NIŠ – Sreo sam juče prijatelja, inače poznatog Nišliju. Već na prvi pogled je bilo jasno da se dogodilo nešto nesvakidašnje jer je prikrivena uznemirenost izbijala iz njega.

Znao je da će se razgovor kretati u pravcu njegovog raspoloženja pa je odmah rekao ono što ga je mučilo.

Ja ću ispovest jednostavno prepričati jer mislim da nema šta da se doda ili oduzme.

„Juče sam otpratio dete za Ameriku. Poslala mi već neke fotke kako je tamo i sve al, Nešo… nije prošlo jutro da sam krenuo na posao a da je prthodno nisam poljubio….

Nemoj da me pogrešno razumeš, nije mi što je dete koje ima prosek na studijama 9 otišla u Njujork da pere čaše, negde joj se i divim što je stisla petlju i učinila ono što smatra ispravnim, što je uzela svoj život u svoje ruke. Al, Nešo, brale, ovo baš boli. Boli kad odeš na aerodrom. A tamo gužva ko u košnici. Kao u naše vreme kad su ispraćali u vojsku pa pola familije dođe na stanicu da se oprosti od vojnika.

Samo, ovi sad ne odlaze da za dve godine dođu. Ovi idu da odu, brate moj. Gledam onu gužvu, srce mi se steglo: kog đavola se bavim ovim poslom, trpim sve i svašta ako moje dete, odličan student, ide odavde? Sve ti dođe zaludno.

Žena sa aerodroma mi reče da tim avionom, pazi – tim istim avionom – putuju premijer Vučić i Dačić u Brisel. Imaće šta da gledaju do Brisela, pade mi na pamet, avion pun pametnih glava kako odlazi iz Srbije. Odlazi da se ne vrati, brale moj…”

Šta da kažem ogorčenom čoveku, tužnom čoveku ovlaženih podočnjaka kakav, možda, i sam budem u bliskoj budućnosti? Šta je ono što treba reći u ovakvoj situaciji u kojoj se gubi smisao svega čime se bavimo?

Neka dragi Bog čuva svu našu decu, gde god da su. Neka im da uma i razuma, vetra u jedra, svega što im treba tamo gde su kad već nisu s nama…

Preuzeto sa portala Građanin

Izvor: family

Međutim, nije samo teško kad ti je dijete u dijaspori. Mnoge sestra i braća žive kilometrima daleko i sanjaju o trenucima kada će se ponovo sastati. Prenosimo vam priču jedne djevojke koja piše o sestri u dijaspori.

Piše : Belma Krajišnik, jedinoj svojoj sestri – Amili

Koliko ste puta u životu bili tužni i sretni u isto vrijeme? Koliko ste puta htjeli samo pobjeći od svega, popeti se na vrh planine i vrisnuti toliko jako da vas čuje cijeli svijet, a da ste u istom trenutku preponosni, uzbuđeni, željni nekoga?

Znam, prvo što ste pomislile je – ova žena je u PMS-u. Jesam, priznajem. Ali proteklih dana više nego ikad do sad želim pobjeći odavde. Izvući se iz svoje kože. Ne kidati se koliko se kidam.

Imate li nekoga ko vam je daleko? Imate- dobro. Koliko ste vezani? Puno – dobro.

Ja sam za nju vezana toliko da smo pod istim srcem rasle. Vrtile se u istom mjestu devet mjeseci. U istom periodu. S pet godina između nas. Tačno pet.

Godine i nisu velike, koliko su veliki kilometri među nama. Kilometri koji ponekad pravo zabole. Koji bole onda kada se smijem, jer želim s njom da se smijem. Bole kada plačem, jer želim na njenom ramenu da plačem. Bole kada mi se dešava i dobro i zlo.

Bole kad nisam pored nje dok pod njenim srcem kuca još jedno, maleno.

Bole kada dani dijele do svečanog čina zvanog : dolazak na ovaj svijet. Bole kada me jedno malo, čupavo, nasmijano stvorenje nazove i kaže: Keka, I miss you. Bole kada svake večeri putujem snovima u njihove zagrljaje. I gnjavim ih sve dok me jutarnji alarm ne trgne i dok, kako moj tata kaže, ne “objesim ponovo bendule”, jer odmah pomislim kako nije fer što je to bio samo san.

