HOĆE li se Luka Modrić, kapetan Hrvatske, oprostiti od reprezentacije prije Eura? To pitanje nametnulo se isti tren kada je UEFA donijela odluku o odgodi Europskog prvenstva za godinu dana zbog korona-krize. Modrić će u rujnu obilježiti 35. rođendan, a bude li predvodio Hrvatsku na Europskom prvenstvu 2021., ući će u elitnu grupu igrača koji su u poznim godinama ostvarili povijesni rezultat na velikim natjecanjima. Miroslav Klose imao je 36 godina kada je postao prvak svijeta s Njemačkom, Patrice Evra s 35 godina na leđima bio je u finalu Eura 2016. godine. Kapetan Niko Kovač igrao je za Hrvatsku skoro do 37. godine, Ivica Olić oprostio se kada je imao 36 godina i 29 dana. No Modrić ne secira prošlost i statistiku na takav način. On je u autobiografiji Moja igra već dao odgovor na pitanje o kojem s dosta žara danas raspravljaju romantičari, analitičari i navijači. Odgovor leži u njegovim riječima koje su podsjetnik na epski put Hrvatske do finala u Moskvi. Kroz nekoliko poglavlja Modrić je objasnio zašto se nije oprostio dok je bio na vrhuncu, kako je do tog vrhunca došao i zašto se nema namjeru oprostiti ni prije Europskog prvenstva. 

*** 

Od dana kada sam prešao u Real Madrid u Hrvatskoj se iznosilo sve više kritika na moj račun. Kao da su neki mislili, kako bih ja trebao, valjda zašto što sam član slavnog Reala, igrati neki poseban nogomet, posebno u reprezentaciji. Nakon što sam se potpuno prilagodio igri u madridskom klubu, napose nakon ključnog dvoboja u Manchesteru, u španjolskim medijima dobivao sam uglavnom velike komplimente. Imao sam podršku navijača, respekt suigrača i trenera, te sam bez lažne skromnosti, u kontinuitetu igrao zbilja dobar nogomet. Ali istodobno u Hrvatskoj su me kritizirali kako ne dajem golove, kako malo asistiram i kako sam suviše rezerviran. Dok su u Španjolskoj hvalili kako su kvalitetni i za momčad važni moji začeci akcija, pogotovo kad padne pogodak, u nas ih se ironiziralo pojmom “predasistencija”. Takve su stavove podgrijali i neki treneri. Kad reprezentacija nije imala željeni rezultat, oštrica kritika usmjerila bi se uglavnom prema meni i takozvanom alibi-nogometu. Kad bismo doživjeli neuspjeh, to je uglavnom bila Modrićeva generacija. S druge strane, od nogometaša i struke u Hrvatskoj sedam godina zaredom dobivam trofej za najboljeg igrača Hrvatske. S navijačkih tribina također je odjekivao snažan pozitivan stav o mojoj igri. Takav kontrast bio je uobičajen do jeseni 2017. Onda se dogodilo nešto neočekivano. Nakon erupcije javnog negodovanja zbog mog svjedočenja na sudu u Osijeku, preispitivao sam svoju poziciju. Znao sam da će mi sve biti puno teže, ali previše sam volio igrati za Hrvatsku da bih se povukao bez još jednog pokušaja da nešto važno ostvarimo. Našao sam neku novu unutrašnju snagu i sam sebi rekao – Dosta je priče, prijeđi na djela, sad ili nikad.

Reprezentacija je ujesen počela gubiti bodove, a ja sam počeo dobivati sve žešću podršku s tribina. I u medijima se osjetilo da me se sve više hvali. Unatoč porazu u Turskoj, remiju s Finskom, isticalo se kako sam među rijetkima koji igraju na visokoj razini i da bi se ostali morali ugledati u mene. Mislim da se prvi put tako pisalo i to mije bilo čudno. Igrao sam stvarno dobro, ali ipak smo izgubili četiri od šest bodova. Što se onda dogodilo? Gledajući iz današnjeg kuta, čini mi se da je javnost prepoznala moj unutrašnji stav. Nakon svega što mi se dogodilo, odlučio sam se nametnuti u potpunosti. Kada se sve negativno sručilo na moja leđa shvatio sam: prije nego zaključim karijeru u Vatrenima, zapet ću kao nikad i učiniti sve što mogu i što mislim da treba, kako bi reprezentacija postigla nešto posebno. Zainatio sam se, kada sam već bio toliko kritiziran za igru, etičnost i što sve ne, sada ću se doista nametnuti i preuzeti puno više odgovornosti na sebe. Mislim da je to bilo očito u posljednje tri Čačićeve utakmice, s Kosovom, Finskom i Turskom.

Javnost je bila posebno oduševljena nakon tri sjajne Dalićeve utakmice protiv Ukrajine i Grčke. Hvalilo se u svim analizama novog izbornika ali i  mene kao “sjajnog predvodnika generacije”. Moram sada reći da je taj primjetan obrat značio da sam vjerojatno i sam snosio dio krivnje što se nisam znao nametnuti ili nisam bio dovoljno lider do tada. Ni u momčadi, ni prema van. Sada više nije bilo natrag. Znao sam da javnost tek sada očekuje najviše od mene. Vratili su se navijači, stvorena je opet pozitivna atmosfera. Nisam ih smio iznevjeriti. Više mi to ne bi tolerirali niti bi mi ikad zaboravili.

