Najljepša zemlja na čitavom svijetu, u njoj sve ima boju očiju. Polje na sjeveru ima boju očiju. Šume u sredini imaju boju očiju. I Neretva ima boju očiju.

Najljepša zemlja na svijetu, najružnija država na svijetu.

I nikada ti neću oprostiti, državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što si istjerala mene od sebe. Nikada ti neću oprostiti što si istjerala 68.000 mladih, obrazovanih i sposobnih ljudi.

Nikada ti neću oprostiti, najgora državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što te za gušu drže najgori od nas, dok se znojne potkošulje suše na bauštelama diljem zapada.

Nikada ti neću oprostiti, državo, što je kupljeno 68.000 karata u jednom smjeru samo prošle godine.

Nikada ti neću oprostiti, državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što posljednjih sto godina ništa nisi naučila, a jedna se kuća tri puta rušila i gradila.

Nikad ti neću oprostiti, državo, što si otjerala mene i još 68.000 ljudi koji ne žele i neće da žive od sisanja tvog proračuna… kojeg pune radnice na kasama žuljavim rukama.

Nikad ti neću oprostiti, državo, što si ti baš tu, u najljepšoj zemlji na svijetu i što tu gdje sve ima boju očiju, nikad neće moći živjeti hrabri, učeni, vrijedni.

Ni što te kao paraziti sisaju najgori od nas.

Tebe, zemljo Bosno i Hercegovino, još uvijek volim. I doći ću ti, ponekad, kao bolesnoj tetki u bolnicu. U tebi, ipak, sve ima boju najljepših očiju.

Pitat ćeš me: Kako ti je?

Reći ću ti: Meni je lijepo. Ništa ti neću slagati.

I nadati se da sam zaslužila da mi bude lijepo.

Autor teksta: Marina Radoš. Rođena 25.12.1990. u Tomislavgradu. Od 2009. živi u Mostaru. Ne voli se hvaliti nagradama.

PISMO DIJASPORCA: “Nismo mi Sejo fukara, u Bosnu kao hadžija ili nikako!”

Pismo koje je kao šala objavljeno u formi statusa na Facebooku postalo je hit u BiH. Pismo izvjesnog Ibre kojim svojoj familiji u BiH saopštava kako ove godine neće doći na rodnu grudu, nasmijalo je mnoge.

Ibrino pismo prenosimo u cjelosti:

Dragi naši,

Ne možemo još da konfirmujemo naš dolazak ovog ljeta, ali kako sada stvari stoje, izgleda da ćemo morati kanselovati tikete koje smo bukirali, jer nas ubi morgidž za taun haus što smo kupili. Doduše, za tikete imamo, ali ne možemo skupiti za prezente svima vama, dajdži i ostaloj familiji.

A, jebi ga, bez toga ne ide da dolazimo, jer nećemo da nas smatraju za nekakve pankove, kao što su pričali za Seju i njegove kad su svojima donijeli po 100 dolara, kako su fukara i kako ništa nisu uradili u Kanadi. Mi tako nećemo. Jal’ dolazimo kô hadžije jal’ nikako. Zato smo se i dogovorili da sejvujemo što možemo više i da sve odložimo za sljedeći vekejšn.

Inače, mi živimo dosta dobro. Ja radim ful tajm i još dva part tajma, a Razija je našla i treći part tajm preko vikenda, ali smo dobro uskladili šihte pa možemo da se viđamo svakog drugog vika. Možda je to malo nezgodno za Džesiku, ali njoj plaćamo dej ker poslije škole, a odatle je uzima bejbisiterka i dovodi kući na spavanje. Ona, iako je mala, konta da mi voliko radimo za njeno dobro i da ovako mora sve dok ne otplatimo morgidž.

Svaki fri tajm koristimo da budemo sa njom, pa smo je tako last samer (ili to bješe pretprošlog?) vodili cijeli dan na Grejt Lejks. Kupili smo joj i hot-dog i ajskrim i od tada stalno svima priča kako joj je bilo bjutiful.

Ja imam dosta posla oko taun hausa – katujem travu, čistim atik i nekako ugrabim par sati dnevno da sređujem bejsment jer hoćemo da ga rentamo i tako povećamo inkam.

