Mirko Majdandžić: Kad bismo živjeli s toliko žara s koliko kolo igramo, mi bismo državu okrenuli


Fra Mirko: Opstat će ljudi ovdje, jer su ovdje tisućama godina, ovo je dobar prostor
Mirko Majdandžić: Kad bismo živjeli s toliko žara s koliko kolo igramo, mi bismo državu okrenuli

Autor: Senka KURT

Uskrs je pobjeda dobra nad zlom, života nad smrću, lijepog nad zlim, pozitivnog nad negativnim. Mi, kršćani, gledamo to kroz određeni čin čovjeka za koga smatramo da je sin Božiji, Isusovo uskrsnuće. Često se naglašava da se svaki kršćanin po krštenju učlanio u Isusovu smrt, a potom u njegovo uskrsnuće. Tako da je Uskrs za kršćanina blagdan nade, koji daje čovjeku nadu da život, koliko god izgleda besmislen i težak, nije važno kako se završi, ima svoj nastavak, da smrt nema zadnju riječ nego je zadnja riječ Božija.

Tako govori Mirko Majdandžić, bosanski franjevac, danas na službi u Varešu, jedan od onih koji razumijeva stvarnost u kojoj živimo i, koliko je god to moguće racionalno, objašnjava svoje osjećaje prema Bosni.

Kažete da je Uskrs blagdan nade, a to je danas najpotrebnije?

– Da, danas više nego ikad. Čovjek je nekad imao druge vrijednosti, koje su mu davale i garanciju i sigurnost. Obitelj je nekad bila važna, centar svega. Što bi Balašević rekao: “Tu mi tvrđavicu moju niko ne može srušiti.” Imali ste se gdje skloniti. Danas više nemamo.

Rat i nada

Zašto smo postali takvi, uznemireni, otuđeni?

– Mi smo uz Božić obilazili naše vjernike. Od 980 katoličkih obitelji u Varešu, 350 je samaca. Može li se sam čovjek nazvati obitelj? Više od 400 obitelji su po dvoje. Prije su obitelji bile brojne. Svako je donosio sitnicu veselja sa sobom.

Šta je uzrok tog našeg beznađa, depresije?

– Niko nije zamišljen da bude sam, sam sebi dostatan. Čovjek sebi traži oslonac. Ljudi su kroz povijest tražili oslonac za teška vremena i donedavno su taj oslonac imali. Najčešće su to bile obitelji, prijatelji… ali ne može se čovjek osloniti na nešto što je manje trajno ili jednako trajno kao on. U Varešu sam ovih dana imao dvije sahrane zbog samoubojstava. Jednostavno, čovjek putuje i dođe do zida i ne vidi rješenje. Sve u što je polagao nadu je propalo. Ljudi ostaju sami i pitaju se što ću ja ovdje, da budem čuvar kvadrata?

Da li biste, onda, rekli da ljudi ne vide smisao i izlaz?

– To ovisi o pojedincu. U ratu je sve izgledalo bez nade, ali su ljudi sitnicama uljepšavali život. Kad danas to pričaš, čini se smiješno.

Gdje smo izgubili tu solidarnost?

– Ograničen sam, jer sam vjernik i naravno da mogu reći da se čovjek može pouzdati u čovječanstvo, društvo, u razne organizacije, pa i u državu. Ali, kako da se pouzdamo u ovu državu kad vidimo kako je poredana i kako je redamo mi birajući političare… Ta država ne daje nikakve nade da se ovdje može živjeti. I onda opet vidim, ne odlaze ljudi samo iz ekonomskih razloga. Idu tražiti prostor gdje mogu organizirati i planirati svoj život.

Jeste li bili optimista pred kraj rata? Jeste li danas razočarani?

– Jedino što nas je držalo u ratu je nada, to da mora biti bolje. I vjerovali smo da za to očekivanje moramo i nešto podnijeti. Danas, 25 godina nakon rata, nama je početak priče opet rat. Ili nismo završili rat ili smo gradili ukrivo. Čini mi se da smo gradili na pogrešnim temeljima, više na materijalnom nego na duhovnom. Gradili smo da nije bilo bitno znanje nego jesi li se snašao. Evo i primjera, kukamo svi kako svi odoše, kako nema ko raditi, a kad tražiš radno mjesto, opet tražiš štelu.

Sami ste spomenuli rat. Bojite li se ponovnog rata ovdje?

– U čemu je ovdje problem? Što se 25 godina o ratu priča kao o uzroku svih naših problema. U ratu postoje strane, a nama je problem što ima i ona druga strana. Da njih nema, mi bismo, kao, dobro živjeli. To su lažne postavke. Kad bi neko pokušao početi rat, a da smo tu mi, koji smo ga već preživjeli, sigurno ne bi bilo rata. Ne znam šta ne bih učinio samo da rata ne bude. Problem su nove generacije, koje ne znaju šta je rat, koje možeš pokrenuti. Oni ne znaju kakvo je to zlo, ali su stalno filovani neprijateljstvima prema drugima. Vareš je, eto, nada da vidimo da se može živjeti zajedno. Svi smo u nekakvom istom belaju.

Potrebna je žrtva

Vi, ipak, stalno ističete da ste optimista, da vjerujete u nas, u BiH?

– Opstat će ljudi ovdje, jer su ovdje tisućama godina, ovo je dobar prostor. Nekad je potrebno imati snage za žrtvu. Možda ima prostora u kojima je jednostavnije živjeti, ali kad bismo svi ovdje ljudi živjeli i radili onoliko koliko rade u Austriji, Njemačkoj, Švedskoj, imali bismo isto. Ovdje se ne žrtvuje, jer se onaj drugi, bezimeni, ne žrtvuje. Odgovornost se prebacuje na drugoga, a ja nisam učinio svoj dio. Mi često imamo po selima igranke, ljudi igraju kolo. Kad bismo živjeli s toliko žara s koliko kolo igramo, mi bismo državu okrenuli. Gledam to, ljudi stanu jedan do drugoga, ruke na ramena, trese se pod njima, ne stoje, već lebde, svi se stave u to kolo. Kad bi se s takvim žarom živjelo, a ne kukalo… Mi smo se sveli na kuknjavu. Ovu energiju koju ulažemo u to da počnemo živjeti, a ne glumiti da životarimo. To bi imalo smisla.

I Isus je pričao o vlastima

– I Isus je pričao svojim sunarodnjacima za svećenike, upravitelje i vlasti: “Poslušajte šta oni pričaju, ali nemojte živjeti kako oni žive.” Problem je nas, birača, što prihvatamo vrijednosti koje nisu vrijednosti same za sebe. Treba biti ponosan što si Srbin, Bošnjak, Hrvat, ako tu svoju posebnost uneseš u zajednicu kao bogatstvo. Stalno se priča o ugroženosti Hrvata, a nisu Hrvati ugroženi što se tiče običnog života. Ali se na tome igra stalno i igrat će se dok se može pronaći razlog. I ta nemogućnost da Hrvati biraju svog predstavnika, treba otkloniti bilo kakvu mogućnost manipulacije, da nijedan Hrvat nema razloga pričati: “Ja nemam to pravo, jer mi drugi biraju predstavnike.”

(Autor: Avaz)





Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...