Tofi dejting je aplikacija koja je nedavno pokrenuta u Britaniji, a namijenjena je isključivo za one koji su išli u privatne škole jer, kako kažu osnivači, „znamo da ljudi koji imaju slično porijeklo vole da se drže zajedno“.

Moja prva pomisao je bila: kako savršeno nepotrebno. Balončić privatne škole je i ovako dovoljno zatvoren. Znam, jer sam i sama provela kratko i naporno vrijeme u njemu kad sam sa 17 godina upoznala svog prvog momka, Čarlija.

Šanse da ćemo se mi ikada upoznati su bile prilično malene. Iako nam kuće nisu bile mnogo udaljene, putevi su nam se rijetko ukrštali usred društvene džungle britanske srednje klase. Pukom slučajnošću smo završili na istoj kućnoj žurci.

Gledajući nas, nije automatski bilo očigledno da Čarli i ja dolazimo iz različitih svjetova. Oboje smo nosili slične dukserice sa ciferšlusom preko majica grupa koje smo voljeli. Oboje smo pili jeftinu votku pomiješanu sa saharinom. Oboma su nam se naglasci formirali na jugu Engleske, iako je njegov bio od stakla a moj plastičan, nestabilan i podložan preoblikovanju u zavisnosti od toga s kim sam. Ali ako pogledate pažljivije, bili smo udaljeni kao planete.

Najveća razlika su bile škole u koje smo išli. Prostorije u kojima smo sjedili kad su nam se umovi punili zlatom i smećem, ljudi sa kojima bismo razgovarali svakog dana i profesori koji su nam gradili i rušili samopouzdanje.

Njegova škola, Iton, je kreirana tako da se učenici osjećaju ugodno u dvorani Parlamenta. To je škola za buduće premijere. Ako posjetite Vindzor vjerovatno ćete vidjeti učenike koji skakuću preko popločanih staza u sakoima kao neki otmjeni pingvini.

Kada smo se jednog dana provezli pored nje, moj brat je rekao „1800-te su zvale i tražile da im vratite školu.“ Mnogi maturanti (nazivaju se Stari Itonijci kada završe školu) potom zgodno pređu u Oksford a onda preskoče u Parlament. Možda se dotaknu memljive površine Britanije na univerzitetu, ali samo na neki voajerski način.

Moja sveobuhvatna državna škola je izgledala kao pokisla kartonska kutija iz 1970-tih. Dok su Čarlijevi predavači bili romanopisci, kompozitori i naučnici, naši su morali kombinovati predavanje i socijalni rad. Jedna od scena koju nikada neću zaboraviti je bila kad mi je nastavnik muzičkog dao jedinicu jer sam se „razmetala“. Jezike su nas učili lijeno, vjerujem, zato što su naši predavači znali da nećemo dobiti bilo kakav posao koji bi zahtijevao znanje francuskog.

Čarli je tvrdio da je drugačiji od svojih drugova iz razreda. Mislim da je vjerovao da je zabavljanje sa mnom bio dokaz toga. Zbog kose se razlikovao od svojih školskih drugara i to je bio simbol njegove individualnosti, a padala je okolo u haotičnim kovrdžama koje su se noću ponekad zapetljavale. Iako se to kosilo sa politikom njegove škole, ubijedio je nastavnike da mu dozvole da je zadrži.

Nekako sam pretpostavljala da Čarli sve razumije bolje nego ja, pa čak i ljubav. Razumio je šta je Šekspir htio reći i znao je njegove pjesme napamet. Jedne godine mi je za rođendan poklonio knjigu Rejmonda Karvera „O čemu pričamo kad pričamo o ljubavi“, koja mi se jako dopala ali o kojoj nikada nisam pričala s njim jer sam se plašila da sam nešto pogrešno shvatila.

Kada me pitao šta mislim nekoliko mjeseci kasnije, slagala sam da je nisam još pročitala. I sada je ponekad ponovo otvorim i vidim njegov djetinjasti rukopis plavom tintom – „Srećan rođendan Kejti. S ljubavlju, Čarli“ – i žao mi je zbog mojih sumnji i srama.

Njegovo društvo je sijalo od samopouzdanja dok je moje bilo izjedeno nesigurnošću. Ponekad su dame iz mog komšiluka prikrivala nedostatak samopouzdanja agresijom, ali to nije bilo ni upola tako ubjedljivo kao nošenje odijela. Težnje njegovog društva su bile bliske i opipljive, a mog neodređene i daleke.

Čarli to nije tako vidio. Rekao je da želi da bude muzičar, rock zvijezda, ali se plašio  da svijet nikada ne bi prihvatio Starog Itonijca. Davila sam se kroz „jadan ti, jadan ti“.

Pažljivo sam ga posmatrala kada je prvi put kročio u moju kuću. Godinama kasnije sam shvatila da je to onaj izraz lica koji političari imaju kada uđu u fabrike ili posjećuju radničke gradove, neka dobronamjerna radoznalost koju kao da su vježbali pred ogledalom.

Ali znaju da mogu otići. Kao što je to i Čarli znao. Nije on bio namjerno prezriv. Nije on bio loša osoba. Izbliza je posmatrao moj život, gledao kako se moja majka bori da plati račune. Razgovarali smo o tome. Rekao je da želi da me „spasi“.

