Pijaca robljem se otvarala noću. Čule bismo gungulu dok su se militanti prijavljivali i organizirali. A kada bi prvi od njih ušao u prostoriju, sve djevojke bi počele vrištati. To je bio prizor nalik eksploziji. Jecale smo poput ranjenika, povraćale po podu, međutim, ništa ih nije moglo zaustaviti. Dok su prolazili prostorijom, zurili bi u nas, prvo bi prilazili ljepšim djevojkama, pitajući: “Koliko ti je godina?” Provjeravali bi njihovu kosu i usta. “Djevice su, zar ne?”, pitali bi stražara, a on bi kimnuo glavom i odgovorio: “Naravno!”. Kao trgovac koji se ponosi svojim proizvodom. Militanti su nas dirali gdje god su željeli, po grudima, nogama, kao da smo životinje. “Smirite se!”, “Budite tihe!”, vikali su na nas. Ali, njihove zapovijedi samo su nas više potresale. Ako je već bilo neizbježno da me jedan militant odvede, nisam mu željela olakšati posao. Vrištala sam i gurala ruke od sebe koje bi krenule da me dodirnu. Druge djevojke su činile isto, sklupčale bi se ili bacile preko svojih sestara ili prijateljica u namjeri da ih zaštite. Dok sam ležala, militant se zaustavio pored mene. Bio je visok, zvao se Salwan, došao je s još jednom djevojkom, Jazidkinjom iz Hardana. „Ustani“, rekao je. Nisam ga poslušala, pa me udario. “Ti! Djevojko u rozoj jakni, rekao sam da ustaneš”. Oči su mu bile uronjene duboko u široko lice, koje je gotovo u potpunosti bilo prekriveno kosom. Nije izgledao poput čovjeka – izgledao je poput čudovišta. Napad na Sindžar u sjevernom Iraku i uzimanje djevojaka za seksualne robinje nije bila spontana odluka koju je na bojištu donio pohlepni vojnik. Islamska država je sve to planirala. O tome su čak pisali i u svom propagandnim novinama “Dabiq”, ne bi li u svoje redove privukli novake. No, Isis nije originalan, kako njegovi članovi misle. Silovanje je korišteno kroz historiju kao oružje rata. Nikad nisam mislila da ću imati nešto zajedničko sa ženama u Ruandi – prije svega ovoga nisam ni znala da postoji zemlja zvana Ruanda – i sad sam povezana s njima na najgori mogući način, kao žrtva ratnog zločina, a teško je govoriti o tome.

Na donjem spratu militant je vodio evidenciju, upisujući naša imena i imena militanata koji su nas uzeli. Pomislila sam da me je Salwan uzeo, bio je toliko jak, mogao me zgnječiti golim rukama, bez obzira šta učinio, i bez obzira koliko mu se opirala, znala sam da se protiv njega neću moći boriti i odbraniti. Mirisao je na pokvarena jaja i kolonjsku.

Gledala sam u pod, u noge i članke militanata i djevojaka koje bi prolazile pored mene. U gužvi sam primijetila par muških sandala i u njima vidjela tanke članke, gotovo ženske, i prije nego što sam razmislila o onome što ću učiniti, bacila sam se među njegova stopala. Počela sam moliti: “Molim te, povedi me sa sobom”, rekla sam i dodala: “Uradi šta želiš, ali ja ne mogu ići s onim divom”. Ne znam zašto, ali mršavi čovjek se saglasio, pogledao je u mene, pa u Salwana i rekao mu: “Ona je moja”. Salwan se nije protivio. Taj mršavi čovjek je bio sudija u Mosulu i niko mu se nije suprotstavljao. Pratila sam ga do izlaza, pitao me kako se zovem, govorio je mekanim, ali neprijatnim glasom. “Nadia,” odgovorila sam. “Nadia, Hajji Salman”, kazao je militantu koji je zapisivao podatke. Učinilo mi se kao da ga se ovaj boji. Počela sam sumnjati da sam napravila veliku grešku… – dio je iz autobiografije “The Last Girl: My Story of Captivity and My Fight Against the Islamic State” (Posljednja djevojka: Moja priča o zatočeništvu i moja borba protiv Islamske države), Nadije Murad, hrabre žene, koja je prije nekoliko dana, zajedno s kongoanskim ginekologom Denisom Mukwegeom, dobila Nobelovu nagradu za mir. Norveški odbor za dodjelu prestižnog priznanja istaknuo je njihovu borbu protiv seksualnog nasilja „kao oružja rata u oružanim sukobima“. Uprkos različitim životnim pričama, Nadiju i Denisa vezala je borba za pravdu, kao i sve žrtve zlostavljanja.

