Pažljivo sam pogledala u Zlatka. Iako se trudio sudjelovati u razgovoru, to mu nije polazilo za rukom. Njegovi su odgovori bili kratki, a ponekad je klimao glavom i kada nije trebao. Bilo je očito da ga nešto muči i sva moja nastojanja da saznam što je u pitanju, nisu urodila plodom. Ali ja nisam odustajala i nakon dugo vremena, on je počeo odgovarati na moja pitanja. Parkirao je automobil i okrenuo se prema meni. Izbjegavao je moj pogled a ja sam bila sve uvjerenija da želi prekinuti sa mnom.

– Ti znaš da mrzim kada mi netko okoliša. Ako želiš prekinuti, nije smak svijeta. Otvoreno mi reci što je u pitanju – rekla sam gledajući u njegov profil.

– Nije to tako lako – rekao je i dalje gledajući ispred sebe.

Zajedno smo bili tek pola godine i nisam ga poznavala onoliko koliko sam željela. Ponekad je bio tako tajanstven, dalek i nedokučiv. Okrenuo se prema meni, a njegove su me krupne plave oči odmjerile s nijemom molbom. S nelagodom sam se promeškoljila, a zatim uzela jednu cigaretu i pripalila je. Dok me obavijao oblak plavičastog dima, nisam skidala pogled s njegovih očiju. Željela sam kroz njih proniknuti do njegove duše, ali sam ubrzo odustala. To je za mene bio jalov posao kojem nisam dorasla, iako sam bila radoznala, pokušala sam izgledati mirno.

– Želim ti nešto priznati, ali se bojim tvoje reakcije – njegov je glas prekinuo tišinu koja je predugo trajala.

– Što?

– Volim te. Ako mi obećaš da nećeš prekinuti sa mnom, sve ću ti priznati – rekao je u jednom dahu. Odmahnula sam glavom. Tek mi sada ništa nije bilo jasno.

– Ne, neću prekinuti s tobom. Tvoje priznanje neće promijeniti ništa, obećajem ti to – rekla sam ozbiljno.

– Sjećaš li se one Badnje večeri kada smo otišli na ponoćku? – upitao me, udobnije se namještajući.

– Naravno da je se sjećam – sa čuđenjem sam rekla.

– Lagao sam ti da mi je prijatelj imao prometnu nesreću. Bio sam sa svojom bivšom djevojkom, i tu večer, i idućih nekoliko. Možeš li mi to oprostiti? – upitao je s nadom u glasu.

Zaslužila si šamar

Trgnula sam se, a zatim ga užasnuto pogledala. Ruka mi je automatski poletjela prema njegovu licu i ošamarila ga svom snagom. Ne znam zašto sam tako reagirala, sigurno zbog povrijeđenog ponosa i osjećaja da je od mene napravio totalnu budalu. Naglo sam povukla ruku.

– Bijedniče!

Doista si bijedan! Ne boli me to što si me prevario, nego činjenica da si mojim novcem plaćao račune i nju izvodio. Sigurno ste se oboje smijali koliko sam glupa, a moram ti priznati da i jesam. Naivna sam i bijesna. Idiote! – vrištala sam.

Zlatko se trgnuo i svom me snagom obuhvatio rukama.

– A što će biti ako ti ja uzvratim ovaj udarac?

– Uzvrati! Ako će te to zadovoljiti, pokaži i šakama koliki si slabić i kukavica. Nakon ovog, više me ništa kod tebe ne može iznenaditi. Udari i uživaj kao što si uživao u onih nekoliko večeri – potpuno sam izgubila kontrolu nad sobom.

Lice mi se izobličilo od bijesa i poniženja. Osjećala sam se tako jadno, kao nikada u životu. Svi su moji postupci bili vođeni mržnjom.

– Iako dolazim u iskušenje, neću, mada si šamar zaslužila – njegov je glas bio hladan.

– Naravno da jesam. Ako je itko zaslužio batine, onda sam to ja. Tvoj s mukom zarađeni novac potrošila sam na izlaske s drugim. Muka mi je od tebe. Nemoj prekinuti sa mnom – podrugljivo sam ponovila.

– Obećala si – ozbiljnim je glasom rekao.

