Trener Dinama Nenad Bjelica (48) najveći mandat u igračkoj karijeri, četiri uzastopne sezone od 1993. do 1996., proveo je u španjolskom Albaceteu. Upravo ga je novinarska ekipa iz toga grada posjetila povodom utakmice protiv Šahtara u Ligi prvaka.

U razgovoru sa starim prijateljem iz vremena u Albaceteu Luisom Castelom, novinarom Radio Marce Albacete, Bjelica je u 50-minutnom razgovoru pročešljao gotovo cijelu igračku i trenersku karijeru i prisjetio se sretnih i tužnih trenutaka.

Vaš preglednik ne omogućava pregled ovog sadržaja.

Castelo ga je podsjetio na najteži trenutak dok je bio u Albaceteu, pogibiju suigrača Rommela Fernándeza, nekadašnjeg reprezentativca Paname, koji je tragično stradao u 28. godini.

– Uf… Taj je dan bio jako težak – rekao je trener Dinama, pokušavši doći do daha dok su mu kroz glavu prolazile stravične slike.

Bio je četvrtak, 6. svibnja 1993. Sedmorica igrača Albacetea nakon jutarnjeg treninga otišla su zajednički ručak u selo Tinajeros, 15-ak kilometara sjeveroistočno od Albacetea, svatko svojim automobilom. Takva su druženja bila običaj u momčadi.

Na povratku u Albacete, oko 15.30, dogodila se stravična nesreća.

– Cesta je bila jako loša i uska. Marcos, on i ja zadržali smo se malo i izašli među zadnjima. Prvo Marcos, pa on pa ja. Sve se dogodilo ispred mene. Bilo je jako teško za mene i Marcosa jer smo ga praktički vidjeli kako umire. Bio je jako poseban čovjek – rekao je Bjelica.

Nesretni Rommel naletio je na kamen na cesti, ispao iz automobila i udario u drvo. Nije bio vezan, za razliku od njegova rođaka Rolanda Roja, koji je, usprkos ozbiljnim ozljedama, preživio.

Kandidat sam broj 1 za izbornika

Između ostalog, osvrnuo se na mogućnost da preuzme izborničko mjesto od Zlatka Dalića. I to već nakon Eura idućeg ljeta!

– Sad sam u Ligi prvaka, ali nitko ne zna što će se dogoditi sutra. Ovdje je puno glasina da bih mogao biti sljedeći izbornik Hrvatske, nakon Eura 2020., jer je sadašnji izbornik rekao da će otići nakon toga. Sad sam među ljudima kandidat broj 1. Biti izbornik svjetskih viceprvaka ponos je za bilo kojeg trenera, voditi svoju zemlju želja je svakog trenera – rekao je Bjelica pa ipak malo “povukao ručnu”:

– Sad mi je 48 godina, jako sam motiviran. Sviđa mi se teren, sviđa mi se svakodnevni rad s momčadi. Možda sam malo premlad da bih postao izbornik jer je to malo dosadniji i drugačiji posao, ali nikad se ne zna što će doći u životu. Zemlja smo s četiri milijuna stanovnika, s puno talenta i balkanskim karakterom.

Nisam znao hoću li naći prijatelja, oca, majku

Teški trenuci u Bjeličinoj karijeri bili su i nešto ranije, tijekom Domovinskog rata, kad je igrao za Osijek.

– U ljeto 1991. počeo je rat u Osijeku i Hrvatskoj uopće. U Osijeku je trajao sedam, osam mjeseci. Uvijek smo igrali u gostima, bili smo domaćini u mjestima stotinjak kilometara od Osijeka, gdje nije bilo rata. Bilo je teško imati obitelj u Osijeku i ne znati hoćeš li po povratku naći najboljeg prijatelja, oca, majku. Dugo vremena bili smo u podrumu. Kad je rat završio, već sam bio u Albaceteu – pričao je Bjelica pa pojasnio kako je to izgledalo ratnih godina u Osijeku.

