Kalum Hankon je imao svega 10 godina kada je silovan u svom sopstvenom dvorištu. Zlostavljači koji su ga napadali i ranije su mu to predstavili kao igru. „Rekli su mi da je to kao pušenje – nešto što ljudi rade kad još malo porastu i da ću imati problema ako to kažem roditeljima.“

Sada 28-ogodišnjak, Kalum se prisjeća svog srećnog djetinjstva i roditelja punih ljubavi, „mnoštva praznika i godišnjih odmora, tone smijeha“, nasilno prekinutih traumom. Kasnije kada je ušao pubertet i počeo primjećivati djevojčice, pitao se da li je onaj napad značio da je gej. Počeo se zapitkivati da li je možda to sve samo sanjao: sve samo da potisne šta se stvarno desilo. Počeo se baviti boksom jer je „to bio moj način da dokažem da sam muško, da sam spreman uložiti dodatni trud i napor da dokažem da sam muškarac“.

Foto: Drew Hays / Unsplash

Ali shvatio je da ga izgara bijes, bijes koji mu je naposlijetku i izazvao probleme: kada je imao 23 godine otišao je u zatvor zbog napada na izbacivača. „Potrebna mi je pomoć“, rekao mi je. „Došlo je do toga da ću ubiti sebe, počinioca ili obojicu.“

Slučajevi silovanja i seksualnog zlostavljanja muškaraca su većinom skrivena kriza. Već znamo da većina žena ne prijavi silovanje, ali kod muškaraca je to još rjeđe. Dokazi pokazuju da muškarci koji ipak odluče da prijave slučajeve zlostavljanja to učine u prosjeku tek nakon više od tri decenije.

Prošle nedjelje je u Britaniji osuđen Rejnard Sinaga, silovatelj sa najviše počinjenih napada u istoriji Velike Britanije. Najčešće je napadao heteroseksualne muškarce iz Mančestera, a slučaj je razbuktao pažnju javnosti. Međutim, kako se vatra interesa lagano stišava i taj slučaj polako ulazi u registar najtežih zločina u Britaniji, postoji opasnost da se neće ipak povesti prijeko potrebni razgovor o nedostatku podrške za muškarce koji su žrtve silovanja i tome koliko su toksične rodne norme koje ih ostavljaju istraumirane i prepuštene samim sebi.

Na manje od dva kilometra od mjesta gdje je Sinaga činio svoje zločine, Survajvors Mančester – dobrotvorna organizacija posvećena muškarcima koji su preživjeli silovanje – održava svoj simpozijum. Ovu organizaciju je prije više od deset godina osnovao direktor, harizmatični Dankan Kreg. Podrška koju je dobio putem organizacije mu je promijenila, „pa čak i spasila“ život, ali to nije uvijek bilo lako.

 Kada je prije dvije godine na televiziji javno progovorio o svojim iskustvima bio je preplavljen porukama drugih žrtava. Iako su bile prepune podrške, Hankok se nije mogao nositi sa sopstvenom traumom. Nije čak bio u mogućnosti da govori o tome u prvom licu već je koristio zamjene – „osjećate se krivim, budete posramljeni“. Bio je otupio.

Društvo dječacima utuvljuje u glavu veoma stroge rodne norme još od ranog doba: osjećaj „jačine“  i „čvrstoće“, nepokazivanja slabosti ili ranjivosti. Hankon komentariše i to: „Uvijek sam nosio masku, uvijek sam želio izgledati hrabro i biti tu za druge. Nije mi bilo prirodno da pokazujem svoju ranjivost ili slabost.“

Kada je riječ o silovanju muškaraca, rodne norme se podudaraju sa traumom: mnoge žrtve osjećaju krivicu ili stid, sami sebe muče pitanjima kao što su zašto se nekako nisu odbranili od svojih napadača ili se pitaju da li imaju neku prikrivenu ranjivost zbog koje su baš oni napadnuti. Mitovi postanu ogromne prepreke zbog kojih žrtvama bude još teže da se suoče sa svojim traumama: „pravi muškarci“ ne mogu biti silovani, ako ste žrtva silovanja ili nekog drugog vida seksualnog zlostavljanja to sigurno znači da ste gej, poenta silovanja je seks a ne moć i kontrola, ili da su velike šanse da će žrtve i sami postati počinioci.

