Bilo je gluho doba noći. Zvono na ulaznim vratima prodorno je zaparalo tišinu. Već sam bila na rubu snage, potpuno iscrpljena nakon napornog dana, ali se predamnom nalazio još jedan zadatak, još jedno otvaranje starih rana i još jedno dijeljenje tragične ljudske sudbine. Ustala sam i krenula prema ulaznim vratima. Dobro sam znala što će biti pred njima, na žalost, jako dobro. Kamo sreće da se zvono nikada više ne oglasi, ali to gotovo da i nije bilo moguće. Previše se zla ugnijezdilo među ljudima, a i previše rješavanja situacija snagom bez pameti. Dodirnula sam hladnu kvaku i otvorila. Još uvijek se nisam mogla naviknuti na prizor koji je bio ispred mene. Bio je dovoljan samo jedan brzi pogled pa da odmah procijenim situaciju. Tu, na vratima, stajala je mlada žena sa djetetom u naručju, prekrasnim momčićem koji nije mogao imati više od dvije godine. A ona? Oči su joj bile crvene od plača, a lice podbuhlo od modrica u tolikoj mjeri da je izgubilo prirodne crte lica.

– Dobra večer – čula sam glas koji je drhtao i koji je odisao strahom i neodlučnošću.

– Dobra večer – rekla sam tiho i uzela dijete u naručje. Rukom sam joj dala znak da me slijedi, što je ona bezvoljno učinila.

– Ja sam Sanja – prva sam prekinula tišinu, pruživši joj ruku.

– Lidija – čula sam tihi glas koji je odisao sramom.

Trebao joj je samo mir

Znala sam da su u ovakvim situacijama riječi suvišne, da je njeno izubijano lice govorilo mnogo za sebe, i da se iza nje nalazi pakao kojeg je prošla. Trebao joj je mir, vrijeme da posloži utiske, ali i da razbistri misli kako bi odlučila kamo dalje da krene. Znala sam da neće jesti i zato sam joj skuhala šalicu čaja. Zahvalno me je pogledala, uzela šalicu s obje ruke i otpila gutljaj.

– Ja … – kao da je tek tog trenutka postala svjesna gdje se nalazi.

Još veća nelagoda pokazala joj se na licu. Znala sam što sada prolazi i kakva se u njoj vodi borba. Jadno je bilo to u kakvu smo se situaciju mi dovodile. A što je bilo najgore, uvijek smo sebe bile spremne okriviti za sve one batine koje bismo dobile.

– Mogu li se smjestiti kod vas na neko vrijeme? – to je pitanje bilo postavljeno s mnogo očaja, sa suzama u očima, i sa bolom koji nije bio samo fizički.

– Naravno – rekla sam blago, mada ta štura riječ nije ni u kojem slučaju pokazala kakvi su moji osjećaji. Ovo su bile situacije u kojima je ponestajalo riječi, jer je suosjećanje i razumijevanje bilo važnije od bilo čega. Preda mnom se nalazila žena koja je trebala pomoć, a na svu sreću, došla je na pravu adresu. Ni dijete nije lako podnosilo pakao kroz koji su prošli. Vatra zla u kojem se nalazilo zahvatila je i njega, a hoće li ostati ožiljci na njegovoj malenoj duši, to će tek vrijeme pokazati. Mnogi bi rekli da je on premalen da bi shvatio, ali nije da bi osjećao ono što se dogodilo. Krevet je bio spreman, i kada se je Lidija pribrala, polegla sam ih na spavanje. Bilo mi je tako teško promatrati njih dvoje. Ona je tako grčevito stiskala dijete, kao da je tom nesvjesnom gestom htjela zaštititi ono što ni u kojem slučaju nije mogla. U tim situacijama majke ne misle na sebe, niti su sebi važne. Nevino stvorenje ispaštalo je za nešto bez krivice, a to majci ostavlja gorak okus nemoći.