– Ideš trenirati, a granate padaju ulicom kojom si hodao. Znali smo ostajati pucati slobodnjake, a odjedanput padne bomba 100 metara od stadiona. Bilo je jako teško, nisi mogao znati kad će pasti granata. Takvo što nikome ne želim – rekao je Bjelica.

Prisjetio se kako je te 1993. iz Osijeka prešao u Albacete, gdje je do prije nekoliko godina imao stan, i kako je dvije od četiri sezone bio “na ledu”.

– Prije nego što sam došao u Albacete, bio sam na probi u Atléticu. Tamo su već bili Schuster, Futre i Luis García, tri stranca, a to je bio limit u španjolskoj ligi. Bio sam dečko od 21 godine i nisam htio ostati tamo. Zvao me Albacete, pogledao nekoliko utakmica i doveo.

NENAD BJELICA:

Moji najveći uspjesi dolazili su uvijek nakon najvećih tragedija

Pozvao me u ured i rekao: “Više ne računam na tebe”

– Kako sam završio izvan momčadi? U prvenstvenoj utakmici u Bilbau igrao sam u prvoj postavi. Na poluvremenu smo gubili 3-0 i trener Víctor Espárrago zamijenio me. Nakon što smo se vratili u Albacete, pozvao me u ured i rekao mi: “Više ne računam na tebe, nećeš više igrati ove sezone”. Bilo nas je petorica stranaca, četvorica su mogla igrati, jedan je bio višak i rekao mi je da sam ja taj. I ispunio je to obećanje. Nisam mogao otići ni u jedan španjolski klub, pokušao sam napraviti transfer vani, ali nije uspjelo – kazao je Bjelica i nastavio:

– Do sljedećeg ljeta sam trenirao, igrao dvije utakmice u kupu po 15-20 minuta, ništa važno. Nakon njega došao je Luis Suárez koji u nekoliko mjeseci na klupi također nije računao na mene, a onda je stigao Benito Floro koji mi je vjerovao, tad je započelo moje dobro razdoblje u Albaceteu. Neke loše stvari u životu moraju se dogoditi kako bi te učinile jačim. Te dvije godine bile su teške, ali naučile su me puno o životu i nogometu.

Dobio produljenje ugovora nakon jedne utakmice

Isticao mu je ugovor, a onda je jedna utakmica promijenila sve.

– Igrali smo u Barceloni protiv Espanyola i gubili smo na poluvremenu 5-0, na kraju je bilo 5-1. Benito je bio trener, govorio je u svlačionici kakva je to sramota kad je najbolji bio dečko koji nije igrao dvije godine. Nakon te utakmice vratili smo se u Albacete i u srijedu poslije toga ponudili su mi produljenje ugovora. Dvije godine bio sam bez ugovora pa je poslije jedne i pol utakmice imao toliko povjerenja u mene. Ponudio mi je produljenje koje sam i potpisao na kraju sezone.

Imao je jako puno sretnih trenutaka. Rušio je i Barcelonu u oproštajki Ronalda Koemana na Camp Nouu. Zabio je i Atléticu izbacivši ga u četvrtfinalu Kupa kralja, gdje je potom ispao od Valencije. U posljednjoj sezoni ispao je u drugu ligu pa prešao u Betis.

– Bio sam najbolji strijelac te sezone s 13 golova i to mi je otvorilo vrata transfera u Betis. To je bio važan posao i za Albacete i za mene jer je Betis tad bio četvrta momčad Španjolske, iza Barcelone, Deportiva i Real Madrida. Zbog nogometnog razvoja bilo mi je važno nastaviti igrati u Primeri i otišao sam u Betis. Zanimali su se i Atlético Madrid i Real Sociedad, ali Betis je bio najkonkretniji.

Izvukao je reporter u parku Maksimir stari Bjeličin dres iz Albacetea s brojem 20 i razveselio ga, dodao je kako je jedan od najkvalitetnijih igrača koji su nastupili za taj klub.