– A zašto to ne bih učinila? I ja mogu lagati, isto kao i ti. Pusti me! – ponovo sam se pokušala otrgnuti. Snažno sam ga ogrebala i on me naglo pustio. Iskoristivši njegovu iznenađenost, istrčala sam iz auta i krenula prema glavnoj prometnici. Uskoro sam čula kako me Zlatko doziva ali se nisam obazirala na njega. Zasljepljena suzama, nisam se ni okrenula. On nije bio vrijedan mojih suza ali zašto su onda tekle niz moje lice? Zbog razočarenja ili povrijeđenosti? Vjerovala sam mu, a on? Izigrao me je kao nitko do sada. Bila sam sigurna da je s ovim događajem prestao sav moj interes za osobe suprotnog spola. Oni mi nisu bili potrebni. I bez njih mi je život bio dovoljno kompliciran.

Znala sam da je još voli

– Suzana! – ponovo me zovnuo.

Da, imala sam prekrasno ime koje mi je u ovom trenutku bez sumnje odgovaralo. Naglo sam stala a onda se okrenula na peti i ne pogledavši ga, pošla prema autobusnoj stanici. Dok se Zlatko okrenuo, autobus je stigao. S olakšanjem sam ušla. Čim sam došla kući, bacila sam se na krevet i zajecala. Činilo mi se da sam satima plakala ali nisam osjetila olakšanje. Nevoljko sam ustala i krenula prema kupaonici. Kad sam se pogledala u zrcalo, ustuknula sam. Kosa mi je bila razbarušena, a oči crvene, natečene od plača. Umila sam se hladnom vodom, a zatim sam pristavila kavu. Još uvijek nisam mogla vjerovati da je Zlatko toliko podao. Vrlo rijetko sam griješila u procjeni ljudi, gotovo nikada, sve do trenutka kada sam upoznala njega. Dala sam se zavarati njegovim dječačkim izgledom i nevinim pogledom njegovih krupnih plavih očiju. Možda nije bio Apolon, ali je posjedovao nešto što me nevjerojatnom snagom privlačilo. U početku, naši su susreti bili prijateljski, a s vremenom smo se sve više vezali jedno za drugo. Znala sam da me voli, ali ne onako kako sam ja željela. A što sam mogla i očekivati? Njemu je trebalo vremena da preboli svoju veliku ljubav prema djevojci s kojom je u vezi bio pet godina.

Mada mi se kleo da mu ona ništa ne znači, ja mu nisam vjerovala. Velike se ljubavi ne događaju svaki dan, nego samo jednom u životu. Iako je bio ogorčen na nju i njenu nevjeru, ipak mu je značila mnogo više nego što je on sam sebi htio priznati. Nije je prebolio, a po svemu sudeći, nikada i neće. Sada, kada se okrenem prema bliskoj prošlosti, mnogo mi je toga jasnije. On je svoje srce poklonio Pegi i nikada više neće moći voljeti nikoga kao nju. Otpila sam gutljaj jake i gorke kave, jedva odolijevajući da ponovno ne briznem u plač. Sama sam bila kriva za sve ono što mi se dogodilo.

Izmišljena prometna nesreća

U početku smo izlazili samo da se bolje upoznamo, a s vremenom smo shvatili da mnogo toga imamo zajedničkog. Zlatko je bio prijatan sugovornik i jedan od rijetkih muškaraca s kojim sam mogla razgovarati o svemu. Bezbroj puta mi je pričao kako mu je vjernost važnija od svega, jer je na vlastitoj koži osjetio kako se osjeća onaj koji je prevaren od voljene osobe. Kako je samo znao lijepo govoriti ali se nije znao pridržavati onog što je za njega bilo nepojmljivo. Možda sam ja samo umislila da se on razlikuje od ostalih muškaraca, jer kad je govorio o vjernosti, mislio je samo na žene. Ono što nama nije bilo dozvoljeno, za njih jest. Bio je posesivan i ljubomoran. Neprestano sam morala biti u kući ili uz njega. Kontrolirao je svaki moj pokret, a ja sam se svim silama trudila da ga razumijem. Bio je povrijeđen i ja sam morala ispaštati za grijehe moje prethodnice. Često me ta njegova ljubomora gušila, a ja sam se mirila s tim, vjerujući da mi on na taj način pokazuje koliko mu je stalo do mene.