Kad sam bila sigurna da im ništa ne nedostaje i da je sve barem prividno u redu, otišla sam u kuhinju. Znala sam da od mojeg sna neće biti ništa. Previše je bilo uzbuđenja da bih mu se prepustila. Svaki put kada bi se ovako nešto dogodilo, ostala bih budna cijelu noć. Duhovi prošlosti ponovo bi me opsjedali i ne bi mi dali mira. Da nisam prošla ono što jesam, možda bih bila imuna na ovo što se događalo oko mene, na nasilje koje je postajalo sve učestalije, i na muški bijes koji se iskaljivao na onima koji su bili nemoćniji od njega. Nisu to bili muškarci, već kukavice koji su na taj jadni način rasli u svojim očima, potvrđujući svoju muškost na taj bolesni način koji nije imao nikakve veze sa zdravom pameću. Nijedan se od takvih muževa nikada nije potukao s nekim tko mu je u snazi dorastao, već su svoju hrabrost ispoljavali na nekom tko je u svakom smislu slabiji od njih. Ako se i sudbina poigra s osobom koja je u braku s nasilnikom, i ako ona nema nikakvih mogućnosti da se odvoji od njega, onda to ponekad zna biti i te kako kobno.

Moji duhovi iz prošlosti

Gotovo nesvjesno, misli su mi se počele vraćati u mladost, u dane kada sam bila djevojka. Ni u čemu se nisam razlikovala od drugih. I ja sam imala svoje snove, i činilo mi se da je ljubav sila koja pokreće cijeli svijet. Ali tada nisam znala da ljubav ima lice i naličje, da je samo privid i kao jutarnja rosa. Jednostavno nestane u trenu ili se ponekad ispoljava na način koji nema nikakve logike. Čini mi se da je na neki način i naš mentalitet kriv zbog toga. U ovoj se sredini muškarac uvijek poštivao na način na koji to ne zaslužuje, i žena je u tom slučaju bila ta koja je bivala potlačena. O ravnopravnosti spolova nije bilo ni govora, jer su oni bili ti koji su sebe smatrali glavom kuće i čija se riječ morala poštivati, pa makar ta riječ bila kriva poput vijuge.

Sa osamnaest godina upoznala sam Krešu. Bio je desetak godina stariji od mene, ali mi se u to vrijeme činilo da se odlično nadopunjavamo. U tim sam danima bila okružena ljubavlju, pažnjom, i činilo mi se da će to vječno potrajati. Voljela sam ga više od ičega na svijetu, i ta je ljubav na neki način bila opsesivna. Njegov zamišljeni lik jasno mi je iskrsnuo u sjećanju. Bio je visok, vitak, i imao je neodoljiv osmijeh. Najljepše na njemu bile su oči koje su bile boje neba i koje su mi se činile kao dva gorska izvora svježe vode. Bože, kako li su samo bili lijepi ti dani koji su označavali početak naše ljubavi! Plovila sam na krilima sreće, i to sve do trenutka dok nisam saznala da sam ostala trudna. Kao i kod većine parova, bila je to neplanirana trudnoća koja se nije uklapala u naše planove, ali, unatoč tome, ja sam se radovala djetetu koje će biti samo kruna naše ljubavi.

Dijete je kruna naše ljubavi

Čim je moja trudnoća potvrđena, pohitala sam do njega da ga obrađujem. Na moje iznenađenje, on je reagirao sasvim suprotno od očekivanog. Naglo je ustao sa stolice na kojoj je sjedio, gledajući u mene kao da vidi osmo čudo svijeta. U tom trenutku nisam znala da li da tu reakciju pripišem iznenađenju, radosti ili … Jednostavno nisam znala što da mislim. Sve je bilo nekako nepredvidljivo, a najviše njegova reakcija. Mislila sam da je to samo prvi trenutak i da će se on radovati kad u potpunosti postane svjestan da će za samo nekoliko mjeseci postati otac.

– Trudna si? – kao da nije mogao vjerovati.

Pogled mu je bio pun bijesa, a lice se potpuno izobličilo. Mahao je rukama kao da ne zna kuda bi s njima, mada je imao prostora oko sebe više nego što je trebao. Djelovao je strašno na neki način, a najstrašnije bile su njegove oči. Nebesko plavetnilo kao da se razvodnilo i neopisiva hladnoća nalazila se u njima.