I onda me svi pitaju šta mi je. Pitaju se zbog čega sam ponekad čudna. Pitaju me da li me nešto boli. Da li sam tužna. Ljuta. Da li sam .. šta sam?

Nisam. Ništa od toga.

Ja sam samo željna. Njih. Da im se smijem. Da plešemo i mršamo bezuspješno zajedno. Da krečimo kuću sutra, dan pred njen porod. Da budemo jedna uz drugu i da ugledam njen široki , hrabri osmijeh tik nakon što mi na svijet donese još jedan dio moje duše.

Misli ponovo šaljem ka njoj. Šaljem joj svu ljubav. Šaljem joj i svako zrno moje hrabrosti, da se ne boji. Šaljem joj i svu snagu, da mi bude dobro. Šaljem joj sve. Jer mi bolno, jebeno fali.

“We are miles apart, but she is always in my heart.”

Prema istraživanjima, stroge majke imaju bolju djecu i bolje ih pripremaju za život

Mislite li da su vaši roditelji bili previše strogi kada ste bili dijete ? Ako da, vjerovatno su vas svakodnevno usredotočili na vašu budućnost, kao i da redovno čistite svoju sobu i da uvijek radite zadaću na vrijeme.

Mnogi su ljudi odrasli sa strogim roditeljima koji su činili da se osjećamo kao da nas kažnjavaju cijelo vrijeme.

Iako je teško podnijeti stalno zanovijetanje, stručnjaci tvrde da roditelji zapravo podišu više uspješnu djecu.Bez obzira koliko teško mislite da je bilo vaše djetinjstvo, jednog dana ćete zahvaliti vašoj majci za to.

Jedna profesorica na Univerzitetu u Essexu provela je studiju koja je uključivala više od 15 000 djece u dobi od 13 do 14 godina u razdoblju od 6 godina.Studija je pokazala da uspješniji ljudi imaju vrlo zahtjevne majke.

Djeca koja su bila sigurnija i samopouzdanija imala su stroge majke s velikim očekivanjima.Ta djeca su imala veću vjerovatnost da završe fakultet i dobiju dobar posao, bez obzira koliko zvuči nerealno.

Djeca koja imaju stroge majke smatraju ih neprijateljima, no kasnije u životu shvate da je to za njihovo dobro.Prije ili kasnije, shvatit ćete da vas je vaša majka odgojila ispravno i da vas je dobro pripremila za ono što dolazi u životu.

Pročitajte i…

Poučna priča: ‘Ne zaboravi, sine, sve se vraća!’

Zapamti, sine moj, Bog daje, a ljudi koriste. Ipak, nešto dobro nam je dao i ostavio, a to je da smo svi djeca i da ćemo biti i roditelji. Da smo danas mladi – sutra stari.

“Bila jesu, pa prošla, pa opet došla neka teška vremena, sinko moj!” započe starac svoju priču, s namjerom da prenese svoje životno iskustvo i barem nekoga nauči važnoj životnoj lekciji.

“Otkad znam za sebe uvijek se teško živjelo, ali prije je bilo lakše živjeti. Nije se Bog zna što imalo, ali je srce bilo zadovoljno s onim što imaš. Srce je bilo puno ljubavi iz koje se rađalo poštovanje ljudi. Otac je bio otac, majka – majka a dijete – dijete. A danas? Ne treba previše govoriti, sve se zna.

Sve se više ljudi umiva svojim vlastitim suzama, jer sreća je za neke samo pojam ili bajka. Ako mene pitaš, sine, ja dugo, dugo nisam osjetio mrvicu neke radosti i spokoja. Dugo se nisam, sine, nasmijao od srca. Znaš ono ‘iz duše’. Ma svakako sam je zvao, ali nisam znao da je trebam zvati samo ‘živote moj’. Ali sada znam…

A pitaš me za djecu? Dobri su mi, neka su živi i zdravi! Svi imaju svoju djecu i svoje živote. Dođu mi i posjete me koliko mogu, pruže koliko mogu. Sjedim ovdje kraj prozora i gledam satima negdje, a da me pitaš gdje, ne znam ni sam! Ali gledam i čekam i kada ugledam mila lica svoje djece kao da me sunce obasja. Mada, rijetko me obasja. Kažu mi da imaju i previše svojih obaveza i stalno su u nekoj žurbi.

