KAD NETKO spomene gradski derbi u nogometu, svašta vam pada na pamet.

Superclasico u Buenos Airesu, rimski Derby della Capitale, Old Firm, Večiti derbi u Beogradu ili jedno od londonskih rivalstava. Postoje manje ili više vatreni derbiji, ali svi su veliko rivalstvo s manje ili više tenzija.

I dok puno gradova u Europi i svijetu živi podijeljeno po klupskim bojama, Berlin je rijedak primjerak grada koji nema, odnosno nije imao baš nikakvo nogometno rivalstvo. Dapače, grad koji je dao najviše prvoligaša u njemačkoj povijesti posljednji put je gradski derbi u prvoj ligi imao 1977. godine. I zato je, ali i po mnogo drugih stvari, subotnji sudar Uniona i Herthe u 18:30 na stadionu An der Alten Försterei poseban.

Od 56 sezona Bundeslige Hertha je igrala u njih čak 36. Tasmania 1900 Berlin i Blau-Weiss Berlin igrali su u prvoj ligi u sezonama 1965./1966., odnosno 1986./1987., ali tada Herthe nije bilo u prvoligaškom društvu i ti klubovi bili su jedini iz Berlina u elitnom razredu. Jedini klub koji se našao s nekim susjedom u prvoj ligi bio je Tennis Borussia koji se s Herthom borio za gradsku prevlast u sezonama 1974./1975. i 1976./1977.

I dok su Tennis Borussia i Hertha igrali u ligi tadašnje Zapadne Njemačke, mladi klub Union Berlin bio je u potpuno drukčijoj situaciji s druge strane Berlinskog zida, koji je podignut 1961. godine. Osnovan pet godina kasnije, Union je iza željezne zavjese životario u drugoj ligi Istočne Njemačke. Klub radničke klase iz četvrti Kopenick ubrzo je razvio rivalstvo s Dynamo Berlinom, ali ono je nadilazilo sportske okvire.

Zloglasni Stasi prisilno napravio jaki klub

U to vrijeme u DDR-u najjači klubovi bili su Dynamo Dresden, Carl Zeiss Jena i Magdeburg, ali su vlasti željele jak klub i u glavnom gradu, Berlinu. Po direktivi zloglasnog Stasija, cijela momčad jakog Dynama iz Dresdena prebačena je u berlinski Dynamo koji će sve do pada zida biti državni klub, financiran velikim dijelom od strane Stasija. Union je za to vrijeme bio utočište svih onih koji su potajno njurgali protiv sistema i, iako je igrao u drugoj ili trećoj ligi, redovito je na stadionu imao 20.000 navijača.

Union i njegovi navijači pokušavali su se boriti protiv nepravde, zbog čega su bili premlaćivani, šikanirani i zatvarani od strane Stasija i navijača berlinskog Dynama. Znali su za to i s druge strane Zida pa su Herthini i ostali berlinski navijači simpatizirali Union jer su ga vidjeli kao simbol borbe protiv represivnog komunističkog sistema.

Ljudi iz zapadnog Berlina mogli su s odgovarajućim propusnicama prolaziti u istočni dio, ali obrnuto je bilo gotovo nemoguće. Rijetki su mogli s Istoka na Zapad, ali i kroz tako rigorozne kontrole održavalo se prijateljstvo između navijača klubova sa zapada i istoka Berlina. Brojni stanovnici zapadnog Berlina i navijači Herthe dolazili bi na Unionov stadion An der Alten Försterei, ali ne zbog nogometa, koji je bio loš, nego zbog podrške i druženja sa svojim sunarodnjacima od kojih ih je dijelio zid.

Dok su sanjali da će jednog dana igrati u zajedničkoj ligi, navijači Herthe i Uniona postajali su sve bolji i prisniji, a njihovo prijateljstvo najbolje se vidjelo u četvrtfinalu Kupa UEFA kad je Hertha gostovala kod Dukle u Pragu. S njima je u tadašnju Čehoslovačku došlo 15.000 navijača, od čega je gotovo polovica bila navijača Uniona koji nisu željeli propustiti priliku družiti se sa susjedima iz Berlina.

Kako se bližio kraj podjeli grada i pada zida, Unionovi navijači bili su pod sve većom represijom Stasija, a berlinski Dynamo morao je biti prvak pa je od 1979. do 1988. godine osvojio deset uzastopnih titula. Pad zida 9. studenog 1989. godine navijači Herthe i Uniona su, kao i svi stanovnici Berlina, dočekali s oduševljenjem. Samo dva dana kasnije, Hertha je kod kuće igrala protiv Wattenscheida u 2. Bundesligi. Prosječno je na domaćim utakmicama na golemom Olimpijskom stadionu imala oko 10.000 gledatelja, no na ovu utakmicu došlo ih je čak 44.000. Tisuće njih bili su navijači Uniona i stanovnici sad već bivšeg istočnog Berlina koji su dobili besplatne ulaznice.