– Da – rekla sam nakon nekoliko trenutaka, sva se skupivši od straha i iščekivanja onoga najgoreg.

– Kako? – upitao je najgluplje pitanje koje je mogao upitati.

I sam je znao da se ja nisam zaštitila, da sam potpuno neiskusna. U svojoj naivnosti pouzdala sam se u njega, a to je i bila najveća greška koju sam napravila. Jednostavno je sve krenulo u smjeru u kojem nije trebalo, a po njegovoj reakciji sam mogla pretpostaviti da će svu krivicu svaliti na mene, mada nije bilo razloga da takvo što učini. Uostalom, volimo se, zašto ne bismo imali dijete?

– To bih ja tebe trebala pitati – nisam se dala smesti.

– Mene? – nije se mogao načuditi, kao da me nikada nije ni dotaknuo.

U tom trenutku nisam znala što da mislim. Sve mi je nekako bilo novo, nepojmljivo i na neki način zastrašujuće. Naivno sam vjerovala da će sve na kraju biti dobro, a tome je bilo krivo moje neiskustvo, moje povjerenje koje sam dala osobi koja to nije zasluživala, ali tada to nisam shvaćala, pa čak ni godinama poslije.

– Ovo dijete je kruna naše ljubavi – pokušala sam mu reći koliko mi ono znači, ali sam umjesto osmijeha dobila snažan šamar koji me je zabolio poput otvorene rane.

Prvi Krešini agresivni ispadi

Bio je to prvi udarac kojeg sam dobila u životu, ali nije u pitanju bila samo fizička bol. Kao da je taj šamar rasparao moju dušu, moj ponos, i ja sam gledala u njega grcajući od plača. Nisam mogla vjerovati. Ruka koja me je do tada uvijek milovala, bila je ista ruka koja mi je nanijela i tu strašnu, neoprostivu bol.

– Zašto si me udario? – upitala sam ga, jedva izgovarajući riječi.

– Zato što si se poigrala sa mnom. Istina je da te volim, ali ja još uvijek nisam spreman na obaveze koje mi namećete ti i dijete. Brak? Nikada nisam o njemu razmišljao. Za mene je to bilo nešto što se događa nekom drugom, a ne meni. Možda bi najbolje bilo kada bi ti abortirala. Na taj način bi sve bilo isto kao i prije. Razmisli o tome – rekao je i bez riječi otišao, ostavljajući me samu s problemom s kojim se nisam znala nositi.

Kad su se vrata zatvorila za njim, tupo sam zurila u neodređenu točku. Imala sam osjećaj kao da sve u meni umire. Krešo je reagirao na način koji nikada ne bih mogla povezati s njim, i nakon svega nisam znala što da mislim. Nesvjesna svojeg pokreta, rukom sam posegnula prema svojem trbuhu. U njemu je bujao novi život, a on mi predlaže da abortiram. To nikako nije dolazilo u obzir. Ovo dijete nije tražilo da bude rođeno, a ako je već začeto, onda će se i roditi. Sama činjenica da sam mu dala život, ne daje mi pravo i da mu ga oduzmem. Bila sam premlada i nespremna na ovo što mi se počelo događati. Istina je bila da me je život mazio u svakom pogledu. Bila sam jedinica, i moji su roditelji već bili gotovo stari. Dobili su me nakon više od dvadeset godina braka, i prema meni su se ponašali kao prema kapljici vode na dlanu. Nisam oskudijevala ni u čemu, pa ni u ljubavi. Pružili su mi sve, a što je bilo najvažnije, jako dobro sam znala koliko su se borili da bi postali roditelji. Na moju sreću, ili nesreću, ja sam to mogla bez ikakvog problema. Život je dar, odavno sam to znala, i zato mi nije bilo ni na kraj pameti da abortiram. Ako Krešo ne želi to dijete, ja ću ga odgojiti. Neću biti prva, a ni posljednja samohrana majka, i to neće biti nimalo strašno. Možda mi se najstrašnijom činila pomisao na život bez njega, ali ja na to nisam mogla utjecati. Nisam bila kriva za trudnoću na način na koji me je on okrivljavao, ali je to sigurno učinio u afektu. Znala sam da me voli i vjerovala sam da će sve biti onako kako treba biti. Za samo nekoliko mjeseci mi ćemo biti vjenčani, i ova nemila epizoda past će u zaborav. Krešo nije loša osoba i ovaj udarac nije ništa značio, uvjeravala sam samu sebe. Tada nisam znala da sam zapravo sama otvorila vrata od pakla. Na neki način sam bila i kriva za sve ono što mi se u budućnosti događalo, ali je valjda to tako trebalo biti.