Zapamti, sine moj, Bog daje, a ljudi koriste. Ipak, nešto dobro nam je dao i ostavio, a to je da smo svi djeca i da ćemo biti i roditelji. Da smo danas mladi – sutra stari. Da smo danas jaki – sutra slabi. Da smo danas zdravi, a sutra tko zna? I da, ako ima pravde, eto baš tu se nalazi! I ja sam nekada bio mlad i jak. I ja sam bio i sretan i poletan. I mene su majka i otac čekali kao što čekam i ja sada. Zato, ne zaboravi, sine, sve se vraća!”

Nepoznati autor

DA TI SRCE PUKNE: Poučna priča o zanemarenoj ljubavi zbog koje su mnogi zaplakali

Kad sam te noći stigao kući, dok je moja žena postavljala večeru, uzeo sam je za ruku i rekao – Moram ti nešto reći.

– Sjela je i jela u tišini. Primijetio sam bol u njenim očima. Odjednom nisam znao kako da otvorim usta. Ali morao sam joj dati do znanja što mislim.

– Želim razvod – rekao sam smireno. Nije izgledala iznervirano mojim riječima, nego me tiho upitala – Zašto? – Izbjegavao sam njeno pitanje. To ju je razljutilo. Bacila je pribor za jelo i počela da viče na mene – Ti nisi čovjek! –

Te noći nismo više razgovarali. Plakala je. Znao sam da je htjela da sazna šta se dogodilo s našim brakom. Ali nisam joj mogao dati zadovoljavajući odgovor, izgubila je moje srce zbog Ivane.

Nisam je više volio. Samo sam je žalio! S dubokim osjećajem krivice, napravio sam sporazum za razvod koji je navodio da njoj pripadne naša kuća, naš auto i 30 odsto udjela u mojoj firmi.

Pogledala ga je i onda poderala na komadiće. Žena koja je 10 godina svog života provela sa mnom za mene je postala stranac.

Bilo mi je žao njenog uzaludno potrošenog vremena i energije, ali nisam mogao da povučem šta sam rekao jer sam volio Ivanu. Počela je da plače preda mnom, što sam i očekivao. To njeno plakanje za mene je zapravo bilo pravo olakšanje. Ideja o razvodu, koja me opsjedala nekoliko nedjelja, činila se sada čvrščom i jasnijom.

Sljedeći dan, došao sam kući jako kasno i našao je za stolom kako nešto piše.

Nisam večerao nego sam otišao direktno u krevet i odmah zaspao jer sam bio umoran od ispunjenog dana sa Ivanom. Kad sam se probudio, ona je još bila za stolom i pisala.

Nije me bilo briga pa sam se okrenuo i nastavio da spavam. Ujutro mi je dala svoje uslove za razvod: nije htjela ništa od mene, ali je trebalo da odložimo razvod mjesec dana. Zahtijevala je da se u tih mjesec dana oboje trudimo da živimo normalno koliko god je to moguće.

Njeni razlozi su bili jednostavni: naš sin ima ispite u tih mjesec dana i nije htjela da ga opterećujemo našim propalim brakom. To je za mene bilo prihvatljivo. Ali imala je još jedan zahtjev, htjela je da se prisjetim kako sam je nosio u našu svadbenu sobu na dan našega vjenčanja. Zahtijevala je da je u tih mjesec dana, svako jutro nosim iz naše spavaće sobe do prednjih vrata. Mislio sam da je totalno poludjela. Ali da nam te zadnje zajedničke dane učinim podnošljivima, pristao sam na njene čudne zahtjeve.

Rekao sam Ivani kakve uslove žena postavila za razvod. Glasno se nasmijala i mislila da je to apsurdno.

– Bez obzira na njene trikove, mora se suočiti sa razvodom – rekla je prezrivo. Moja žena i ja nismo imali nikakav fizički kontakt otkad sam ja izrazio svoju želju za razvodom.

Dok sam je nosio prvi dan oboje smo djelovali nespretno. Naš sin je tapšao iza nas – Tata drži mamu u naručju. – Te riječi su me pogodile. Od spavaće do dnevne sobe pa do vrata, hodao sam preko 10 metara s njom u naručju. Zatvorila je oči i tiho rekla – Nemoj našem sinu govoriti za razvod.

