Jedna starica je napisala pismo svojoj prijateljici. Ove riječi morate da pročitate

“Draga moja,

Sve više čitam, a sve manje brišem prašinu. Sjedim u dvorištu i uživam u pogledu bez brige o korovu u bašti. Sve vrijeme provodim sa porodicom i prijateljima, a manje u poslovima.

Život se mora živjeti, a ne izdržavati. Sada pokušavam da shvatimo ove tačke i da ih cijenim. 

Foto:Shutterstock

Ništa više ne čuvam: koristim moj dobri porcelan, kristalne čaše svakodnevno. Nosim svoj “blejzer za grad” kada idem na pijacu ili do prodavnice. Prskam se onim mojim starim parfemima koje sam cio život čuvala. Više me ne zanima da li sam dobila koji kilogram i da li mi je sudopera u kući čista.

Foto:Shutterstock

 Riječi “jednog dana” više ne postoje u mom riječniku. Ako je nešto vrijedno čuti ili uraditi, trudim se da to čujem ili uradim odmah!

Nisam sigurna šta bi drugi radili da su znali da sutra neće biti ovdje, jer to svi shvatamo olako. Mislim da bi tada zvali članove porodice ili bliske prijatelje.

Možda bi zvali i one bivše prijatelje da im se izvinu, da obnove veze… 

Volim da mislim da bi otišli negdje na palačinke ili na neku drugu omiljenu hranu i uživali.

Mislim da to nikad neću znati. Ovo nisu sitnice i naljutila bih se kada bi moje vrijeme isteklo, a da pri tome nisam uradila sve što volim ili da sam sebi nešto uskraćivala.

Bila sam bijesna što se nikad nisam javila nekim ljudima, misleći da ima vremena. 

Foto:Shutterstock

Bila sam ljuta što češće roditeljima, djeci i mužu nisam govorila koliko ih volim.

Draga moja, ovih dana se svojski trudim da ne odlažem bilo šta što mi može staviti osmeh na lice i sjaj u život. Svaki dan je poseban. Svaki minut, svaki dah je poklon.

Život ne može biti stalna zabava, ali dok smo ovde, možemo plesati!”

 

Novi.ba/Stil.Kurir.rs

Izvor: / novi.ba