Naša kuhinja je bila u haosu – gomile prljavog suđa, neprekidno mokar pod. Nekoliko godina smo imali i rupu u plafonu, rana nastala kad je moj brat poplavio kadu na spratu. Svoju sobu, koju sam dijelila sa braćom i sestrama, sam okrečila u pet različitih pastelnih nijansi. Boja se ljuštila i gulila, a u malteru su postojale male rupe od svih postera koje smo lijepili i skidali. Čarli je i dodirnuo jednu od njih, podignutih obrva. Ponašao se kao turista, fasciniran haosom.

Njegov dom (u kom provodi vrlo malo vremena jer je od svoje 13. godine bio u internatu) je bila mala vila sa pet spavaćih soba na nekih 30 minuta od Londona. Kada sam kročila unutra po prvi put nisam se mogla nagledati. Sve se sijalo. Odjeća koju su Čarli i njegovi roditelji nosili je uvijek mirisala na toplo i čisto, a peškiri u kupatilu su uvijek bili suvi.

Ponekad kad njegovi ne bi bili kod kuće i kad bi Čarli zaspao, ja sam lutala po prostorijama i uživala u mirisnim svijećama – vanila, duvan, kruška. Otvorila bih frižider i gledala hranu koja je uvijek tako pažljivo organizovana po kategorijama. Imali su policu za sir na kojoj je stvarno bio sir. U ladici za povrće je stvarno bilo uredno poredano povrće. Sve se činilo tako bezbjedno.

Osjećala sam kao da mi je veza sa Čarlijem otvorila vrata. Nisam imala vjere u našu vezu. Vidjela sam nešto što nije trebalo da vidim. Shvatila sam da većina Čarlijevih prijatelja iz škola nikada ne bi došla u kuću kao što je moja ili bi bar znali da mogu da odu. Ne bi taj haos vidjeli kao nešto intimno.

U njegovom svijetu niko nikad ne govori ništa, ali primjećuju sve.

Naši balončići su se zauvijek udaljili kada smo krenuli na fakultet, a taština zbog sitnih razlika se ispriječila između nas više nego ikad. On je sa lakoćom položio svoje ispite i bio prihvaćen na prestižne fakultete. Moje ocjene su bile loše i odlučila sam da neću odmah ići na fakultet. Umjesto toga, provodila sam mnogo vremena sa Čarlijem na njegovom i nisam radila ništa naročito. To je trajalo oko godinu dana.

Nakon što smo raskinuli, vidjela sam na Fejsbuku da se zabavlja s nekim iz škole koja se zove Koledž princeze Helene. Osam godina kasnije, i dalje su zajedno. Izgleda da su osnivači aplikacije Tofi dejting u pravu. Ljudi sličnog porijekla se drže zajedno.

Nisam mogla prestati da razmišljam o Čarliju i njegovoj školi i kući i prijateljima i njegovom svijetu koji se na kratko sudario s mojim. Razmišljam o svim načinima na koje se naše porijeklo ispriječilo između nas i kako, ma koliko da smo se trudili, nikako se nismo osjećali ugodno u životu onog drugog. Zašto bi iko želio da poveća tu razliku ekskluzivnom aplikacijom za upoznavanje ljudi?

Čini mi se da ono što nam je sad potrebnije više nego ikad ranije jeste međusobno razumijevanje. Razmišljam o tome kako bi nam to moglo poboljšati sistem.

Nakon pola boce vina, odlučila sam da mu pošaljem poruku. Zanimalo me da li je on ikada razmišljao o tom dijelu naše veze.

„Dugo se nismo čuli“, napisala sam. „Kako si?“ A onda sam to obrisala. Otkucala i obrisala. Dok konačno nisam otkucala i poslala.

Odgovorio je: „Jedina značajna novost jeste da sam počeo ćelaviti.“ Vidjela sam na njegovoj profilnoj slici da je stvarno ošišao svoje kovrdže. Bez njih je izgledao kao i svi njegovi školski prijatelji.

Rekla sam mu nešto o tome šta ima novo kod mene, a odgovorio mi je predvidivim, neutralnim „Drago mi je da smo čuli“ na način na koji me podsjeća na političare. Htjela sam ga pitati da li je ikada razmišljao o klasnom aspektu naše veze. Da li je išta naučio iz mog života, jer ja jesam mnogo iz njegovog.

„Toliko toga sam naučila iz naše veze. Britanski klasni sistem nije osmišljen tako da se zaljube ljudi kao što smo mi. Razmišljaš li ikada o tome? Misliš li da bi se Bregzit desio da postoji više parova kao što smo mi?“

Onda sam to obrisala.

Više saznajte na izvornom linku: Saša Leper – Njegova porodica je imala novca. Moja nije. / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
  • Ukoliko neki drugi medij želi preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor portal Biscani.net, dužan je navesti portal Biscani.net kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na foto i video materijale kojima je autor portal Biscani.net, ili fotografije koje su portalu date na korištenje.
  • U skladu sa Članom 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH napominjemo: Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.