Moj brat je rođen bez obje noge 1995. godine. Moji roditelji i ja smo bili tužni ali voljeli smo ga više nego ikoga. Djeca su mi se smijala zbog bratovog stanja. Često sam u svojoj sobi plakala zbog toga a moj brat je bio pored mene zagrlio me i rekao:

 
Seko nemoj plakati smijaćemo se mi njima za koju godinu. I evo došao je taj trenutak, moj brat ima umjetne noge tj protetičke, trenira atletiku i velika je nada sporta. Predviđaju mu iduću paraolimpijadu iako njemu ne bi bila problem ni olimpijada jer trenira i bolji je od onih koji imaju obje zdrave noge.

 
Volim ga najviše na svijetu! Svima treba poruka da bude: Oni se vama smiju jer ste različiti a vi se njima smijte jer su svi isti!

Izvor: eceptizabrzaijednostavnajelaaa.blogspot.com

 

———>>>>  BONUS ISPOVIJEST:  

Moju sestru volim kao dva oka u glavi… Ne znam možda zato jer smo blizanci, jer ta ljubav je nešto što se ne može opisati. Kada se sestra udavala, ja sam tom njenom mužu, ZETU rekao da dobro vodi računa šta radi i kako se ponaša prema njoj. Dva mjeseca kasnije kada sam vidio na sestrinom licu modricu, bilo mi je dovoljno da shvatim da ju je uda*io,
 
  

MOJU SESTRU, MOJ ŽIVOT! Sjeo sam u auto, otišao do njega na posao i nalu*ao ga ono baš, baš. Njegove kolege zvale pol*c*ju, mene pri*eli i da mu kolega nije bilo ko zna kako bi zet završio, ovako ostao je živ. Zbog nanošenja težih tjelesnih pov*eda dobio sam mjesec za*vora i dobru novčanu kaznu. Kada me su*ja upitao da li se kajem samo sam mu kratko rekao:

“Ako je cilj za*vora da mene spriječi da ponovim ovo k*ivično djelo onda me gospodine sudija pošaljite odmah na ro*iju. Jer ako on (moj zet) ili bilo ko drugi digne ruku na moju sestru, ja ću ovo opet da uradim, možda i gori da budem…”

Čovjek mi kaznu zatvora promijenio u 3 mjeseca uslova. Od tada je prošlo skoro 3 godine i nikada više zet nije ružno pogledao moju sestru, a kamoli da joj učini nešto nažao. Problem treba u korijenu spriječiti i da ga nisam tada nalupao kao majmuna ko zna kakav život biimala moja sestra.

 

 

BONUS ISPOVIJEST:

“Gledam kako pare mijenjaju moju kćerku. 

Nakon 5 godina studiranja koje smo joj mi plaćali, odvajali od usta, zaposlila se za platu koja može da se mjeri sa inostranom, znači para kao blata. 

Obećala nam je da će nam se odužiti, prosula nam je patetičnu priču kako je dogurala ovako daleko zbog nas, kako ne bi uspela bez mene i njenog oca, kako će nam pomagati u budućnosti. 

Od prethodne 4 plate je odvojila da nam plati račune, kad eto od pete plate je odlučila da kupi sebi Lui Viton torbu.

Možete da pretpostavite koliko ta torba košta. Tako je, od te posljednje plate nama nije dala ni dinara. Je l’ toliko vrijedimo? Samo četiri mjesečna računa? 

Roditelji, lijepo vaspitajte svoju djecu i ne dopuštajte im svaŠTA.

Izvor: / novi.ba