“Ne čini umjesto djeteta ono što može učiniti samo! Ako radite umjesto njega – vi ne marite za svoje dijete.”

Postoji jedno pravilo kojeg sam se pokušavao pridržavati dok su mi djeca bila mala, a ono glasi: Ne čini umjesto djeteta ono što može učiniti samo.

To pravilo je inače dosta zamorno, jer potrebno nam je 15 sekundi da obučemo dvogodišnjaka, ali ako pustite dvogodišnjaka da se sam obuče… to se protegne na 15 minuta, ili pola sata, jurite ih po kući… kaos!

Ali ako im dopustite da se nauče sami obući, više ih ne morate oblačiti. Oni nauče to raditi sami!

Isto radite i s postavljanjem stola, sa svime što procijenite da djeca mogu učiniti sama.

Kada roditelj razmišlja, “Ja toliko volim svoje dijete da mu neću dati da se muči i radit ću sve umjesto njega”, takav roditelj ne mari za svoje dijete. Bolje je usvojiti stav: “Prestat ću raditi za tebe što je više stvari moguće, što je ranije moguće”.

Isti princip važi i u domovima za stare – ne činite ništa umjesto starijih što oni sami nisu u stanju obaviti, jer im time uskraćujete osjećaj neovisnosti, snage, smisla.

Isto je i u svijetu biznisa – ukoliko ste dobar menadžer, sebe ćete učiniti suvišnim; dat ćete drugima autonomiju da rade svoj posao, nećete raditi umjesto njih.

Ukoliko mislite da djecu štitite preuzimajući sve na sebe, znajte da nikoga ne možemo zaštititi – ljude možemo samo OSNAŽITI. I to je to.

Ne možete ih zaštititi, osnažite ih i onda će se oni sami čuvati. Ali, onda im niste potrebni!

Tako je, i to je podsvjesni patološki element nekih roditelja.

Oni kao da poručuju, “Nikada me ne napuštaj! Ja ću činiti sve umjesto tebe, a ti me samo nemoj nikada napustiti”.

Jer dijete onda ne nauči o životu ništa – pa ni kako da iz roditeljskog gnijezda ode.

O bebi se treba stopostotno brinuti; to majka i radi.

Ali djeca i odrasli ljudi nisu bebe; kada ih tako tretirate, vi ih uništavate.”

Dr Jordan B. Peterson, klinički psiholog, profesor psihologije na Sveučilištu Toronto

Izvor: admin / odmorimozak.com