Učiteljica historije
Priča o zlostavljanju ove mlade žene obišla je svijet, torturu kroz koju je prošla u zatočeništvu barbara ne zaslužuje nijedno živo biće na svijetu. Nadia je rođena 1993. godine u selu Kocho u iračkom Kurdistanu. Bila je srednjoškolka kada je ISIL, 2014. godine, upao u Sindžar, uporište iračke manjine Jazidija, postavivši muškarcima ultimatum: ili da se preobrate ili da umru, a žene su odveli u seksualno ropstvo. Pogubili su joj majku i šestoricu od devetero braće i polubraće, dok su mnoge neudane žene iz sela ISIS-ovci odveli sa sobom kao seksualne ropkinje.

– Gotovo 6.500 jazidskih žena i djece je oteto, a blizu 5.000 ljudi iz naše zajednice je ubijeno toga dana. Tokom osam mjeseci su nas razdvajali od naših majki, očeva, braće i sestara. Neki su ubijeni, a neki su nestali – ispričala je kasnije Nadia.

Željela je, kaže, biti učiteljica historije ili vizažistica, no završila je u najgoroj mori.

Sa samo 21 godinu Nadia Murad se našla među gotovo 7.000 jezidskih žena i djevojčica na putu za Mosul. Zajedno s drugim djevojkama završila je na pijaci seksualnog roblja, gdje su zaslužni borci birali robinje, a manje zaslužni ih kupovali, pipajući ih i zagledajući kao da kupuju stoku. Nadia je bila čak i registrirana kao robinja te je imala identifikacijsku fotografiju, kako bi joj se moglo ući u trag u slučaju da pobjegne. Njeno seksualno zlostavljanje, zabilježila je kasnije u spomenutim memoarima, počelo je od trenutka kada je stavljena u autobus za Mosul i kada ju je jedan od militanata uhvatio za grudi.

– Kao da sam osjetila vatru. Niko me nikada prije nije tako dodirnuo. Moje suze su pale na njegovu ruku, ali nije prestao – napisala je.

Dovedena je na tržište robljem, a njen vlasnik, Hajji Salma, bio je visoko pozicionirani sudac ISIL-a, koji je do tada već imao tri seksualne robinje. Rekao joj je da su Jezidi nevjernici i da sve radi za njihovo dobro. Zatvorio ju je u svojoj kući, gdje je silovao i tukao svakog dana, te tjerao da mu liže med sa stopala. U jednom trenutku pokušala je pobjeći, obukla burku i uspjela izaći kroz prozor. Međutim, bezuspješno. Jedan od čuvara ju je uhvatio, a vlasnik Salma izbičevao i dao svojim stražarima. U jednom trenutku silovalo ju je čak šestorica muškaraca, dok se nije onesvijestila.

– Nikad ne znate ko će sljedeći otvoriti vrata i napasti vas, samo znate da će se to dogoditi i da bi sutra moglo biti još gore – napisala je Nadia.

Naredili su joj da se depilira, obuče izazovnu haljinu i našminka se. Postupali su prema njoj kao prema objektu. Dobijala je batine ukoliko bi zatvorila oči tokom silovanja.

