Mirsad Zulić (66), rodom iz Brđana kod Kozarca, punih šest decenija druguje sa sazom. Saz je s njim i u Americi, u Čikagu, gdje s porodicom živi od 1994. godine, ali i tokom posjeta rodnom Kozarcu kod Prijedora, gdje smo i razgovarali s njim prije nekoliko mjeseci.

Iskreno priznaje da su te posjete sve duže, pa će posljednja potrajati sedam mjeseci, nakon čega se vraća u Čikago, gdje ima suprugu, dvoje djece s porodicama i petero unučadi. I u Čikagu i u Kozarcu ima po jedan saz, jer bez tog instrumenta, jednostavno, ne može.

Slobodno vrijeme

– Jedini sam sazlija u svojoj porodici i jedini na potezu od Bihaća do Banje Luke. I jedini sazlija u Čikagu i Sjevernoj Americi – govorio je Mirsad, koji saz jedino nije svirao u kabini kamiona u kojem je kao vozač zaradio zasluženu penziju.

Objašnjava da nije imao vremena. Ali, zato svaki slobodni trenutak koristi za druženje sa sazom. Pa je tako, kad je stigao na odmor u Kozarac, sebi kupio ovaj instrument.

Dobra muzika

– Moj je otac pravio saz i svirao na njemu. Bio je učitelj pjevanja, sviranja i usmjeravanja na interpretiranje sevdaha. Kako onda, tako i sad, a u međuvremenu sam u Čikagu snimio svojih šest albuma sevdaha – kaže Mirsad i dodaje da je saz instrument namijenjen onima koji imaju osjećaj za dobru muziku i sevdah prije svega.

Nerijetko je svirao na humanitarnim koncertima. I to u Americi. Nažalost, Mirsad trenutno nema nasljednika u sviranju saza, mada bi, kako kaže, volio nekoga naučiti tom umijeću.

– Izgleda da ću ostati jedini sazlija – zaključio je s osmijehom Mirsad.

Ovdje mi je srce puno

Prije pet mjeseci Mirsad je otišao u penziju. Naredne godine vrijem namjerava poloviti na ono koje će provesti u Kozarcu i ono u Čikagu. – Supruzi treba do penzije četiri do pet godina. Tada ćemo dolaziti na duži period, jer ove ljepote kakva je u mojim Brđanima i Kozarcu nema nigdje… Probudim se i bacim pogled na Kozaru i Kozarački kamen, o kojima sam napisao i pjesme… i srce mi puno – kaže Mirsad.



Izvor vijesti: Avaz.ba / azra.ba