Sedmi dan sam u kući. Prošetam se do balkona. Poslodavaci su mi na vrijeme obezbijedili rad od kuće. Znam da sam radi toga sretnija od mnogih koji nemaju sada luksuz da se izoluju i zahvalna sam kolegicama i kolegama koji sada potežu deblji kraj.

Ne znam da li paničim, ali nije mi ni jednostavno kao hroničnoj bolesnici slušati priče o broju respiratora u zemlji. Preciznu informaciju nemam. Apokaliptičnih scenarija puna mi elektronska sandučad. Vijesti sam počela prevoditi i sa kineskog kad mi nestane ovih na našem jeziku.

Pokušavam da se umirim radeći posao i čišteći sebe i dom. Čistoća je pola zdravlja. U slučaju korona virusa, ljekari kažu da je čistoća tijela i sredine u kojoj se boravi više od pola posla u spriječavanju zaraze.

Možda sa to preozbiljno shvatila, jer ako još jednom obrišem pod sredstvom za dezinfekciju, propašćemo kod komšija. Ali, bolje spriječiti nego liječiti.

Kad smo kod komšiluka, nedavno sam doselila i tek sada sam im uspjela upratiti bioritam. Jedna brižna kona, starosno iz rizične skupine, nam je isprintala recept neki protiv virusa sa limunom i bijelim lukom.

Foto: pexels

Počela ga dijeliti od vrata do vrata. Kakva neugodna situacija – objašnjavati starijoj koni koja ima najbolju namjeru da nas zaštiti da je sada najpotrebnija izolacija, da se treba kloniti svega što ne savjetuju nadležni krizni štabovi i ljekari, a posebno bespotrebnog šetkanja od vrata do vrata.

Ponudim koni da joj moj muž koji je, hvala Bogu, dobrog zdravlja ode u kupovinu ako nešto zatreba. Neće kona, ne zna joj niko probrati povrće na pijaci kao sama sebi. Zaželim joj dobro zdravlje i zatvorim vrata. Operem ruke, u nos malo prsnem fiziološke otopine, a u grlo antiseptičkog spreja.

Kona sinoć u osam izašla na balkon da plješće ljekarima. Nadam se da je shvatila vrijednosti moderne medicine u međuvremenu i da je nije izašla da plješće samo zato što je tako pisalo na internetu.

Džaba narodu govoriti

Iako su donesene mjere ko ne smije izlazit iz kuće, tu i tamo opet vidim ponekog kako se prošvercuje. Džaba narodu govoriti. Džaba štampati letke, džaba praviti emisije, džaba se obraćati sa mimbera, sa oltara…

Narod i dalje hoda kao da smo jučer iz okupacije se oslobodili pa sada svi da svoje kilometre namire. Iskreno, pored opustošenih fabrika, zemlje zarasle u korov, praznih kina, pozorišta i muzeja, inače, nije mi jasno kuda mi to toliko hodamo. Nekada mi izgleda prosto kako da bauljamo po životu. Proizvoljno.

Da stvari budu gore, ne baulja u ovoj krizi samo zdrav narod – baš kao da je u potrazi za virusom, prseći se okolo svojim imunitetom.

Hodaju i oni kojima je izdata jasna naredba o kućnoj izlolaciji. Neki se čak i hvale svojim bijegom u bezobrazluk slikama po društvenim mrežama.

Iako su izdate oštre mjere za kršenje kućne izolacije, kao da im virus napada mozak, a ne disajne puteve, neki su se otisnuli u misiju širenja bolesti zemljom koja ioanko jedva sastavlja kraj sa krajem. Zdravstvo i ekonomija su nam na koljenima bili i bez ove nesreće.

Foto: pexels

Ipak, policijski službenici Uprave policije MUP-a KS su ovih dana izvršili kontrole poštivanja izrečenih mjera izolacije, a u brojim slučajevima osobe kojima je izrečena navedena mjera nisu zatečene na adresi. Nemaju mrve odgovornosti prema drugima.

Važnost izolacije nam pokazuje slučaj nultog klastera iz Zenice koji miruje na tri zaražene osobe. Te tri osobe su se na vrijeme prijavile da su boravile u pogođenom području i izolovale se.

Tri osobe u Zenici su spasile grad, a jedan propust u Mostarskoj bolnici gdje je zaraženi pacijent legao na pulmološko odjeljenjenje, odveo je ljekarski tim od deset osoba u izolaciju i doveo grad na rub moguće kataklizme.

Država je ovaj put, naša kao i druge, uradila najbolje što je znala. Uveli su nam mjere kakve sav normalan svijet uvodi. Neke mi nisu bile jasne poput ograničavanja okupljanja na 200 ljudi. Šta sada Konjicu sa pet (do sada potvrdjenih) zaraženih znači što je bilo okupljeno 200 umjesto 250 ljudi kolika je bila zaštitna mjera za javno okupljanje?

Znači nam stagnaciju fabrike Igman u kojoj radi skoro pa cijeli taj Konjic. A, da je sreće bilo, dernek bi se izbjegao jer je održan na dan kada su proglašene prve vanredne mjere.

Dovoljan je jedan zaraženi

Sada ćemo svi vidjeti da država-to smo mi. Ona je jaka onoliko koliko je jak najslabiji među nama. Granice su nam sigurne onoliko koliko i graničari – to nam je pokazao slučaj službenika koji je za 20 EUR-a, uz sve mjere, ipak propustio tri osobe bez dokumenata i sanitarne inspekcije u zemlju.

Bolnice su nam čvrste koliko i najslabiji uposleni u tom lancu. Na primjeru iz Mostara smo vidjeli i to. Zaštićeni smo od virusa onoliko koliko je odgovoran samo jedan zaraženi prema drugima.

To nam govori primjer iz Banjaluke gdje je jedan zaraženi, ne znajući za infekciju, u izolaciju stavio 750 ljudi. Činjenica da se prvi klaster u Banjaluci zatvorio, da su zaraženi ozdravili, a virus se nije proširio dalje, pokazuje nam šta znači grupa odgovornih građana.

Strpite se malo. Pa i mjesec. Ova zemlja nas je svakao izgubila previše. Bolje da sva ekonomija malo čučne, ako to znači sačuvati pet života. Tražićemo onda načine da solidarno nadoknadimo štetu u novcu.

Bolje nam je sada izdržati i mjesec ako treba, zatvoren sa djecom koja su vam možda naporna sada kad su zatvoreni vrtići, sa svekrvama i punicama koje kuhaju bijeli luk, sa muževima i ženama koje sada morate fenirati.

Bolje sada mjesec, nego da neko, radi toga što vi niste mogli sjediti s mirom izgubi dijete, svekrvu, majku, ženu, muža, komšiju, prijatelja, sugrađana… Zauvijek.

Rekla bih doviđenja, ali ljepše mi je sada “čuvajte se”!

Preuzeto sa: balkans.aljazeera.net

Više saznajte na izvornom linku: Nejra Latić Hulusić – Ova zemlja je već izgubila previše ljudi / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.