih i bez topline vlastitog doma, ipak s osmijesima na licima, zimske dane, provode i igrajući kriket. Pakistanac Said najhrabriji u ekipi. Jedini na oštrom minusu i snijegu u majici kratkih rukava.

“Da, baš mi je hladno, ali uživam igrajući kriket. Danas smo baš sretni, ovo je za neke vaše građane vrlo lijep dan. Praznik je, Božić, i mi ga proslavljamo tako što se na ovaj način družimo. Ja imam ovdje sve što mi je neophodno, ali zaista mi nedostaje moja porodica. Za praznike koje mi slavimo, najbitnija je jednostavnost. Obilježavali smo ih u krugu porodice i komšija. Ovo je prvi put da u ovo doba godine nisam sa njima”, ističe Said.

Dijele slične sudbine, imaju slične želje. No, trenutno se mogu osloniti samo jedni na druge. Dok ne prođe zima, na proljeće opet, svako svojim putem.

“Nema posla u Pakistanu, nema novca, nema života. Otići ću u Francusku, moram naći posao, potom ću se vratiti kući, jer majka mi je bolesna, i hitno joj je potreban novac za operaciju srca”, kaže Mohamed, Pakistan.

Dugo je do proljeća. Do novih prilika preko granice. U međuvremenu kriket i šetnja do centra Hadžića, ono je što ih raduje. Dane provode pretežno komunicirajući međusobno, komunicirajući putem telefona s porodicama. Oni najodlučniji koriste priliku da pohađaju nastavu. Uče engleski, francuski, njemački. Nadležni u Ušivku kažu – čine napore da što skorije osposobe unutarnji prostor za sportske aktivnosti. U planu im je i organizacija filmskih večeri.



0

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...