Učiti (o) životu mogu samo oni posebni, oni koji spoznaju smisao i kao matica skupljaju sljedbenike – našoj metodičarki mađioničarki hvala za let do smisla.

Piše: Šeherzada Džafić

Ovaj juli donio je gradu na Uni pored kolektivne i individualnu bol. Prije nekoliko dana napustila nas je Ratmira Pjanić – profesorica, pedagog, metodičar, odgajateljica u užem i širem smislu te riječi. Slike vezane za nju toliko su upečatljive baš kao što su upečatljiva bila i njena predavanja. Svaka lekcija, katkad i svaka definicija, našla bi svoj primjer u svakodnevnom životu jer je profesorica, kao vrstan metodičar, dobro znala da će nam u budućnosti trebati (i potrajati) ti biseri pronađeni od kuće do fakulteta i obrnuto, a Una će samo ispratiti misli tog dana, tog predavanja, te neraskidive spone između studenta i profesora, te sinteze nauke i životnog iskustva, tog spoja koji mogu pojmiti i prenositi samo rijetki. A ona je bila jedna od njih, učionički mag, čija čarolija će trajati sve dok ima nas koji će prenositi ono čemu nas je učila. Da bar ponekad uspijemo ono što je njoj uvijek polazilo za rukom: pružiti svojim učenicima nakon rata (čitaj mukotrpne svakodnevnice) mir (čitaj trenutke spoznaje, a “samo trenuci su bitni”).

Nije slučajno da riječ odgoj u svome korijenu ima „mir“.. Sjećam se tumačenja te riječi („goj / mir“) unutar Povelje Kulina bana. Tumači profesorica Pjanić kako ban Kulin obećava Dubrovčanima da će pravi goj s njima držati, što znači da će biti u „miru“ s njima, ali i dodaje ono da je „gojio na pravi način”. I nije slučajno da su se baš riječi „rat“ i „mir“ srele u njenome imenu jer ova profesorica je vodila rat sa svima onima koji bi skrnavili najsvetije – pismo (ne bilo koje, nego bosansko). Vodila je ova profesorica poseban rat s političarima pa bi svojim studentima nakon svake skupštine imala friške primjere “kako ne treba govoriti”. A onda bi uslijedio mir – molba da ne budemo takvi. Molba da držimo pravi (od)goj, posebno kada uđemo u učionicu (“gdje na vas vire te male glave”), gdje treba biti uzoran u svemu: od odijevanja do držanja, a posebno pisanja i govora.

Kada bismo pokušali ispisati i opisati sve anegdote i manevre s njenih predavanja, doista bi trebao cijeli jedan život i puno udruženih pametnih glavica, koje bi se doista namučile da dočaraju slikovitost i umješnost te čarobnice u učionici, koja je umjela teoriju pretvoriti u praksu pa da cijeli život pamtimo zašto rijeka utječe, a zašto neko na nekog utiče. Znala je ona i pčelu pretvoriti u bika, a bika u pčelu dok bi nas učila kako oboje vode porijeklo od istoga osnova jer oboje stvaraju buku (tako bi „buk“ ispred staroslavenskog „jor“ postao „bik“, a „bukela“ bi ispred „jer“ postala „pčela“.) Činila je ta profesorica čuda od bosanskoga jezika ukazujući na njegove vrijednosti i mogućnosti. Ali iznad svega, učila je kako biti čovjek, kako se nositi sa svakodnevnim izazovima posebno onda kada doslovno morate objaviti rat svemu što je besmisleno. S pravom je idealizirala suštinu učiteljskog poziva dok nam je otkrivala kako podučavati, kako odgajati, kako postupno i vješto doći do duhovnoga etimona djela (“to vam je najljepši poklon upakovan u bezbroj kutijica i mašnica pa što je proces otpakiranja duži, to će vrijednost poklona biti veća“).

Ostavila je profesorica Pjanić i pisana djela (knjige, udžbenike, naučne radove), koja nas uče kako p(r)obuditi zanimanje učenika za čitanje i knjigu, govoreći pritom o zvanju učitelja kao najčasnijem, najvažnijem. Pisala je profesorica u svojim knjigama iz metodike kako postići unutarnju i vanjsku motivaciju, kako osposobiti učenika (ali i nastavnika) za sve vrste čitanja, ističući kako su učenik, nastavnik i djelo najveći izvori literarnoj i životnoj komunikaciji. Osim onih primarnih motivacijskih sredstava – poput igara, zagonetaka, poslovica, ilustracija, crteža i fotografija, likovnih i muzičkih djela, citata, filmova – nudila je ova profesorica i motive iz realnosti.

Sasvim je sigurno da će njena ukoričena djela obrazovati generacije budućih nastavnika, a oni sretnici koji su imali priliku slušati njena predavanja imaju privilegiju crpiti i iz onog nezapisanog, neobjavljenog. Takvima je u amanet ostavila upečatljive slike svijeta, kreiranog po mjeri, baš onakvog kakav bi trebao biti. Valja nam praviti buku, uticati na humanost, podsticati na dobro, „činiti goj“ i odgajati generacije onako kako je to umjela Ona.

Tužan je svaki mjesec juli u Bosni. A ovaj u Bihaću još tužniji. Ili pak plemenitiji – sigurno postoji razlog zašto nam se uzima ono najbolje. Možda su to poruke i znakovi koje valja tumačiti tragom njihovih najboljih tumača… Ostaje nam da pamtimo taj riječima neopisiv izraz lica dok s detektivskim oprezom gleda i sluša sve oko sebe te automatski ispravlja ono što je pogrešno. Jer tako malo nam treba (“pa to je samo 30-ak stranica pravopisa bosanskoga jezika s kojima treba navečer zaspati i ujutro se buditi”) da imamo “goj” sa svetim, sa svojim maternjim jezikom, koji ima sreću za sve svoje ambasadorice, pčele matice i radilice – poput profesorice Ratmire Pjanić.

Ratmira Pjanić rođena je 7.7.1944. godine u Srbljanima, općina Bihać, Bosna i Hercegovina. Učiteljsku školu završila je 1964. u Bihaću, Višu pedagošku školu (studijska grupa Srpskohrvatski jezik i historija) 1967. u Banjoj Luci, a na Filološkom fakultetu u Beogradu na Odsjeku za srpskohrvatski jezik i jugoslavenske književnosti diplomirala je 1978. godine. Na istom Fakultetu magistrirala je 2001. godine i stekla naučni stepen – magistar filoloških nauka. Doktorsku disertaciju odbranila je u julu 2003. godine na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i stekla naučni stepen – doktor književnih nauka.

Radni vijek provela je radeći u neposrednom nastavnom porcesu, i to po uzrasno- zrelosnoj vertikali učenika od I razreda osnovne do IV razreda srednje škole. Od 1996. godine bila je u stalnom radnom odnosu na Pedagoškoj akademiji u Bihaću, koja je 1998. prerasla u Pedagoški fakultet. Tri godine bila je voditelj Odsjeka za bosanski jezik s književnošću i historiju i voditelj pedagoško-metodičke prakse na Pedagoškom fakultetu. Obnašala je i dužnost prorektora za nastavu Univerziteta u Bihaću.

Izvor: Amila Žunić / Biscani.net