Klimnuo sam glavom, pomalo uzrujan. Spustio sam je pred vratima. Otišla je na autobusku stanicu. A ja sam se odvezao sam do kancelarije. Drugi dan bilo nam je mnogo puno lakše. Oslonila se na moje grudi. Mogao sam da osjetim miris njezine bluze. Shvatio sam da nisam tu ženu pogledao pažljivo već dugo vremena.

Shvatio sam da više nije tako mlada. Imala je nekoliko bora na licu i kosa joj je bila prosijeda. Naš brak je na njoj ostavio danak. Na minut sam se upitao što sam joj to učinio.

Četvrti dan kad sam je podigao, osjetio sam kako se osjećaj intimnosti vraća. To je bila žena koja je dala 10 godina svog života za mene. Peti i šesti dan osjetio sam kako osjećaj intimnosti opet raste. Ivani nisam rekao ništa o tome. Kako je tih mjesec dana odmicalo, bilo je sve lakše nositi je. Možda me svakodnevna vježba učinila jačim. Jedno jutro birala je što će obući. Isprobala je nekoliko haljina, ali nijedna joj nije pristajala. Zatim je uzdahnula – Sve su moje haljine postale prevelike.

– Odjednom sam shvatio koliko je smršala i da je to zapravo razlog što mi je bilo sve lakše nositi je. Odjednom mi je sinulo. Nosila je toliko tuge i gorčine u srcu. Nesvjesno sam pružio ruku i pogladio je po glavi. Naš sin je došao u tom trenutku i rekao – Tata vrijeme je da nosiš mamu napolje.

Gledajući svaki dan kako njegov otac nosi mamu u naručju, za njega je postalo bitan dio života. Moja žena ga je pozvala da se približi i čvrsto ga zagrlila. Okrenuo sam glavu na drugu stranu jer sam se bojao da bih se mogao predomisliti u zadnjoj minuti.

Tada sam je uzeo u naručje, hodajući preko spavaće do dnevne sobe, pa u hodnik. Njene ruke obgrlile su moj vrat tako prirodno i nježno. Držao sam je čvrsto, baš kao i na dan našega venčanja. Međutim, njena sve lakša tjelesna težina me činila jako tužnim. Zadnji dan, kad sam je držao u naručju, jedva sam koraka mogao napraviti. Naš sin je otišao u školu. Držao sam je čvrsto i rekao – Nisam primijetio da je u našem životu nedostajalo intimnosti.

-Odvezao sam se do kancelarije. Istrčao sam iz auta bez zaključavanja vrata. Bojao sam se da bi mogao da promijenim mišljenje. Hodao sam gore. Ivana je otvorila vrata, a ja sam joj rekao

– Žao mi je, ali ja više ne želim razvod. – Pogledala me zapanjeno, a zatim dotaknula moje čelo. – Imaš li groznicu? – rekla je. Sklonio sam sam joj ruku s moje glave.

– Žao mi je, Ivana, rekao sam, neću se razvesti. Moj bračni život je bio dosadan vjerovatno zato što ni ona ni ja nismo cijenili pojedinosti u našim životima, a ne zato što više nismo voljeli jedno drugo. Sada shvatam da od trenutka kada sam je nosio u naručju na dan našega vjenčanja, trebalo je tako da je nosim dok nas smrt ne rastavi.

– Ivana kao da se odednom probudila. Opalila mi je šamarčinu, zalupila vrata i briznula u plač. Otišao sam.

U cvjećari na putu kući sam naručio buket cvijeća za moju ženu. Prodavačica me pitala šta da napiše na kartici. Nasmijao sam se i napisao: Nosiću te svako jutro dok nas smrt ne rastavi. Te noći sam stigao kući s cvijećem u ruci i osmijehom na licu. Trčao sam uz stepenice, da bih našao svoju ženu u krevetu – mrtvu.

Borila se s rakom mjesecima, a ja sam bio toliko obuzet Ivanom da nisam ništa primijetio. Znala je da će ubrzo umrijeti i htjela me spasti od bilo kakve negativne reakcije našeg sina na razvod. Barem sam u očima našeg sina ispao brižan suprug.

Mali detalji u vašim životima su ono što je stvarno važno u vezi. To nije vikendica, auto, nekretnine, novac u banci. To samo stvara okruženje pogodno za sreću, ali ne može dati sreću u vama.

Dakle, nađite vremena da budete prijatelji i napravite one male stvari jedan za drugoga da izgradite intimnost.