Najteži problem se nalazio preda mnom. Kako reći roditeljima da sam trudna? Znala sam da će se radovati tome, ali se to nije baš uklapalo u planove koje su imali sa mnom. Za njih sam bila nešto posebno, i samo najbolje je bilo dovoljno dobro za mene. Znali su za Krešu, ali ga nikada nisu upoznali.

Ne znam kako sam došla do kuće, no čvrsto sam odlučila da ću biti otvorena prema njima. Kad sam im rekla u čemu je problem, nastao je muk. Nisu mogli skriti razočarenje, ali ni radost.

– Što Krešo kaže na to? – majka je prva upitala.

Slegnula sam ramenima. Nije mi bilo ni na kraj pameti da im kažem kakva je njegova reakcija. Za nekoliko dana ću valjda znati što ćemo učiniti, a onda ću i njih uključiti u svoje planove. Do tada nije bilo smisla da ga na bilo koji način ocrnjujem pred njima. Da sam im kojim slučajem rekla za šamar, zabranili bi mi da ga viđam, a to nisam željela. Ipak je on bio ljubav mojeg života, a za nju se vrijedilo boriti na sve moguće načine.

– Valjda je sretan, ne znam – bila sam neodređena, što mi se činilo najboljim stavom u tom trenutku.

S njime želiš provesti život?

U idućih nekoliko dana Krešo kao da je u zemlju propao. Pokušala sam doći do njega, ali nisam uspijevala. Bilo je trenutaka kada sam mislila da je jednostavno pobjegao, i nikako se nisam mogla pomiriti s tim. Kad sam ga napokon vidjela, ponašao se kao da se među nama dvoma nije ama baš ništa dogodilo.

– Kako si, ljubavi? – njegov mazni glas odagnao je sve sumnje koje su me opsjedale u posljednjih nekoliko dana, i srce mi je brže zakucalo. – Jesi li razmislila o abortusu? – iluzija mi je bila razbijena već u idućem trenutku.

– Ne, on ne dolazi u obzir. Ne moraš me ženiti, ako to smatraš problemom. Ako me ne voliš dovoljno da bi se odlučio na taj korak, onda idi svojim putem – trebala mi je sva snaga da izgovorim te riječi, a o njegovom odgovoru je ovisila moja budućnost. Činilo mi se da na njega čekam cijelu vječnost. Bilo mu je neugodno, i kao da je bio zatečen onim što sam mu rekla. Nisam ga razumjela, i to nije bio prvi put.

– Vjenčat ćemo se – rekao je kao da kupuje kutiju cigareta, a ne odlučuje o budućem životu o kojem su ovisila tri života.

Došlo mi je da vrištim od sreće, ali kada sam vidjela njegovo lice, taj moj nagon morao je biti kontroliran. Ovo nije bilo ono što sam očekivala. Možda je tako kod svih parova, tješila sam se. Nije bilo romantike u prošnji, ako tako mogu nazvati riječi koje su bile samo činjenica. Kad sam ga upoznala s roditeljima, njihovom razočarenju nije bilo kraja, lako su se trudili da budu ljubazni, ja sam dobro vidjela da je to samo maska ispod koje su se krili pravi osjećaji. Krešo im se nimalo nije sviđao, i za njihov ukus je bio sve ono što meni ne odgovara. Ocijenili su ga kao nestabilnu osobu, kao nekog tko nije spreman snositi nikakvu odgovornost, a koliko su imali pravo, to sam shvatila tek nešto godina kasnije. Kad je on otišao, izbila je svađa između nas, prva svađa takvog karaktera.

