Zdravstveno stanje  malene heroine Dalal Omerović je, ako je suditi po posljednjoj objavi na Facebooku, sve bolje.

– Ćao raja. Naša Dalal je imala svoju redovnu kontrolu 07.11. i svi nalazi su uredu, hvala Bogu. Dalal raste u pravu djevojčicu. Ima tu nekih malih problemčića, ali uglavnom, hvala dragom Bogu, sve je uredu. Naredna kontrola je za četiri sedmice – stoji ispod fotografije male Dalal.

Podsjećamo, za naš magazin je u aprilu ove godine govorila  Indira Omerović, majka hrabre djevojčice Dalal. U nastavku vam donosimo šta nam je tom prilikom kazala.

– Dalal je posljednju kontrolu krvi imala 25. marta ove godine i tada su nalazi, hvala Bogu, bili dobri. Nažalost, ne možemo reći da je potpuno izliječena dok ne prođe pet godina od transplantacije. Kontrole će u Essenu imati svake četiri sedmice do marta 2020. godine, a poslije toga dva puta godišnje – rekla je ona.

Gorki septembar 2017. godine, priča nam Indira, neće nikada zaboraviti. Njena porodica je doživjela šok nakon saznanja da je njihova jednogodišnja kćerka oboljela od najtežeg oblika leukemije. Malenoj Dalal bezbrižno djetinjstvo je prekinuto u trenu. Veselu igru i toplinu doma zamijenila je bolničkim sobama.

– Dan poslije prvog rođendana, na Dalalinom oku se pojavio otok. Otišli smo u nadležni Dom zdravlja da je pregleda doktorica… Mislili smo da je konjuktivitis, ali smo za svaki slučaj uradili nalaz i provjerili krvnu sliku. Čim su nalazi bili gotovi doktorica me nazvala i rekla da Dalal odmah mora u bolnicu. Poslije urađene punkcije otkrili smo tačnu dijagnozu – govori s uzdahom Indira, dodajući kako je bila uvjerena da su doktori pogriješili dijagnozu, te da nije htjela prihvatiti činjenicu da njeno dijete ima najteži oblik raka.

Nakon što je primila prvi ciklus kemoterapija na KCUS-u, Dalal je liječenje nastavila u njemačkom gradu Essenu. Borba je bila teška, ali ona je u nju ušla lavovski. Transplatacija koštane srži urađena je 06. septembra prošle godine. Ćelije malene Dalal su 100 posto zamijenjene ćelijama donora, a to je značilo da je transplatacija uspjela. Djevojčica je tokom liječenja morala proći devet ciklusa kemoterapije, svi su bili teški, ali najgori, ipak, sjeća se njena majka, bio je onaj prije same transplantacije.

– Poslije svakog ciklusa, nakon nekoliko dana bismo se vraćali u bolnicu, jer bi dobila temperaturu i ostajali bismo u prosjeku petnaestak dana. Bilo je tu svega, od alergijskih reakcija na antibiotike do upala, edema. Najgori za nju je bio period transplatacije. Povraćala je krv i sluznice organa. Nije jela, pila, pričala, nije otvarala usta 35 dana. Bila je na intenzivnoj njezi, jer joj nije radila jetra, bubrezi veoma slabo i imala je vodu u abdomenu i plućima. I uprkos tome, ona bi, čim bi bila mrvicu bolje, tražila da se malo igra. A bolovi su bili toliko jaki da bi i pored morfija, koji joj je bio uključen, primala još jedan analgetik – prisjeća se Indira.