Ležale smo u krevetu. Moja ruka je bila obmotana oko njenog ramena, a njeno tijelo mekano i toplo. Stisnula sam svoju četvorogodišnjakinju. „Laku noć, mazo!“ Veoma umorna, kao i uvijek, izvukla sam jednu nogu ispod pokrivača sa Spajdermenom i spustila stopalo na pod.

„Šta se desi kada umremo?“

Postojala je tu određena anksioznost. Nisam bila spremna na ovo. Ne sada. Duboki uzdah. Izdah. „Pa, dušo…“ Dugačka pauza.

Onda, naposlijetku: „Niko ne zna zasigurno. Neki ljudi vjeruju da se ne desi ništa. Drugi kažu da idemo u raj i da se ponovo vidimo sa onim ljudima koje smo voljeli, a tu je i reinkarnacija – vjerovanje da se ponovo rodiš kao beba i počneš ispočetka.“

Očekivala sam mnogobrojna pitanja na koja nemam odgovor: A kakav je raj? Kako funkcioniše reinkarnacija? Je li to strašno?

„Vjerujem u reinkarnaciju“, objavila je moja četvorogodišnjakinja puna samopouzdanja. „Kada se vratim biću dječak i zvaću se Šejn.“
Dah mi je zapeo u grlu. Šta je rekla?

Do tog trenutka svoju grubu živahnu djevojčicu sam posmatrala kao muškaraču koja voli blatnjave lokve, tvrđave, superheroje, zombije i autiće. Hrabra i iskrena, bila je 17 kg čiste preslatkoće.

Ili je tu možda postojalo nešto više? Nije li uvijek birala muške figure kada igramo neke društvene igre? Nisu li njeni najbliži prijatelji bili dječaci? Da li se ikada igrala konjićem koji je dobila za Božić? Nije li sva roza i ljubičasta odjeća završila u Crvenom krstu, potpuno nenošena? Nije li uživala u tome kad bi neko greškom pomislio da je dječak?

Nije li toliko žarko željela da bude dječak da se radovala smrti i ponovnom početku?

Foto: Jordan Whitt / Unsplash

Nije to ništa. Samo sam umorna. Nemoj to sad napuhati.

Stisnula sam je. Iskotrljala sam se iz njenog kreveta i ubrzo se uvukla u svoj i zaspala.

 

***

 

Prije nekoliko godina, kada je doktor povikao „Djevojčica!“ bila sam uzbuđena na način koji nisam u potpunosti shvatala. Ja nikada nisam bila nešto naročito ženstvena. Rijetko sam se šminkala. Mrzila sam šoping. Većina onih stvari koje društvo smatra ženstvenim se kosilo sa onim ko sam ja, pa ipak sam se radovala vezanju kikica i slatkim haljinama, dugim razgovorima i ženskom povezivanju.

Do druge godine, Izabel je već odbijala da nosi haljine, ali nisam li i ja kad sam bila tolika? Sigurna sam da jesam. Igrala sam se autićima i lego kockicama i akcionim figurama iz Ratova zvijezda. Trčala sam po komšiluku bez majice. Igrala sam bejbol i fudbal sa braćom i nikada nisam prestala biti djevojčica.

Prerašće ona ovo. Nije to ništa. To je samo faza. To je sve. Faza.

Nekoliko mjeseci nakon što mi je rekla svoje planove za idući život, išle smo u kupovinu zimske odjeće. Besomučno sam tragala za onim rijetkim smeđim i crnim predmetima na odjelu za djevojčice.

„Mama!“, povikala je. „Ovamo!“

Digla sam pogled. Bila je na drugoj strani prolaza, na odjelu za dječake.

„Ne, dušo.“, rekla sam dok sam je vodila nazad na odjel za djevojčice. „Tamo.“

Izabela je čučnula na pod.

„Ne! Ovdje! Tu!“

Bila je glasna, uporna, napeta. Znala sam da ovu bitku neću dobiti bez suza, vriske i zurenja stranaca.

Navila sam se naprijed i tiho zasiktala: „Ovo je odjel za dječake. Ti imaš tijelo djevojčice. Ova odjeća nije pravljena za tvoje tijelo.“

„Ne! Ovdje!“

Otrčala je do police sa hlačama za dječake.

Nervozno sam pogledala oko sebe. Kupovina tu mi se činila kao neka varka, pogrešno, laž. Ali izašli smo sa hlačama, majicom sa slikom Transformersa, kačketom i tri para mučkih bokserica.

Vremenom sam se pomirila sa tim, pa čak počela i da joj se divim.

Koliko dugo sam se ja pokušavala uklopiti u predstave društva o ženstvenosti? Koliko dugo mi je trebalo da steknem hrabrost da budem ja? Njena dosljednost sebi, ubrzo sam shvatila, je bila jedna od njenih najdražih i najpohvalnijih vrlina.

Kad bi samo više ljudi imalo hrabrosti da budu ono što jesu, zar ne bi svijet bio ljepše mjesto?

Pa ipak, brinula sam se. Bila sam nejasno svjesna toga da neka djeca svoj pol izražavaju drugačije; vidjeli su se i doživljavali drugačije. Godinama ranije, prijateljica mi je pričala o svom nećaku koji je posto njena nećakinja. Da li se i ovdje radilo o tome? Da li će mi u jednom trenutku ona reći da je zapravo on? I ako se to desi, da li ću ja imati dovoljno ljubavi, hrabrosti i otvorenosti da budem majka kakva je potrebna takvom djetetu?

Više saznajte na izvornom linku: Saša Leper – Moja djevojčica je dječak: evo kako znam / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.