– S njim želiš provesti život? – otac se nije mogao načuditi.

– On je moj izbor i poštuj ga! – nisam se dala smesti.

Žestoko sam stala u obranu onog što sam voljela, a to je njih još više iritiralo. Ocu se je pridružila i majka, tako da su u svakom slučaju bili glasniji od mene.

– On nije za tebe – majka je rekia tiho, što me je iznenadilo s obzirom kakvo joj je bilo lice. Imala sam osjećaj kao da će svakog trena povratiti, i da je njezin glas samo bio zatišje pred oluju koja će bez sumnje uskoro uslijediti.

– Ako izdržiš s njim i godinu dana u braku, to će biti pravo čudo – otac se ponovno oglasio.

– Imam namjeru ostariti uz njega – rekla sam prkosno, a u tom sam trenutku u to i vjerovala, jer je za mene brak bio svetinja, nešto što se samo jednom u životu događa i zato mora trajati do smrti.

Nakon njihovih riječi, moja odluka da po svaku cijenu ostanem uz njega bila je još čvršća. Voljela sam ga, nisam uviđala njegove mane i željela sam dokazati roditeljima kako su ga krivo procijenili.

Gdje si do sada?

Iako je vjenčanje bilo prekrasno, ja i nisam bila sretna onoliko koliko sam trebala biti. Moji su mi roditelji ustupili kuću u gradu, tako da smo s te strane bili zbrinuti. Prvih nekoliko dana braka su bili u redu, samo što je Krešo bio pomalo nervozan. Tu nervozu nije krio, i ma koliko god da sam se trudila, nikako nisam mogla doprijeti do njegova srca. Nekako mi je bio dalek i stran u tolikoj mjeri da mi se činilo da sam se udala za nekoga o kome nisam imala pojma, a ne za osobu koja je sa mnom podijelila toliko lijepih trenutaka. Na neki način smo izbjegavali jedno drugo, a on je i sve više vremena provodio vani. Naravno da mi to nije odgovaralo. Svi moji snovi o skladnom braku kao da su netragom nestali. Krešo nije bio ono što sam očekivala da će biti, i ja sam iz dana u dan postajala sve usamljenija. A onda su uslijedile i prve svađe. Koliko god da sam se trudila, nikako nisam mogla zadovoljiti njegove prohtjeve, koji su postajali sve gori. On bi uvijek iskoristio svađu da bi otišao iz kuće, i ponekad bi se znao vratiti pred samo jutro. Noćima sam budna ležala zamišljajući najgore scene koje se događaju, a ljubomora me je izjedala. On nije imao razloga da po cijele noći ostaje vani. Nalazila sam se u slijepoj ulici, iako sam oduvijek bila bliska s roditeljima, zbog mojeg izbora nisam im se povjeravala. Patila sam u samoći i nisam imala nikoga s kime bih to podijelila. Već sam bila u sedmom mjesecu trudnoće, i jedva sam čekala da rodim. Kad dođe dijete, valjda neću biti ovoliko usamljena, jer ću na neki način imati društvo i nekoga s kim bih prekratila vrijeme. Šutjela sam koliko god sam mogla, pokušavajući biti maksimalno tolerantna. Možda sam podsvjesno okrivljavala i sebe za trudnoću, i na taj način sam mu davala vremena da se privikne na ono što je za oboje bilo neočekivano. Sve je nekako krivo krenulo, a nije bilo načina da se popravi. Kad je jedno jutro došao oko osam sati, više nisam mogla trpjeti takvo ponašanje.

– Gdje si do sada? – upitala sam ga, jer sam imala pravo da to znam.

Što te briga! – bio je otresit, ali i pijan.