Foto: Radio Marca Albacete CLM/Facebook

– Bilo je tamo brojnih velikih igrača: Santi, Morientes, Molina napravili su velike karijere u klubovima kao Deportivo, Atlético ili Real Madrid. Biti među njima čini me jako ponosnim. Najviše se sjećam ljudi u Albaceteu, jako su jednostavni. I dalje imam prijatelja u tom gradu koji nisu vezani za nogomet. Družio sam se s ljudima poput frizerke, konobara, također i s današnjom suprugom. Osjećao sam se tamo kao kod kuće.

Bio je najbolji hrvatski nogometaš 2000., u vrijeme Bobana, Prosinečkog, Šukera, Bokšića, Asanovića, Kovača…

– Zbog toga sam prešao u Kaiserslautern u Njemačkoj, igrao s Mirom Kloseom, Mariom Baslerom, Yourijem Djorkaeffom… Nisam uvijek igrao u prvoj postavi, ali bilo je to dobro vrijeme.

Da bih došao u reprezentaciju, morao sam biti najbolji i zabijati

Neizravno je okrznuo nekadašnje izbornike Ćiru Blaževića, Mirka Jozića i Otta Barića.

– Za reprezentaciju sam odigrao samo devet utakmica. Kad ne bih igrao za klub, nisu me zvali. Trebao sam odigrati vrhunski, biti igrač u najboljoj formi, zabijati golove i onda su me zvali. Igračku karijeru završio sam 2004. u Austriji, gdje sam počeo i trenersku. Zanimljivo je da u devet utakmica za Hrvatsku u kojima sam igrao nijednu nisam izgubio. Mislim da smo pobijedili u pet, a u četiri odigrali neodlučeno. Nisam igrao puno, ali tih devet utakmica znače mi puno.

Postao trener zbog – časopisa

Albacete je bio klub u kojem je proveo najviše vremena u jednom mandatu (četiri sezone), a već je u tim, ranim 20-im godinama svog života, prelomio kako će postati trener.

– Postojao je jedan časopis “Don Balón” koji je svaki tjedan objavljivao sustave igre brojnih španjolskih i inozemnih trenera koji su tamo radili, predstavljali su njihov način rada. To me zainteresiralo. Poslije sam, u Betisu, bilježio stvari s treninga Luisa Aragonésa, Serre Ferrera i nekih priprema koje smo imali. Znao sam da ću jednog dana postati trener.

Poljska mu se svidjela, dvije godine bio je trener Lecha iz Poznanja, no teško mu je pala odvojenost od obitelji koja i danas živi u Klagenfurtu u Austriji. Prije toga bio je u Speziji, trenirao momčad u Seriji B.

BJELICA O HAJDUKU I TEHNOLOGIJI:

Uz VAR bismo izgubili Kup, ali i imali 45 bodova više od ‘bilih’

Naručivanje hrane na španjolskom, majko moja!

Bjelica govori šest jezika i podijelio je zanimljivu priču kako je svladao španjolski.

– Naučio sam ga brzo. Stekao sam prijatelja u hotelu Europa, gdje sam jeo, koji se zove Julio. Puno ga pozdravljam, još sam u kontaktu s njim. On je znao samo španjolski, a ja engleski, ali sporazumijevali smo se na španjolskom. Naručivanje hrane na španjolskom, majko moja! Ustajao sam se od stola s glavoboljom, haha. Ali na kraju sam naučio. Nakon tri mjeseca već sam mogao reći nešto.

Rekao je kako su mu se čudili kad je po dolasku u Dinamo rekao da nijednoj njegovoj momčadi navijači nisu zviždali, ali to se obistinilo. Rekao je kako od igrača ne traži pobjede, nego maksimalnu požrtvovnost i predanost njegovim taktičkim zamislima; da momčadska igra daje odlične pojedince kakav je Dani Olmo.

