NOGOMET je sport koji ima vlastiti rječnik. Neke pojmove stvorila je direktno trenerska struke, neke su na nas prenijeli komentatori i novinari, a neke smo prvi put čuli od roditelja koji su nas vodili na stadion.

Kada se pravilno koristi, nogometni rječnik može biti izrazito koristan jer omogućuje efikasan i brz prijenos informacija u kojem nije potrebno dodatno razjašnjavanje. Ako čujemo da je neka ekipa “parkirala autobus”, znamo da se branila sa svim igračima iza lopte, duboko u svom polju ili u bunkeru.

S druge strane, neki pojmovi koji su ustaljeni u nogometnom rječniku ne samo da nisu korisni nego su i štetni. Dugotrajnom upotrebom neke fraze postale su općeprihvaćene, bez obzira na to koliko su iracionalne, neutemeljene ili netočne. Na taj način nastanu nogometni mitovi – pojmovi koji nemaju skoro nikakav sadržajni smisao, ali smo ih skloni prihvatiti kako bismo si pojednostavili stvari koje je teže shvatiti na adekvatan način.

Mitovi su štetni baš zato što s vremenom postanu floskule koje dominiraju javnim prostorom. Pritom nitko ne zna što zapravo znače, ali vrlo uspješno pomažu micati fokus s informacija i tema koje su vrijedne analize.

Jedan od najčešće spominjanih takvih mitova je “plan B”.

Što je plan B i kako se aktivira?

“Plan B” se u ideji odnosi na rezervno rješenje u igri koje se treba aktivirati kad originalni plan igre ne funkcionira. 

Na prvu zvuči logično, ali postoji barem nekoliko problema.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

S obzirom na to da “originalni plan” ne uspijeva, “plan B” bi trebao biti bitno drugačiji od njega. Budući da se radi o dva sasvim različita sustava, kako dolazi do promjene? Može li trener s klupe vikati i zatražiti “plan B”, a igrači se automatski prešaltati na novi model igre? Radi li se o aktivaciji određenog stanja poput onog kada se u zgradi koja gori provodi protokol o požaru? 

Brzina i kompleksnost nogometa, navike pojedinih igrača u igri, pozicioniranje suparnika, intenzitet utakmice – sve su to samo neki od elemenata igre koje je naprosto nemoguće zamijeniti u hipu, klikom na imaginarni gumb koji će promijeniti stanje na terenu. Stvarni nogomet se barem u tom dijelu uvelike razlikuje od Football Managera, na kojem u svakom trenutku utakmice možete stisnuti pauzu i promijeniti taktiku, kao i konkretne upute svakom od igrača.

Možete li zamisliti Kloppa kako na posljednjih 20 minuta utakmice kaže “ok, dečki, ovo je bilo jako dobro. Ajmo sad vježbati kako ćemo igrati ako u 75. minuti budemo gubili 0:2 i igrali loše”? Ako se plan “B” ne može uvježbavati ni trenirati, on ni ne može postojati. 

Zašto “Plan B” ne može postojati?

U jednu nogometnu momčad uložene su godine rada. Omladinske škole desetljećima odgajaju igrače da igraju i razmišljaju u igri na jedan način. Sportski direktori i treneri godinama biraju igrače koji će postati kamen temeljac njihovih momčadi.

Jedan od najtežih trenerskih zadataka je naučiti igrače igrati i razmišljati na određen način. A najteži trenerski zadatak je naučiti 11,15 ili 22 igrača da razmišljaju i igraju na isti način, koji će rezultirati prepoznatljivim stilom. Johannes Cruijff je davno rekao: “Ne postoji veća nagrada od one kad netko prepozna tvoj stil.” U toj rečenici skriva se razlog zbog kojeg trenere koji to uspiju toliko cijenimo. Ujedno se baš takvim trenerima zamjera nedostajanje rezervnog plana.

I zaista, ako malo prevrtite film, sjetit ćete se da ste o nedostatku “plana B” slušali isključivo od superuspješnih trenera koji imaju jasan stil igre poput Jürgena Kloppa, Antonija Contea ili Diega Simeonea. Svi oni su genijalci bez premca kad svojim stilom osvajaju trofeje, kao što su svi oni tvrdoglavi sljedbenici krutih ideja kad izgube utakmicu.

Nikad niste razmišljali ni slušali o tome kako West Bromwich Albion ili Granada nemaju “plan B” – naprosto zato što nemaju dovoljno prepoznatljiv stil da bi itko primijetio bilo kakvu promjenu u njihovoj igri.

Kad igrači usvoje trenerove ideje, sustav dobrim dijelom postane automatiziran. Dobar dio mehanizama u svakoj fazi igre postane igračeva navika i prirodno rješenje za zahtjeve u igri. Te zakonitosti postoje i nužne su za svaki efikasan sustav, makar bili različiti poput sustava Pepa Guardiole i onog koji zagovara Diego Simeone. Upravo takvima se najviše zamjera nepostojanje rezervnog plana, a nepostojeći “plan B” u pravilu se sastoji od nakrcavanja suparničkog šesnaesterca i bombardiranja centaršutevima.

Jednom kad osvijestimo koliko je dugotrajan proces izgradnje određenog stila igre i koliko je zahtjevno uvjetovati igrače da reagiraju na točno određen način, postaje jasnije zašto “plan B” u praksi ne može postojati.

Potpuno je iluzorno očekivati da se uz pomoć tri zamjene na klupi (koje su također dovedene kako bi odgovarale određenom stilu igre) ili jednostavne upute može promijeniti nešto što je postalo prirodna reakcija za svakog igrača.

Promjene u igri postoje, ali one nisu “plan B”

Postoji vrlo jednostavan način za provjeriti postoji li “plan B” ili je on mit. Možemo li opisati koji je “plan B” Guardiole? Kloppa? Contea? Mourinha? Ako on postoji kao koncept, onda ne bi trebalo biti previše teško prepoznati rezervne opcije najboljih trenera na svijetu. 

Naravno, sve to ne znači da se tijekom utakmice ne događaju promjene. Prilagodba formacije, uvođenje novih i drugačijih igrača ili odluka da direktno markira nekog suparnika samo su neki potezi koje trener može koristiti kako bi promijenio dinamiku i tijek utakmice.

To i dalje nije “plan B”. Ako svaki dan idete u isti dućan, a cilj vam je u njemu kupiti potrebne namirnice, planom B vjerojatno nećete smatrati odlazak na blagajnu na kojoj je najmanja gužva u odnosu na onu koja je najbliže izlazu i koju češće koristite. 

Sustav je tijekom susreta moguće adaptirati s obzirom na specifičnog suparnika ili stanje na terenu – to može značiti traženje viška u drugoj zoni u odnosu na onu koja se smatrala najbolnijom suparnikovom točkom ili u podizanju linija kako bi se stvorili preduvjeti za visok presing protiv umornog suparnika. No okvir u kojem nogometna momčad funkcionira na utakmici uvijek ostaje isti jer se stvara jako dugo, a mijenja jako teško. 

“Plan B” se lako prihvaća kao objašnjenje jer maksimalno pojednostavljuje događanja na terenu. Ako neka ekipa gubi, “plan B” je nakrcati sve u napad, a svaki trener koji to ne napravi jednostavno nema rezervnu opciju. Prihvatiti najjednostavnija objašnjenja u ljudskoj je prirodi, ali vrlo često je pogrešno.

“Plan B” je dio nogometnog rječnika, ali je vrijeme da iz njega izađe. 

Više saznajte na izvornom linku: – Mit o kojem svi pričaju treba ukloniti iz nogometa / (index.hr).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.