– Pa … Ti si oženjen, ukoliko to nisi primijetio – napomenula sam mu, a to je bila najgora moguća stvar koju sam mogla učiniti. Podsjetila sam ga na ono što je on očito želio zaboraviti u piću i uz druge žene. Gledao me je u nevjerici. Njegov mutan pogled kao da nije bio dio njega. Preda mnom se nalazio onakav Krešo kakvog još do tada nisam upoznala.

– Ja sam bio prisiljen na ženidbu – rekao je ljutito. – Uhvaćen sam u klopku. Ja sam samo lutka koja pleše onako kako želiš ti i tvoji roditelji! – vikao je iz sve snage, praveći neodređene pokrete rukom koji su možda samo njemu nešto značili, ali ne i meni. – A i to dijete … Sve je to bilo planirano – pjenio se od bijesa.

Zamolila sam ga da se iseli

Njegove su me riječi pogodile. Nisam mogla vjerovati da sam se za njega udala. On nije bio ni približno onakav kakvim se je prikazivao u vrijeme dok smo hodali.

– A što sam imala planirati? Kad malo bolje razmislim, i nisi neka prilika – nisam se mogla suzdržati. Dugo nakupljani bijes izlazio je iz mene na sve strane, i nisam ga mogla kontrolirati.

Krenuo je prema meni. Iako sam se nesvjesno skupila, nije mi bilo ni na kraj pameti da će me udariti. Ja sam bila trudna, i tko bi digao ruku na ženu u takvom stanju? Bila sam šokirana kad sam osjetila prvi udarac, a onda ih je uslijedilo bezbroj. Tukao me je po licu, rukama, nogama, glavi, a ja sam sva užasnuta samo pokušavala zaštititi svoje nerođeno dijete. Ne znam koliko me je tukao, ni kada je stao. Znam samo da me je sve boljelo, i ja sam samo klonula. Bio me je strah da ne izgubim dijete. Kad sam se napokon donekle smirila, ustala sam i pogledala se u ogledalo. Nisam samu sebe mogla prepoznati. Lice mi je bilo natečeno, krvavo i potpuno izobličeno. Krenula sam prema sobi. Krešo je spavao poput novorođenčeta, kao da se ništa nije dogodilo.

Cijelo to prijepodne provela sam sjedeći i plačući. Srce mi se cijepalo na komadiće. Ovi udarci su mogli značiti mnogo, a možda i nisu. Da mu ja nisam odgovorila na njegove riječi, do ovoga ne bi ni došlo. Ni samoj sebi nisam željela priznati da ja ni u čemu nisam bila kriva. Kad je ustao, začuđeno je pogledao u moje lice. Došao je do mene, u nevjerici odmahujući glavom. Kleknuo je pokajnički i uhvatio me za ruke.

– Ti znaš da te volim više od ičega na svijetu. Ne znam što mi se dogodilo. Oprosti mi, molim te. Nikada te više neću udariti – dok je izgovarao te riječi, u glasu mu se osjećalo kajanje koje je bilo iskreno i skrušeno. Nekoliko sam trenutaka razmišljala o njegovim riječima. Ipak je ljubav prevagnula. Ovo je bio samo nesretan trenutak koji se neće ponoviti, i naravno da sam mu trebala oprostiti. Zar nije rekao da me voli? To bi mi ipak trebalo biti dovoljno. Pogriješio je, i to mojom krivnjom. Rekao je da neće više, a ja sam mu vjerovala.

I nije me tukao sve dok nisam rodila, a onda je sve počelo ispočetka. lako nam je sin bio prekrasan, on ga nije ni pogledao. Više mu nije trebalo ni povoda za batine. Tukao me je skoro svakodnevno, a ja sam ga i dalje voljela. Tražila sam razna opravdanja, vjerovala mu svaki put kada bi se pokajao, i veći dio krivice pripisivala sam sebi. Možda je u meni bila i želja da održim brak, i da dokažem kako moji roditelji ipak nisu imali pravo. Od njih sam krila sve, ali ni to nije moglo trajati cijelu vječnost. Kad je jednom majka nenadano došla kod mene, i kad me je vidjela, počela je gorko plakati.