Volio bih se vratiti u Albacete kao trener

A hoće li se vratiti jednog dana u Albacete kao trener, upitao je novinar Bjelicu.

– Zašto ne? Ne znam hoće li se to dogoditi. Sad sam u Dinamu i jako mi je dobro. Jednom sam telefonski razgovarao s Rafaelom Candelom (bivši predsjednik Albacetea) koji mi je rekao: “Duguješ mi to!” Haha, da, istina. U to vrijeme klub je bio u trećoj ligi, a ja sam trenirao Austriju Beč u Ligi prvaka, na malo višem nivou, ali nikad se ne zna što se u životu može dogoditi. Imam dobar odnos s ljudima u Albaceteu kao gradu i klubu i – zašto ne? Bih li to volio? Da!

– Bio sam sedam godina u Španjolskoj i bilo mi je toliko dobro da sam mislio da se nikad neću vratiti. Ali život me odveo na drugo mjesto, sad imam kuću u Austriji, osjećam se pomalo i Austrijancem, ali gdje god sam bio, okruživali su me dobri ljudi. I dalje pratim Albacete, u vrhu je druge lige, bori se za prvu i vjerujem da će opet zaigrati u Primeri.

Da je bilo VAR-a kad sam igrao, neke penale ne bi mi sudili

Vratio se na utakmicu protiv Šahtara rekavši kako bi osvajanje trećeg mjesta u skupini bio uspjeh, ali da Dinamo ide po drugo i osminu finala Lige prvaka. Ponovio je i Španjolcima svoje stajalište protiv VAR-a uz jednu zanimljivu dosjetku:

– Da je bilo VAR-a kad sam bio igrač, sigurno mi ne bi dosudili neke penale, haha. Sve se na kraju izjednači. To oduzima emocije. Zabiješ gol, svi skačemo u zadnjoj minuti i sad neki gospodin tri minute gleda u ekran da vidi je li gol ispravan ili ne. Ako kaže da da, opet se veselimo, a ako ne, svi smo tužni. U Poljskoj je sam iskusio VAR, bilo smiješnih situacija i zato mi se to ne sviđa.

Cilj mi je biti trener velikog kluba i ostvarit ću ga

– Moj je san trenirati velike momčadi u velikim ligama poput njemačke, talijanske i španjolske. Zapravo, nije to moj san, nego cilj i ostvarit ću ga. Imam ga jasno zacrtanog. Čovječe, ako mogu biti kandidat za mjesto hrvatskog izbornika, mogu biti kandidat i za trenera bilo kojega jakog španjolskog kluba!

– Sad ste trener Dinama, bili ste igrač Albacetea, a možda ćemo jednog dana opet voditi ovakav intervju kad budete trener Real Madrida, Barcelone, Atlética ili Albacetea – kazao je španjolski novinar, a Bjelica znakovito zaključio:

– Zašto ne? Meni je to realno i moguće. Moram naporno raditi za to. Idem svojim putem, počeo sam kao trener u trećoj austrijskoj ligi i sad sam drugi put u Ligi prvaka s malom momčadi. Imam sve da to i postignem. Neću promijeniti broj, isti sam godinama, imam iste prijatelje, istu suprugu, haha. Uz pritisak, medije i ostalo ponekad nemam vremena biti simpatičan cijelom svijetu, ali za dobre prijatelje kao što si ti uvijek ću imati vremena.

Osim Bjeličina starog dresa, Castelo je treneru “modrih” poklonio i aktualni dres Albacetea, desetku Ukrajinca Romana Zozulje. Poklonit će ga, kaže, sinu koji nije vidio njegove dresove iz Albacetea jer ne zna je li mu ostao još koji. Mnoge je, naime, podijelio. Toliko su ga voljeli, a nakon ovog intervjua cijenit će ga, nema sumnje, još i više.

Izvor: Josip Tolić / 24sata.hr