Jelena Jevremović, kćerka pokojnog pjevača Mikija Jevremovića, ako je suditi po objavama na Instagramu, prolazi kroz izuzetno sretan životni period. Naime, ona je objavila fotografiju na kojoj je zagrljena s muškarcem kojem se ne vidi lici, a na ruci joj sija prelijep vjerenički prsten. 

– Ti si tim za koji oduvijek iz sve snage navijam, mnoge žene lude za tobom, a ti meni pripadaš… Da te volim malo je reći, ti si moj par pod zvijezdama, i ja ništa ne bih znala o sreći da te još nisam pronašla. Bebo, hvala ti što postojiš – napisala je ona ispod fotografije. 

Podsjećamo, iako je u jednom periodu života krenula očevim stopama, s njim otpjevala i višestruko nagrađivani hit “Ljubav po sebi je grijeh” te pokazala nesvakidašnji talent za muziku, Jelena je ipak odlučila da se posveti porodici i da živi daleko od muzičke scene. No, teške životne situacije kroz koje je prolazila, kada joj je preminuo otac, a potom i suprug Predrag završio na izdržavanju zatvorske kazne, vraćale su je u medijski fokus. Sa svim se hrabro i dostojanstveno suočila i izborila. Za naš magazin je u januaru ove godine govorila o nedaćama kroz koje je prošla. Donosimo vam dio intervjua. 

– Liježem i budim se s tatinom slikom u glavi. Bili smo izuzetno povezani i ja sam bila kćerka Jela, njegova miljenica. Uspomene lebde oko nas i gdje god se okrenem nešto me podsjeća na tatu, bilo da su to zajedničke slike ili pjesme kojih ima svugdje. Gdje god uđem u restoran ili kafanicu, ljudi, kada me vide, počinju da sviraju njegove pjesme. To je ono što održava uspomenu i sjećanje na njega, ali i nešto što me rastužuje, jer mi jako nedostaje. Ništa se nije promijenilo i za ove dvije godine sam samo naučila da živim s  tom prazninom u srcu i s bolom zbog nedostatka oca. Snimio je više od hiljadu pjesama i kada god mi je teško ili sam u nekoj nedoumici, odvojim nekoliko sati, sjednem i zatvorim se sama sa svojim mislima i njegovim stihovima. Puštam pjesme u nedogled, isplačem se i onda mi bude malo lakše – kaže Jelena. 

 Gubitak roditelja nikad se ne preboli, ali, postoje li posebne životne situaciju u kojima biste voljeli da je još tu?

– Izdvojila bih upravo one životne situacije koje su teške. Nisam imala jednostavan život. Ne znam je li mi to karmički predodređeno ili mi je taj binarni kod urezan pod kožu od rođenja, ali su mi se kroz život uvijek dešavale neke teške situacije u kojima je on umio prilično lako da me smiri. Znao je s malo riječi mnogo toga da prenese na mene, da me posavjetuje, da mi riješi nedoumice i da mi, jednostavno, obriše suze. Znao je reći: „Jeki, nemoj toliko da plačeš, presušit će ti oči“. Pamtim te njegove rečenice. U periodu kada je on preminuo imala sam još jednu jako tešku životnu situaciju, za koju svi znaju, a koja je vezana za uskoro bivšeg supruga, koji je priveden i uhapšen. Možda je malo sebično, ali to je bio momenat kada mi je tata najviše nedostajao, jer smatram da bih to lakše prebrodila da je on bio tu. Nasreću, tu mi je majka i pola sam svoje tuge i brige prebacila na nju.   

  Koje su to životne vrijednosti kojima je Vas naučio Miki, a koje ćete nastojati prenijeti na sinove ?

– Roditelji su me, a naročito tata, učili da postoji samo podjela ljudi na dobre i loše. Kod nas apsolutno nikada nije bilo drugih razlika među ljudima i ja sam se kroz život time vodila. Uvijek kažem da sam rođena kao dobar čovjek, a on je nastojao da održi tu dobrotu kod mene i uvijek me učio da se ruka koja daje ne suši, da je čovjek veliki onoliko koliko prašta, te da nikada prva ne napadam, ali mi je jako dobro prenio i to da se odbranim ako me napadnu. To su neke stvari koje prenosim na svoju djecu.

 Godine 2017. ste objavili knjigu  „11 dana“, autobiografsko djelo u kojem, između ostalog,  govorite o razapeću između slave i unutrašnjeg ponora, te teškim momentima u životu, ali i ljubavi s Predragom. Može li publika očekivati novu knjigu i hoćete li se baviti istom tematikom?

– Očekivali su nastavak i imala sam materijala za više nastavaka, jer to nije bio običan život i nije bila obična ljubav i nešto što se svakodnevno sreće. Ali s obzirom na to da sam stavila tačku na taj dio svog života, ne bih pisala nastavak, mada postoji mogućnost da napišem nešto drugo. U posljednje vrijeme imam sve veću želju da ponovo sjednem i pišem. Naravno, to bi ponovo bila neka ljubavna priča. Vidjet ćemo, nikada se ne zna.

U ovoj je knjizi Vaša ljubav s Predragom opisana kao filmska. No, šta je ono što mu danas, iz ove perspektive, najviše zamjerate? 

– Važno mi je da sam dostigla tu snagu u sebi da oprostim. Zamjeram mu jedino što nam je rasturio porodicu i što, jednostavno, više niko od nas neće biti isti. To što ovoj djeci nedostaje otac, što meni nedostaje ljubav i to što ništa nije ukazivalo na to da će se na kraju ovako završiti. Nikada nisam bila djevojka koja je maštala da će se jednog dana udati, koja je znala kako će joj izgledati vjenčanica i koja je, kao druge djevojke, pravila plan o tome. Na kraju sam se ja, koja je bila najveći butnovnik u društvu, prva udala i rodila djecu i niko nije mogao da vjeruje da sam toliko dijametralno otišla na drugu stranu, povukla se i nestala. To je svakako dokaz da sam sve radila iz velike i čiste ljubavi. Ako mogu da kažem da mu zamjeram, onda mu zamjeram upravo to. Više nismo četveročlana porodica i mnogo smo propatili zbog svega što se desilo. Samo ja znam kako nam je bilo i kroz kakvu smo golgotu prolazili, a na kraju trebaš da izađeš nasmijan i da imaš snage da djecu izvedeš na pravi put.

 



Izvor vijesti: Avaz.ba / azra.ba