Mislila sam da je sve u redu i da zaboravlja prošlost, sve do danas, i zbog toga me toliko pogodilo njegovo ponašanje. Pred očima su mi se smjenjivali događaji uoči Božića. Dogovorili smo se da ćemo ići na ponoćku s mojim bratom i nevjestom. Kad smo došli pred crkvu, zbog velikog mnoštva ljudi nismo mogli ući u nju, i zato smo misu slušali pred ulazom. Zlatko je stajao iza mene, a dok sam ja predano molila Boga, on je isto tako predano ugovarao prevaru iza mojih leđa. Nisam ni slutila, a nisam ni mogla slutiti ono što se događalo. Nije bilo razloga da se okrećem iza sebe, a to bi bilo i neumjesno. Vjerovala sam da je Zlatko iza mene, a i bio je, ali ne znam koliko daleko. Nisam uspjela odslušati ni polovicu mise, kad me uhvatio za rukav i povukao. Upitno sam ga pogledala. Osjetila sam kako se trese.

– Prijatelj mi je imao prometnu nesreću – rekao je drhtavim glasom.

– Prijatelj? Koji prijatelj? – upitala sam zaprepašteno.

– Ante. Prevezen je na hitni kirurški. Bojim se, tako se bojim. Pronađi brata i nevjestu pa ću vas prebaciti kući – govorio je gledajući u pod.

Sav novac ću ti vratiti

Za vrijeme vožnje, Zlatko je šutio. Bio je vidljivo napet i neprestano je pogledavao prema meni. Kad smo stigli pred stan, ostala sam s njim nekoliko trenutaka. Položila sam ruku na njegovu i blago je stisnula. Ruka mu se tresla kao u devedesetogodišnjeg starca, ali me to nije iznenadilo.

– Kad se budeš vraćao, možeš li navratiti do mene i reći mi kako mu je? – upitala sam izlazeći.

– Bit će kasno. Idi i spavaj ti, kad ja već ne mogu.

– Neću spavati. Čekat ću te – bila sam uporna.

– Dobro, doći ću – rekao je i blago me odgurnuo.

Čim sam ušla u stan, legla sam i počela čitati. I da sam željela zaspati, nisam mogla. Neprestano sam razmišljala o Zlatkovim riječima. I mene je brinulo kako je Ante, jer sam jako dobro znala kako je izgubiti nekoga do koga ti je veoma stalo. Cijeli je moj život bio protkan tragedijama i zato sam i imala razumijevanja za tuđu nesreću. Nešto prije pet sati, učinilo mi se da sam čula lagano kucanje na ulaznim vratima. Ustala sam i došla do njih.

– Zlatko! – zovnula sam.

Na moje iznenađenje, izgledao je zadovoljno i smireno.

– Ante je dobro? – pretpostavila sam.

– Da, ali je ipak zadržan u bolnici.

– Zar si cijelo ovo vrijeme bio s njim?

– Ne. Morao sam se pobrinuti za njegov automobil. Jedva sam uspio pronaći vučnu službu koja će odvesti auto. Božić je i nitko ne radi – rekao je mirno.

Pogledala sam u njegove ruke. Nervozno je okretao kutiju s cigaretama. Njegov izgled i njegovo ponašanje jako su se razlikovali.

– Da, razumijem – klimnula sam glavom.

Umoran sam – rekao je ustajući. Samo sam se došao javiti. Vidimo se sutra – rekao je i ovlaš me poljubio.

Čim sam ga ispratila, otišla sam na spavanje i ubrzo čvrsto usnula. Kad je Zlatko došao idućeg popodneva, nije ni ušao u stan. Zovnuo me i ja sam izišla.

– Moram po Antine roditelje u njihovo selo – rekao je tiho.

– U redu je, idi – rekla sam s čuđenjem, jer sam očekivala da i mene pozove. Kad to nije učinio, nisam se željela nametati.

Znala sam da je Antino selo daleko, a možda on i neće biti sam. Sigurno će s njim biti netko od njegovih prijatelja i ja se ne bih ugodno osjećala s njima.

– Hoću, ali… – zastao je i s nelagodom se promeškoljio. Nešto bih te zamolio. Možeš li mi posuditi novac za gorivo i da mu nešto kupim za u bolnicu? U krizi sam, a od njegovih roditelja ne mogu uzeti novac.

– Naravno da ne možeš. Pričekaj trenutak – rekla sam i otišla u stan. Ubrzo sam se vratila s novcem.

– Ne treba ti biti neugodno, a i ne trebaš mi ga vraćati. Drago mi je da mogu pomoći nekomu tko je u nevolji.