Nekoliko mjeseci kasnije dogodilo se ono što su svi sanjali. Hertha i Union su 27. siječnja 1990. godine odigrali prvi gradski derbi, iako u obliku prijateljske utakmice. Prema službenim podacima, na Olimpijskom stadionu bilo je 51.270 gledatelja, ali smatra se da je ih je bilo i puno više jer su brojni navijači ušli bez ulaznica. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Ljudi su tijekom cijele utakmice bili zagrljeni na tribinama. Pjevali su i slavili što su ponovno zajedno. Bilo je to nevjerojatno iskustvo”, prisjetio se za službenu stranicu Bundeslige tadašnji Herthin napadač Sven Kretschmer koji je sa suigračima i prijateljima iz Uniona nakon poraza 2:1 otišao na zajedničku večeru.

Ujedinjena Njemačka ih je zbližila, ali i udaljila

Union i Hertha ponovno su bili zajedno u svojem gradu, ali putevi su im se spajanjem dvije njemačke države potpuno razišli. Zapad i istok Njemačke bilo je teško spojiti na socijalnom, ekonomskom i svakom drugom planu, pa tako i sportskom. Hertha je u sezoni u kojoj je pao zid osigurala plasman u prvu Bundesligu, a Unionu je za dlaku izmakla prva liga DDR-a. U novooformljenom sustavu njemačkog nogometa Hertha se našla u prvoj ligi, a njezin susjed u trećoj, s nadom da će uskoro krenuti prema gore.

Do njihovog ponovnog susreta 2009. godine, na prijateljskoj utakmici kojom je otvoren renovirani Unionov stadion, koji su navijači izgradili golim rukama, ova dva gradska rivala prošla su različite puteve. Union je na prelasku tisućljeća napokon ušao iz treće lige u drugu, pao nazad u četvrtu i 2009. se vratio u 2. Bundesligu. S druge strane, Hertha je odmah 1991. ispala nazad u drugu ligu gdje je bila sve do 1997. kad je ušla među prvoligaše. Godine 1999. osvojila je treće mjesto i postala prvi berlinski klub koji je nastupio u Ligi prvaka.

Godinu dana nakon spomenute prijateljske utakmice Union i Hertha našli su se u drugoj ligi pa se u Berlinu nakon 33 godine opet igrao gradski derbi. Union je bio u golemim financijskim problemima, ali se izvukao i nakon deset godina u drugoj ligi je na kraju prošle sezone u doigravanju veliki Stuttgart poslao u drugu, a on je prvi put u klupskoj povijesti zaigrao u prvoj Bundesligi.

Navijače i klub pokušavali su slomiti u bivšem sistemu, ali Union je preživio i Stasi i financijske probleme i u subotu će u 18:30 ugostiti svoje velike prijatelje u prvom službenom prvoligaškom derbiju u ujedinjenoj Njemačkoj. Navijači oba kluba tu utakmicu ne zovu derbijem nego gradskim prvenstvom jer nikakvih tenzija, osim onih čisto sportskih, neće biti.

Stariji navijači vesele se ponovnom sastanku s nekima s kojima su putovali po istočnom bloku, a tek oni mlađi od ovog prijateljstva pokušavaju napraviti i huligansko rivalstvo, iako su oni u jako malom broju.

Nema neprijateljstva

“Pamtim samo prijateljski odnos ovih klubova i njegovih navijača. Odnos između Herthe i Uniona gradio se desetljećima na potpuno neobičnim temeljima i lijepo je da ćemo ponovno međusobno igrati. Grad je dovoljno velik za sve nas, a odnos snaga treba se mjeriti samo na travnjaku”, rekao je uoči utakmice Herthin trener Ante Čović, rođeni Berlinčanin koji je kao junior igrao u Hajduku.

Iako su odnosi prijateljski, čini se da bi Berlin uskoro mogao dobiti pravo sportsko rivalstvo. Kad je objavljen raspored za novu sezonu, Herthini čelnici zatražili su od vodstva lige da prvi derbi Uniona i Herthe pomaknu na 9. studenog kako bi se na najbolji mogući način obilježila trideseta obljetnica pada zida. No predsjednik Uniona Dirk Zingler nije želio ni čuti.

“Derbi je derbi i takav treba ostati. Apsurdno je da se jedna ozbiljna ligaška utakmica predstavlja kao prijateljska pod krinkom igranja za jedinstvo Njemačke. Trebamo biti sportski rivali, igrati za bodove i tako se ponašati”, odgovorio je Zingler.

Tako će se u subotu opet na dvije strane naći istok i zapad Berlina. Ovaj put u prvoj ligi, u pravom gradskom derbiju. Berlinčani se nadaju da će to biti početak pravog sportskog rivalstva.

Izvor: / index.hr