– Zašto mu to dozvoljavaš? – nikako joj nije bilo jasno. – Samoj sebi otvaraš grob. Zar ti to nije jasno? – bila je zgrožena i previše ljutita da bi uopće mogla i povezati jednu jedinu rečenicu.

– Nije sve ovako kako ti se čini – pokušala sam ga opravdati po tko zna koji put, sada ni sama ne znam zašto.

– U svemu ovome ipak ima i sreće. Nisi od onih žena koje nemaju kamo. U svojoj si kući. Podnesi zahtjev za razvod. Ovo ti ne vodi nikamo – pokušala mi je dati savjet, ali sam ja bila gotovo gluha za sve njene riječi koje je izgovarala.

Nešto se u meni pokrenulo kada sam idući put bila pretučena. Zovnula sam mu policiju i hitnu pomoć, no kada me zamolio nakon svega da se vrati kući, opet sam naivno pristala. Takva se situacija još godinama vukla. Tek kada sam vidjela koliko moje dijete pati, zatomila sam svu ljubav koje ionako nije bilo previše, jer ju je on postupno ubijao, podnijela sam zahtjev za razvod i zamolila ga da se iseli. Nije pristajao na to. Opet je udarcima sve pokušao riješiti, ali ni to nije moglo vječno trajati. Bio je udaljen i imao je zabranu pristupa meni i djetetu.

Ideja o kući za žrtve

Mjesecima poslije još uvijek mi je prijetio, a onda je netragom nestao. Valjda je napokon shvatio da ga se ja više nemam razloga bojati, niti sam imala namjeru spašavati brak koji to nije bio od samog početka. Tek kada sam ostala sama, odahnula sam. Više se nisam imala čega bojati, a majčine riječi su mi neprestano odzvanjale u ušima: “Nisi od onih žena koje nemaju kamo.” A što bi bilo da doista nisam imala kamo, i da sam bila na njegovom? A što je s takvim ženama? Kako su one završavale? Jesu li s brakom dobile i kartu za samo jedan smjer? Bez sumnje je mnogima put vodio prema groblju. Možda su bile naivne i vjerovale su kao i ja, a još uz to nisu imale nikakvog izlaza. Je li se itko brinuo za njih? A što je bilo s onim ženama koje su željele otići, a nisu mogle?

Ta su me pitanja neprestano mučila. Igrom slučaja, nekako u to vrijeme sam upoznala Denisa koji je radio u policiji. S vremenom je naše druženje postajalo sve učestalije, a i prijateljstvo sve čvršće. Kada smo pokrenuli temu nasilja, i kad sam mu rekla što sam sve prošla, u njegovim se očima naziralo zaprepaštenje i čuđenje.

– Nikada ne bih ni pretpostavio da si sve to prošla. Svjedok sam mnogih premlaćivanja. Koliko god želio nešto učiniti po tom pitanju, ruke su mi ipak vezane. Te žene trebaju pomoć, a nema im je tko pružiti. Ako nasilnika i zatvorimo na neko vrijeme, on se ipak vraća u obitelj da nastavi s osvetničkim pohodom. Kada muškarac jednom udari, on ne zna stati, ali žene kao da to ne žele vidjeti. Mnoge od njih su to skupo platile, i svjedok sam. nekih kojima je brak značio i kraj života. Ubijene su na najgori mogući način. Nekima je umiranje bilo dugo i bolno, a kad su shvatile da su se svega ipak mogle davno prije riješiti, za njih je bilo prekasno. Slušala sam njegove riječi gotovo ne dišući. Gotovo da sam jasno mogla vidjeti njihovu patnju, jer sam i ja kroz takvo nešto prolazila. Gledala sam u njega i razmišljala. Ja sam imala ogromnu kuću koja je za mene i mojeg sina bila prevelika. Tog mi je trenutka čudna ideja pala na um. Zašto ja ne bih bila ta koja će barem olakšati ženama koje su premlaćivane? Rekla sam svoju ideju Denisu, i on nije mogao skriti iznenađenje.