– Vratit ću ti – odlučno je rekao. Ubrzo se oprostio od mene. I u idućih je nekoliko dana pitao novac. Govorio je da mora Antine roditelje vratiti na selo, da mora pomoći Anti, posjetiti ga… A ja sam mu davala i bila zadovoljna. Učiniti nekome dobro za mene je bila duševna hrana. Da, tek sada sam postala svjesna koliko sam dobro napravila. Ironično sam se osmjehnula. Uvijek sam bila realna i čvrsto sam stajala na zemlji. Naš je odnos od početka bio kristalno jasan. Znao je da s njim neću spavati i ako mu to nije odgovaralo, mogao je u svako doba otići od mene. Iako je navaljivao, ja nisam popuštala. I sada sam se živo sjećala jedne od bezbroj svađa. On nije mogao shvatiti moje staromodno ponašanje i mislio je da ću ubrzo popustiti.

Nije li malo prekasno za to?

– Zašto si takva? Sasvim je normalno to što želim – bio je sve uporniji u nastojanju da slomi moj otpor.

– Je li? Kad bih svakom ispunjavala takve želje, gdje bih ja bila? Ovo je moje tijelo i ja ću odlučivati što ću s njim raditi. Neću spavati s tobom, a ako ti je toliko stalo do seksa, onda ga potraži negdje drugdje. Znam da smo mi žene krive zbog ovakvog vašeg ponašanja. Zašto bi ti gubio vrijeme sa mnom, kad postoji bezbroj žena koje bi ti već istu večer dale ono što ti želiš – planula sam, iživcirana njegovim navaljivanjem.

– I što da radim? – upitao me, raširivši ruke.

– Možeš birati: ili ćeš ostati sa mnom i prihvatiti moje uvjete ili ćeš otići od mene – odlučno sam rekla.

Od tog razgovora kao da se promijenio.

Zvono na ulaznim vratima me trgnulo iz razmišljanja. Znala sam da je Zlatko i pustila sam ga u stan samo iz radoznalosti.

– Zašto si došao? – Ijutito sam upitala. Zar ti treba posuditi još novca?

– Došao sam razgovarati – rekao je mirno.

– Nije li malo prekasno za to?

– Nije. Ja sam ti mogao i ne priznati ono što se dogodilo.

Htio sam biti iskren prema tebi i vidi kamo me je ta moja iskrenost odvela – još uvijek je stajao na nogama.

– A što ja imam od tvoje iskrenosti? Zadao si mi nizak udarac, i nakon svega se ponašaš kao da se ništa nije dogodilo.

Kako si mogao? Imaš li imalo ljudskosti u sebi? Izmislio si da ti je prijatelj nastradao, samo da bi se nesmetano sastajao sa svojom bivšom djevojkom. Ja sam ti trebala biti rezerva ako te ona iznevjeri, a i plaćala sam.

A što kaže njezin zaručnik na ovaj vaš izlet? Ili je i on neznalica, isto kao i ja?

– Zašto si takva? Ja sam samo podlegao iskušenju i to se nikada više neće ponoviti.

– Izađi i pusti me na miru. Ako sam nekada i vjerovala u bajke koje si mi pričao, nakon ovoga to više ne mogu.

– Kako da te uvjerim da se to neće ponoviti? – izgledao je tako očajno i pokajnički da sam dolazila u iskušenje da mu povjerujem, ali sam se na vrijeme trgnula.

– Ja vjerujem da se to više nikada neće ponoviti, jer ti nećeš imati priliku da me prevariš – podrugljivo sam rekla, a zatim sam ustala i otvorila vrata.

Nisam došao tebi u posjet

Na trenutak je zastao, a onda je bez riječi napustio stan. Zatvorila sam vrata i naslonila se na njih. Bila sam sigurna da je ovo kraj i ništa me u tom trenutku nije moglo razuvjeriti da nije tako. Nisam previše žalila za njim, nisam imala razloga za to, ali sam znala da će mi nedostajati oni naši razgovori. Idućih sam nekoliko dana radila sve da izbjegnem Zlatka. Uzalud. On je postao moja sjena. Nije se mogao pomiriti s prekidom, ali ni ja s onim što mi je učinio. Koristio je razne izgovore da mi se približi i bio je zadivljujuće uporan, ali sam i ja bila uporna u nastojanju da ga udaljim od sebe. Jednog je dana pozvonio na vratima mog stana. Kad sam ga vidjela, nisam mogla sakriti ljutnju.