Kao što vidite, da je lako – nije, ali kad je čovjek hard vorker i kad dobro isplanira skedžual, može na sve stići. Ja sam lijepo dotjerao liniju na 130 paunda, pa se neki naši kokuzi odavde šegače da sam se osušio zato što puno radim i spavam samo četir’ sata, ali to je samo zato što su oni dželos na mene, a i ne znaju da ja uvijek ugrabim bar 45 minuta slipa u sabveju.

Čovjeku više i ne treba, a i to je a i to je samo prvih 25-30 godina, dok ne otplatimo Morgidž prvih 20-30 godina.

Poslije cemo svi da uzivamo.

Pozdravlja vas vas brat Ibro iz USA.

Priča iz dijaspore: “I dok evo ja drinkam kafe u ovom jako šene objektu, želim ale vama DOBRO DOŠLI U MINKEN”

Oni su obično imali najbolje fasade na kućama, po par vrsta grijanja u istim, garaže pune alata (nek se nađe), i auta su im mirisala drugačije.

Uglavnom su to bili Mercedesi i BMW-e. Našao bi se i neki “izrod”, pa bi kupio neku drugu marku automobila. To bi se “opraštalo” samo, ako je daljnji rođo, piše najportal.net.

Haribo bombone i milka čokolada se prenosila sa koljena na koljeno kao dar djeci u rodbini.

“Ajde, nemojte se stidit! Jamite, to je za vas.”

Tako bi se obraćali djeci koja su gledala u pune vreće pred sobom.

Roditeljima bi se davale neizostavne koverte sa “dojče markama”.

Ostali bi dobijali porodična pakiranja Ariela ili Persila koji su bolje izbjeljivali čaršafe od domaće varikine. Omekšivači su posebna priča. Po njima je sedam dana garant mirisala posteljina. Neki posebniji su bili toliko dobri da bi u slučaju da je komšijin prozor otvoren od njega i njezine store primile miris.

Dogodilo se tu još svašta. Od bačva za kupus, freza, pa sve do bliskim rođama felga. E, kako su samo se caklile te felge. Kad bi rođo sa njima prošao autom kroz ulicu nastajao bi žamor.

“Aaaa, iz čiji je kuća”

Oni su isto davali najbolje

Jabuke u svatovima i često bili zvani za kumove na Krizmi jer su kupovali najbolje poklone i pazili kumče ko svoje vlastito dijete.

Međutim, sva ta poznata Njemačka uzduž i poprijeko pada u vodu i klone pred “fenomenom Minken”-koji “hara” zadnjih godina.

Tako da će vam “novopečeni bavarci” bolje i stručnije objasniti pojam “ponude i potražnje” već svi svjetski burzovni stručnjaci.

Tako da bez obzira da li pitate svog rođaka, komšiju, kuma….(koji je par zadnjih godina u Münchenu) o poslu ili smještaju – odgovori su uglavnom isti!

“Šta je tebi? Đe si konto dolazit? Ko će te vodat po gradu? Ovde je taka navala da vi dole to ne morete ni zamislit! Poljaka, Rumuna, Čeha… ma nema kog nema ovde! To je navala! I sve da nađeš poso – đeš stanovat!? Stan je bolan nemoguće nać! To je loto! Lotooooo kad ti kažem!!!!! Ovdje se zna koliko ih more bit u stanu! Nema zaj… sa švabom! I moraš brate mili znat dobro njemački pričat!”

Nebi to bilo, bar za jezik toliko čudno da njihov razgovor ne teče odprilike ovako:

“Alo, evo me na banovu. Pošo kupit broćne, pa bi mogli popit po jednu biru u štrase onoj kod banova”

Sindrom: svoj jezik zaboravio u kratko vrijeme, a strani nije savladao.

Uglavnom, kako god da bilo samo ne pitajte za stan. Tim pitanjem “pobudite duhove. ”Krv im uzavre, dlake na glavi se dižu, puls ubrzava…

Obavezno ti onda pri preuzimanju šteke cigara naglase:

“Znaš ti da onaj Jozo, što mu je brat išo u školu sa Milom, e pa od njegovog zeta, sestrin mali je već treću godinu ovde i još živi u jednoj sobi. Ljudi moraju znat da je ovo Minken!”

Taman kao da ljudi koji dođu ili imaju potrebu doći u München – imaju predodžbu o tom gradu kao o Čakrčićima ili Mandinom selu.