Jesi li ti svjesna onoga što činiš? – pažljivo me je odmjerio. – Znam da takav prijedlog označava veličinu srca i divno suosjećanje, ali to je na neki način zadiranje u nečiju obitelj, i moglo bi se dogoditi da i ti snosiš posljedice, a sve zbog toga što si imala najbolje namjere u odvratnoj situaciji.

– Zar ne shvaćaš da želim pomoći? – nisam se dala smesti.

– U redu – pristao je kada je uvidio da doista nema smisla raspravljati sa mnom.

Tako je počelo. Kad god bi Denis išao na intervenciju zbog zlostavljanja, dao bi ženama i moju adresu i broj telefona u slučaju ako žele pobjeći iz pakla u kojem su se nalazile. Bila sam svjedokom raznih situacija, a najviše bih bila pogođena kada bi se žena nakon svega ipak vratila mužu. Jedan takav slučaj urezao mi se u sjećanje, i nikada ga neću zaboraviti. Prije dvije godine kod mene je pomoć zatražila žena s dvoje djece.

Zar se ljubav tako dokazuje?

Bila je krhka osoba, na neki način izgubljena u očaju u kojem se je nalazila. Ne znam kako, a pretpostavljam da je ona mužu rekla gdje se nalazi, i on je tu navratio nekoliko pute. Bio je janje u vučjoj koži, a ponašao se poput svih pokajanih nasilnika. Ali to njihovo kajanje nije bilo iskreno. Iza njega se je krila želja za osvetom, želja da se natrag vrati ono za što je mislio da na to ima pravo. Kleknuo je pred nju i rekao joj da je voli, te da se nikada više neće ponoviti ono što se redovito događalo. Izgovarao je dobro poznati scenarij kojeg sam i sama čula bezbroj puta.

– Spakiraj se i doći ću po tebe nakon posla – rekao joj je hladno, glasom koji nije trpio prigovor.

Klimnula je glavom. Kada joj je muž otišao, pokušala sam je uvjeriti da ne ide, ali uzalud. Nije se dala nagovoriti ni na koji način.

– Promijenit će se. Ja ga volim – neprestano je ponavljala.

– Voli li on tebe? Zar se ljubav dokazuje udarcima?

Slegnula je ramenima. Nije me poslušala. Nakon samo nekoliko mjeseci Denis mi je rekao da ju je muž ubio. Bilo mi ju je iskreno žao. Još jedna mladost životom je platila za ljubav koju je osjećala …

Za nju se ništa više nije moglo učiniti, ali jest za one koje su još uvijek imale nade. Željela sam pomoći, ali nisam mogla bez njihove suradnje. Ipak su one odlučivale o svom životu. Činila sam sve što je bilo u mojoj moći i rezultati su bili više nego povoljni za sve one koje su surađivale. Nekima se nije moglo pomoći. Zalutale su svjesno odabirući ono što su pod svaku cijenu trebale izbjeći.

Da nije bilo Denisa, možda moja ideja i ne bi bila ostvariva. Ipak sam vođena željom da pomognem, i u tome mi se pridružilo još mnogo ljudi koji su pomagali financijski, i koji su neprestano pratili sve što se događalo. Već smo postali gotovo malena tajna organizacija za koju je skoro svatko znao, i na koju sam tako ponosna. Čini mi se da se i moj odnos s Penisom mijenja. Prijateljstvo pomalo prerasta u vezu, u kojoj ne nedostaje ljubavi, ali ljubavi koja se dokazuje poljupcima, nježnošću i lijepim riječima, a ne udarcima.

Nakon svega mi se čini da mi se život ipak iskupljuje. I dalje ću pomagati, ali to je mnogo lakše kada si ispunjen ljubavlju i kada imaš podršku, ali i cilj koji zaokuplja skoro cijelo moje biće.

Najveće mi je zadovoljstvo kada vidim osmijeh na licu onih koji su se zaboravili smijati, i kada se iz jednog pakla rodi sasvim novi život s novim vrijednostima.

To mi daje neograničenu snagu i želju da nastavim i dalje, i dok god budem mogla, pomagat ću onima koji pomoć trebaju.

Izvor: osamabinmladen / istiniteprice.com