“Nakon što su nam roditelji umrli, nažalost nastala je zavada između mene i 3 brata i niko ni sa kim nije komunicirao godinama. 

Ja sam saznala da imam zloćudni tumor, a budući da je jako brzo napredovao, jedna kolegica mi je našla privatnu kliniku u Zagrebu da bi to što prije riješila.

Rastavljena sam, majka 2 školarca, radim za 4000 kn i eto nekako imam za nas, ali za bolničke troškove koji su enormno veliki nisam imala novca i nisam znala šta i kako. 

Kad eto baš taj dan kad sam trebala za Zagreb, dolaze moja braća meni (ne znam kako su uopće saznali), Jedan je pokupio djecu i odveo ih kod sebe na čuvanje, a ova dvojica iz auta mi viču upadaj idemo, čak su mi svi dali novaca za bolničke troškove…Plakala sam kao malo dijete jer u najtežem trenutku mog života oni su došli da mi pomognu i bili uz mene u kakvim god odnosima da smo bili prije toga. Nema te ljubavi kao što je bratska.”

BONUS:

“Poznajem čovjeka kojemu je žena rodila tri kćerke zaredom.

On to nije mogao podnijeti i ostavio je i nju i djecu. Oženio je drugu, ova zatrudnila i kad je saznao da nosi muško dijete, došao je prvoj ženi na vrata, izvrijedjao je i rekao kako je nesposobna a da je sadašnja prava i da će mu podariti sina.

Nažalost, sin se rodio kao 100%-tni invalid. Danas, prva žena kolicima vozi zdrave unučiće, a on vozi odraslog sina invalida.

Ned’o Bog nikom, jer djeca nisu kriva.”

(Ispovesti.com)

Izvor: / novi.ba