Čudno nešto se događa sa ljudima. Ljubomora, zavist i pohlepa su sve prisutniji na svakom koraku. Put do propasti!

Na sve se načine nastoji zaradit koji “ejro”na tuđoj muci. Tako da se u ponudi za smještaj (inače je loto u Münchenu novi naziv za smještaj) nude:Sobe, ostave, hodnici… koji izgledaju kao lošiji podrumi u prijeratnim zgradama. Imate i kontejnere. To se već od “ponuđača” naglašava kao bolji smještaj. I najrasprostranjenije su pansionske i privatne sobe.

Te sobe su veličine cca 15 m2. U iste se (vjerujem – nadljudskim naporima) nagurana tri željezna kreveta na sprat! Ormar, natkaslica i u “luksuznijoj” ponudi i frižider! Cjena tog ležaja je 350-400 euro po osobi. Ovisno da li ste na gornjem ili donjem katu kreveta. Morate biti sretni kada se dočepate jednog takvog kreveta! Jer “ovo je Minken”.

Bez obzira što je u toj sobici za šest osoba svjež zrak misaona imenica. Bez obzira što od njih šestorice – petorica glasno hrču u različitim intervalima po cijelu noć. Što redovno neko ima problem sa prostatom, pa hoda noću svako malo do wc-a. A, do istog ima dobrog hoda jer je negdje na dnu zajedničkog hodnika. Radne cipele u kojima se provede po cio dan, također moraju biti smještene u toj istoj sobi. Pa ti diši!? Pa se naspavaj!? A, već prije sunca moraš ustati “arbajtati”.

Ne dao Bog da zucnete jer ipak “ovo je Minken. ”Provizije se od “svojih” naplaćuju za sve i svašta. Budite spremni na iznenađenja kojima kraja nema!

– “I dok evo ja drinkam kafe u ovom jako šene objektu, želim ale vama DOBRO DOŠLI U MINKEN”

Biljana iz Beča: “Nije inostranstvo za ljenčuge, tu samo jaki opstaju”

Sve više je mladih koji “bježe” u inostranstvo iz Srbije i Bosne. Nažalost mnogi od njih su ljudi koji su navikli na ljenčarenje, spavanje do 12 i nerad, pa se sa tim žale kako je rad težak.

Dosta mi je ovih ljudi što dođu u inostranstvo iz Bosne i Srbije i kukaju kako im je teško. Lijeno i neotesano dođe kao da zaradi para a navikao da spava i živi od majčinog džeparca.

Provede mjesec dana do godinu dana i onda se vrati kući kukajući kako se napatio kao rob zato što je ustajao u 6 i radio do 5.

E pa dragi moji ovaj svijet nije stvoren da bi se na njemu ljenčarilo. Rad je odlika pravih marljivih judi koji znaju za rad i disciplinu. Ja sada imam 70 godina, zaradila sam Austrijsku penziju i živim kao lord. Radila sam kao čistačica čitav život i nije bilo ni malo lako.

Napatila sam se i da zaradim radeći kao čistačica, da odgojim djecu, da nađem vremena za sebe da ostanem lijepa svom suprugu pored silnih švabica koje su mu se udvarale – i jesam… Uspjela sam sve. Jer sve se može kad čovjek troši energiju na rad i trud a ne na kukanje.

Sada živim kako hoću – putujem gdje hoću, kupujem šta hoću i gdje hoću… a kako žive ljudi sa 70 godina u Bosni i Srbiji, pa to jedva skrpi kraj sa krajem. Kuka nema za lijekove, nema za doktore, nema za hranu – e pa da niste kukali toliko da je u inostranstvu teško sada biste imali za sve.

Ja znam da je dole život lijep i jeftin, isto tako da je ovdje teži i skuplji. Ali nije poenta da mislite na to kako je vama, poenta je da ako planirate da imate porodicu, djecu i krov nad glavom – morate pristati i na manje lijepe stvari u životu.

Zato dragi moji, bitno je da znate koji vam je cilj u životu – ako imate visoke ciljeve pretrpite malo muke i nagrada će doći samo od sebe. Nismo mi rođeni da bismo uživali, nego da bismo pokazali koliko tereta možemo podnijeti i dobiti veću nagradu kasnije kad nas ovdje ne bude.