***

U očekivanju kaznenih udaraca s Dancima, sva odgovornost, teret, rizik kao da su se sabili u tom trenutku. U meni je šikljao adrenalin, ali bio mi je silno potreban jer je s njim došla odlučnost i hrabrost. U produžecima sam bio promašio jedanaesterac, ali i prije nego je izbornik Dalić došao do mene da bi me ohrabrio na to da opet pucam penal u raspucavanju, ja sam to već bio sam odlučio. Nisam mogao iznevjeriti sebe ni suigrače. Kakav bih predvodnik bio da sam se sakrio u mišju rupu dok se moji prijatelji hrabro stavljaju na možda najveću kušnju karijere? 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Netko je rekao da nisam znao gdje sam u tim trenucima. Itekako sam znao gdje sam, što želim i ponovo što riskiram. Da je Hrvatska tada ispala od Danske, opet bismo ispali luzeri. Da nismo prošli, ja bih ispao najveći krivac. S punim pravim bi to mislili. Da sam promašio i drugi put bio bi mi zajamčen status najvećeg gubitnika, a zbog dijela javnosti koja je još uvijek kivna na mene zbog svjedočenja na sudu Mamiću i jednog od najomraženijih uopće. Za sva vremena, bez šanse za popravni. Bio sam svjestan tog tereta. Suigrači mi pomažu, bodre me. Znam da im je teško jer smo već mogli pobijediti. Vraćam na trenutak film u 116. minutu, kada Kasper Schmeichel čuva loptu na radost svojih navijača i oca Petera, a ja sam lud. Želim iskočiti iz kože. Pa je li moguće da se  opet ponavlja drama iz 2008. godine? Neće, ne može. Nekad bih potonuo, ali ovaj put bilo mi je dosta svega. U posljednjih pet minuta djelujemo najbolje u toj borbi. To pokazuje gard reprezentacije, spremni smo za velike stvari, osjećam to u kostima.

Bio sam miran kad sam drugi put namjestio loptu na bijelu točku. Na štitu ili s njime. U glavi am jak, uvjeren da ću pogoditi. Krajičkom oka vidio sam da je golman otišao u desno, pucam po sredini. Ušla je! Blizu njegovih ispruženih ruku, ali mreža se koprca. Sada je sve na Raketi, puca posljednji kako je i htio. I on je 2008. kao i ja promašio kazneni udarac. Pogodio je takvom lakoćom i djeluje mi da je već unaprijed vidio kao zabija. Kakav tip. Slavlje na terenu odraz je križnog puta koji smo prošli. Više nisam klinac koji se trese pored ekrana, sada igram i tresem se od uzbuđenja. Grlim Subašića, u grlu mi je knedla. Vičem mu: – Hvala ti Suba. Ovo je uvelike njegova zasluga.

***

Još pod dojmom događaja u Rusiji prelomio sam u sebi još jednu odluku. Moji veliki prijatelji Subašić, Ćorluka i Mandžukić objavili su završetak reprezentativne karijere. Odlučili su da je za to pravi trenutak i zaslužili su da ih se isprati kao velikane. Ja sam odlučio drugačije. Mnogi su govorili da je najbolje oprostiti seu trenutku najvećeg uspjeha. No meni je srce govorilo da ostanem. Reprezentacija je uzvišeni doživljaj. Još sam ga itekako željan. Osjećam se odlično i motivirano. Točno je da bi u okviru moje reprezentativne karijere odlazak nakon srebra u Rusiji bio najefektniji. No nisam tip od efekta. Ništa više, i nikad neće promijeniti činjenicu da smo osvojili srebro, niti će izbrisati sve što se dogodilo na tom putu. Zato sam odlučio ostati na raspolaganju reprezentaciji  dokle god izbornik bude smatrao da sam mu potreban. Ili dok sam ne shvatim da više nisam dovoljno dobar da nosim hrvatski dres. Uvjeren sam da mogu pomoći mlađima da stasaju i postupno preuzmu glavne uloge. Postavio sam si cilj da izborimo Euro 2020 i da tamo zaključim reprezentativnu karijeru. Kako god završilo, uspjehom ili neuspjehom, taj oproštaj bit će mi najdraži trenutak karijere.

Ono što mi se čini najvažnijim na tom putu jest to da sam uza sve prepreke koje su bile ispred mene, bio dovoljno uporan i samopouzdan da ih savladam. Svatko ima svoj put. Svaka je priča različita onoliko koliko smo i mi kao igrači i ljudi različiti. No temelj svakog uspjeha je da vjerujete u sebe, čak i onda kada netko kaže “nema smisla”. Uvijek ima smisla, itekako ga ima. Meni su već rekli da, nakon što sam dosegnuo vrhunac i trideset tri godine i postao najbolji igrač svijeta, igrajući za najbolji klub i u reprezentaciji koja je svjetski doprvak, više neću biti u stanju igrati na istoj razini. Dali su mi samo još više motiva da pokažem kako je to samo jedna predrasuda u nizu. Najveći motiv koji me vodio od prvog treninga do danas moja je bezuvjetna ljubav prema nogometu. Zbog nje ću igrati dok god me noge nose i lopta sluša. I za to ću nastaviti mukotrpno raditi. Znam da neće biti jednostavno. Znam da je moja karijera uvijek išla kompliciranijim putem, ali naposljetku sam stigao do vrha. Ostati na njemu je teško, ali je jako dobro znam, iz iskustva, da najbolje stvari nikad ne dolaze lako. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?

Više saznajte na izvornom linku: – Modrić: Kažu da nisam u stanju igrati kao prije, ali zaboravljaju jednu stvar / (index.hr).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
  • Ukoliko neki drugi medij želi preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor portal Biscani.net, dužan je navesti portal Biscani.net kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na foto i video materijale kojima je autor portal Biscani.net, ili fotografije koje su portalu date na korištenje.
  • U skladu sa Članom 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH napominjemo: Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.