– Mogu li ući? – tiho je upitao.

– Što želiš od mene? – odgovorila sam.

– Nisam došao tebi u posjet – rekao je suho.

– Nego kome? – upitala sam uz podrugljiv osmjeh.

– Tvom bratu.

– Mom bratu? – začuđeno sam okružila pogledom po stanu, a zatim raširila ruke – Nema ga doma. Ubuduće, kada vidiš da nema bratovog auta pred ulazom, samo produži – i dalje sam držala otvorena vrata.

– Neću izići. Čekat ću ga ovdje.

– Ako nećeš ti, onda ću ja – rekla sam i zalupila vratima.

Krenula sam prema sobi i uzela kaput. On je zaprepašteno pratio što radim. Nekoliko me trenutaka skamenjeno promatrao, a onda nervozno prstima prošao kroz svoju gustu i valovitu kosu.

– Volim te – rekao je iznenada.

– Znam, to si mi dokazao – rekla sam zakopčavajući kaput.

– Zašto si takva? Razočarao sam se u tebi – nastavio je.

– Baš mi je žao. A što bih ja mogla reći za tebe?

– Pogriješio sam, a ti si uvijek govorila da je ljudski griješiti, ali i praštati. Priznajem, nisam trebao. Iskušenje je bilo preveliko i nisam mu mogao odoljeti. Želio sam još jednom preispitati osjećaje i napokon sam shvatio da Pegi nije ono što želim.

– A zar mi to nisi govorio cijelo ovo vrijeme? Ja ti više ne mogu vjerovati i nema razloga da se vraćamo na staro. Nikada više neće biti onako kako je bilo. Ma koliko se mi zavaravali, nećemo uspjeti. U međuvremenu sam i ja preispitala svoje osjećaje i shvatila da ne želim tebe. Da sam ja učinila ono što i ti, bi li mi oprostio? – upitala sam ga.

– Ali, to nije isto! – zaprepašteno je uzviknuo.

– To mi je dovoljno. Saznala sam ono što me zanimalo.

Okrenula sam se na peti i pošla prema vratima. Zlatko me uhvatio za ruku i okrenuo prema sebi.

– Da te ne volim, oprostio bih ti sve.

– To isto i ja tebi mogu reći.

– Ne tražim od tebe da mi oprostiš, nego da mi pružiš još jednu šansu. Vjeruj mi, nećeš se pokajati. Učinit ću sve da ponovo steknem tvoje povjerenje – molio me.

– Ne mogu. Ne traži to od mene.

– Možemo li biti barem prijatelji? Slegnula sam ramenima, oklijevajući nekoliko trenutaka. Zlatko me privukao u zagrljaj. Nisam se opirala, iako sam trebala. Ne znam što me to i dalje privlačilo k njemu. U posljednjih sam nekoliko dana uvjeravala samu sebe da ga mrzim i da mogu bez njega, a sada sam popustljiva kao da se ništa nije dogodilo.

Od te smo večeri ponovo počeli izlaziti, ali sam ovaj put bila opreznija. Zlatko je pomalo stjecao moje povjerenje i nakon dvije godine hodanja, ja sam ipak učinila ono u što sam se prije nešto više od godinu dana mogla zakleti da nikada neću učiniti: udala sam se za njega.

Ispružena ruka pomirenja

Ni nakon deset godina braka, nisam se pokajala što sam mu pružila još jednu šansu. Znam da me on voli, ali drugom vrstom ljubavi koja se u mnogočemu razlikovala od onih osjećaja koje je gajio prema Pegi. I sam mi je priznao da je prema njoj osjećao strast, ludu i slijepu strast, i da je njegovo tijelo dominiralo nad onim što je osjećao. Kada je bio daleko od nje, obećavao je sebi da će prekinuti ali nije mogao. Tek mu je njena zadnja prijevara otvorila oči i natjerala ga da se udalji od nje.

Ono što mi je učinio, oprostila sam mu, ali nisam zaboravila. Pružila sam mu još jednu šansu, i on ju je iskoristio. Ponekad učinimo ono što se najmanje nadamo da hoćemo, a ako je nešto loše počelo, to ne znači da tako mora i završiti. Ništa što je vrijedno ne dolazi bezbolno, ali ljubav potisne bol u zaborav, jer da nije tako, ni ja danas ne bih bila u sretnom braku.

Izvor: osamabinmladen / istiniteprice.com