Aleks Feis-Brajs, direktor organizacije SurvajvorsUK – koji je, kao i Sinagine žrtve, bio drogiran i silovan kada je imao 18 godina kaže: „Mnogi muškarci se osjećaju potpuno emaskulirano nakon silovanja. To je zapravo ono što ih toliko ućutka.“ Dodajte tome činjenicu da su muškarci učeni da izražavanje osjećanja i emocionalnih borbi nekako nije muževno, nije ni čudo što mnoge žrtve koriste štetne supstance poput alkohola ili droga ili, poput Hankoka, završe u zatvoru.

Foto: Ian Espinosa / Unsplash

Kreg, koji je zlostavljan od kada je imao 11 godina, mi govori da muškarci žele da govore o tome „ali im je potrebno da im neko prije toga kaže da je to u redu“. Njegov tim nastoji da prevaziđu te duboko usađene rodne norme tako što će žrtvama pružiti stabilnosti i učiniti da se osjećaju bezbjedno te im dopustiti da se nose sa tim što im se desilo i da imaju smislene živote.

Nekim žrtvama je potrebno više vremena, sam proces prihvatanja i mentalnog i emotivnog oporavka traje duže. Takođe, ne traže svi ni isto iskustvo. Nil Henderson, direktor Sejfllajna, telefonske linije za pomoć muškim žrtvama mi je rekao da mnogi radije razgovaraju telefonom.

 „To je efekat udaljavanja, jer ako mi kažete nešto mahinalno ću reagovati čak i kada se trudim da se iskontrolišem, ali preko telefona se te reakcije ne vide.“

Nekima je taj jedan telefonski poziv sasvim dovoljan: samo žele da dobiju potvrdu da nisu oni krivi, da nisu uradili ništa pogrešno, da nije do njih. Kada dođe do visokoprofilnih slučajeva sa mnogo publiciteta brojke naprosto skoče: nakon osuđivanja Sinage broj poziva se povećao za 5000%. Neki ljudi su teret nosili užasno dugo: krajem prošle godine nam se javio 93-ogodišnjak koji je tada prvi put progovorio o tome kako je bio zlostavljan kada je imao 6 godina.

Foto: Jules D. / Unsplash

Rad koji obavljaju ovakve organizacije mijenja živote. Međutim ne postoje zakonske službe koje bi se bavile slučajevima muških žrtava, te se muško silovanje svrstava u istu grupu kao nasilje nad ženama i djevojčicama. To je još jedan dokaz posljedica rodnih normi koje sputavaju muškarce: najčešći uzrok smrti muškaraca mlađih od 45 godina u Britaniji je samoubistvo, a razlog je što često smatraju da ne mogu dobiti prijeko potrebnu podršku. „

Kako bismo iskazali podršku muškarcima i dječacima moramo prihvatiti novi jezik: da je sasvim u redu biti ranjiv“, kaže mi Kreg. „Ja znam da je moja ranjivost moja snaga, da svijest o tome znači da je niko ne može upotrijebiti protiv mene. To je moje oružje pomoću kojeg se mogu izboriti sa svim mračnim trenucima.“

Muške žrtve pate, uglavnom u tišini: ali to nije zato što ne žele da pričaju. Kako da izgradimo društvo koje će im to omogućiti: to je izazov na koji svi moramo odgovoriti.

Više saznajte na izvornom linku: Saša Leper – Muškarci koji su žrtve silovanja pate u tišini. Pomozimo im da progovore! / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.