Prije nego što su je odlučili prodati u Siriju, uspjela je pobjeći, preskočivši zid u vrtu svog vlasnika Hajjia Salmana u Mosulu. Lutala je ulicama zamotana u burku, pa se na kraju usudila na rizičan potez i pokucala nekome na vrata. Imala je sreće što su to bili muslimani koji nisu imali nikakve veze s Islamskom državom i pomogli su joj da nabavi lažne dokumente kako bi mogla pobjeći s teritorije ISIS-a.

– Porodice u Iraku i Siriji živjeli su normalne živote, dok smo mi bile mučene i silovane. Gledali su nas dok smo prolazile ulicama s našim vlasnicima, pustili su nas da vrištimo na tržnicama robljem – opisala je Murad u svojoj knjizi.

Nakon uspješnog bijega iz zatočeništva, u novembru 2014., postala je jezidska aktivistkinja, kako bi pomogla u zaustavljanju trgovine ljudima i pozvala svijet da zauzme oštar stav kada je riječ o silovanju kao oružju rata.

Pomoć Amal Clooney

Nadia je prva Iračanka koja je osvojila Nobelovu nagradu za mir, a cilj joj je istjerati pravdu. Trenutno živi u Njemačkoj, gdje se bavi kampanjom za dobrobit jezidske zajednice. Njen pravni zastupnik protiv Islamske države je Amal Clooney, s kojom se bori kako bi se pronašli odgovorni za zločine koje je ISIL počinio nad jazidskom zajednicom u Iraku i Siriji. Amal je izjavila da nije imala drugog izbora nego zastupati je na međunarodnoj sceni.

– Kada sam čula njenu priču, nisam mogla odustati od ovog slučaja. Sjedile smo nekoliko sati na podu i razgovarale o svemu. Natjerala me da donesem odluku, jer sam je upoznala i pomislila: „Ne mogu okrenuti glavu od ovog slučaja“ – kazala je Amal u jednom intervjuu.

Clooney smatra da je sudsko saslušanje jedan od načina razotkrivanja ISIL-ove nasilne ideologije.

– Jedan od načina da ubijemo ovakvu ideologiju jeste da otkrijemo njihovu brutalnost i korupciju. To se može provesti djelimično. Pred nama se desio genocid i još se dešava – kazala je Clooney.

Jezidi su preživjeli genocid, smaknuća, seksualno ropstvo i prodaju, te prislina preseljenja. Vijeće sigurnosti UN-a prošlog septembra je donijelo odluku o uspostavi tima za prikupljanje dokaza o ISIL-ovim zločinima u Iraku. Nadia, koja je u međuvremenu postala UN-ova ambasadorica, nominirana je za Nobelovu nagradu za mir zbog svoje neumorne kampanje. Ono čemu se Nadia iskreno nada jeste da će ona biti posljednja djevojka na svijetu s ovakvom pričom.

– Bila sam Isilova seksualna robinja. Pričam svoju priču, jer je to najbolje oružje koje imam – kazala je Murad.

Za tešku sudbinu mlade Iračanke prvi put smo čuli 2016. godine, kada je zajedno sa Srebreničankom Advijom Ibrahimović, na poziv bivšeg predsjednika Amerike Billa Clintona, bila gošća godišnjeg zasjedanja „Globalne inicijative Clinton“ u New Yorku. Tada je Advija najavila i predstavila životnu priču Nadije Murad i zajedno s predsjednikom Clintonom joj uručila godišnju nagradu „Globalne inicijative“.

– Priča Nadije Murad je jeziva, slična pričama mnogih ratnih zarobljenica. Nju su 2014. godine zarobili pripadnici ISIL-a i, za razliku od mnogih, uspjela je pobjeći iz njihovih ruku. Dok sam je tada slušala, čula sam priču mnogih mojih sunarodnjakinja, koje su preživjele sličan horor devedesetih godina – sjeća se Advija.