Pakistanski novinar u Velikoj Kladuši: Izbjeglica iz neslobode

usn.co.ba
Bilješke s višesatnog razgovora Adisa Nadarevića sa Muhammadom Yasirom, novinarom kojeg je sreo među šatorima migrantskog kampa.

Bilješke s višesatnog razgovora Adisa Nadarevića sa Muhammadom Yasirom, novinarom kojeg je sreo među šatorima migrantskog kampa.

Muhammad Yasir ima 27 godina, od kojih je šest proveo radeći u svom rodnom gradu Faisalabadu kao snimatelj i reporter za pakistanski televizijski kanal Dunya News. Skromno, ali ponosno pokazuje fotografije iz vremena kada je na terenu pratio neke od najpoznatijih pakistanskih novinara, svoje akreditacije i certifikate o zaposlenju, te – ironično – grupnu fotografiju sa svojim kolegama koju su napravili za letak povodom Dana slobode medija.

Ironično, kažem jer Freedom House u svom izvještaju za 2018. njihovu zemlju označava statusom „neslobodna“ kad je u pitanju sloboda medija, dok Repoteri bez granica idu i korak dalje ocjenjujući Pakistan kao jednu od deset zemalja na svijetu u kojima nije pametno biti novinar. I stvarno, ukoliko izuzmemo ratovima uništavane Siriju, Irak i Somaliju, ispostavlja se da je samo Meksiko opasnije mjesto za život novinara od Pakistana. Tako je samo između 2012. i 2016. u Pakistanu ubijeno 30 novinara, što je – dakle – prosjek od jednog ubistva u svakih dva mjeseca. Poređenja radi, u istom periodu je u Iraku poginulo 46 novinara a u građanskom ratu u Somaliji je živote izgubilo njih 36. Otežavajuća okolnost za Pakistan je pri tome ta što u Siriji, Iraku ili Somaliji novinari ginu izvještavajući sa ratišta, dok su u Pakistanu oni najčešće žrtve samoubilačkih napada ili ciljanih ubistava.

Nakon jednog takvog napada je i Muhammed Yasir odlučio napustiti Pakistan. Prostorije dopisništva Dunya News u Faisalabadu su u novembru 2015. bile meta napada bombaša u kojem je povrijeđeno troje Muhammedovih kolega. Bomba je bačena sa motocikla o čemu postoje i snimci nadzornih kamera koje pokazuje na svom telefonu. Počinioci nikad nisu pronađeni a odgovornost za napad preuzela je „Daulat-i-Islamia Khorasan“, radikalna grupa povezana sa ISIL-om.

Nakon ovog napada napadnuta je pucnjavom iz vatrenog oružja i kuća Muhammedovog strica a zbog sigurnosti su članovi njegove porodice napustili Faisalabad i preselili se u jedno selo. On je odlučio napustiti Pakistan i potražiti novi život i posao u Europi. Pokazuje i poruku koja je ostavljena nakon napada na njegove rođake i zbog koje je procijenio da više nema šta tražiti u svojoj zemlji.

Ubistva novinara u Pakistanu

Ovakvi slučajevi zastrašivanja, otmica ili ubistava novinara i drugih medijskih radnika nisu rijetki, tim prije što pravosuđe ne čini gotovo nikakve napore da zaštiti pripadnike ove branše. Od 55 ubistava novinara koja su se desila u posljednjih petnaest godina u Pakistanu riješena su samo dva slučaja. Jedan od njih je ubistvo novinara Wali Khan Babara, čiji brat još uvijek sumnja u zvanične rezultate istrage i kaže kako je još barem sedam ljudi ubijeno u vezi sa ubistvom njegovog brata, uključujući doušnike, policajce i članove njihovih porodica.

Dakle, ubistava povezanih sa napadima ili pritiscima na novinare je u Pakistanu sigurno i više od onoga što kažu zvanične brojke a tamo uistinu nije teško dospjeti u opasnost ukoliko ste novinar koji profesionalno radi svoj posao. Tamo postoji cenzura koja cenzuriše sadržaje koji vrijeđaju ili ismijavaju šefa države, vojsku ili organe izvršne, zakonodavne i sudske vlasti. U takvim postavkama je prilično lako preći granicu dopuštenog, naročito u vremenu društvenih medija u kojem živimo. Tako se zna desiti da državni i vojni dužnosnici javno prozivaju novinare zbog aktivnosti na društvenim medijima, što ohrabruje ekstremističke poglede na slobode medija i izražavanja i izlaže novinare opasnosti od strane grupa i pojedinaca koji ukazivanje na nečiju nepodobnost mogu protumačiti kao dozvolu ili čak poziv na odstrel.

Bijeg iz Pakistana

Zbog toga svaku prijetnju treba uzeti sa velikom ozbiljnošću, naročito ako dolazi nakon bačene bombe i napada vatrenim oružjem. Tako je učinio i Muhammad kad se prošle godine odlučio da iz Faisalabada autom dođe do Istanbula gdje je, kaže, platio vozaču kamiona 5.000 eura da ga prebaci do Austrije. Ukoliko je nekom čudno da snimatelj ima ušteđevinu, treba spomenuti da među stvari koje ne znamo o drugim zemljama spadaju i podaci o njihovim ekonomijama koje mi neosnovano gledamo sa visine. Tako sam Faisalabad, grad od 3,2 miliona stanovnika, ima godišnji BDP od više od 20 milijardi dolara, što je za četiri milijarde dolara više od cijele Bosne i Hercegovine.

Muhammad kaže kako nije imao razloga bježati zbog ekonomske situacije i kako je u Pakistanu sasvim pristojno zarađivao.

„Ja nisam ekonomski migrant, imao sam dovoljno za život u Pakistanu. Ljudi ne bježe samo zbog neimaštine, nego zbog straha i osjećaja nesigurnosti“, kaže on i ako ga iko može razumjeti vjerovatno su to građani Bosne i Hercegovine kojih je sve manje iako je rat stao prije skoro četvrt stoljeća a ekonomija je u kakvom-takvom usponu.

Nakon što je platio vozaču da ga doveze do Austrije, Muhammedu su vrata kamiona u kojem je zaključan proveo dva dana bez hrane i vode otvorena – ali u Budimpešti.

„Mislio sam da sam u Beču ali me je mađarska policija uhapsila i privela. Zatražio sam azil i dali su mi papire za azil da ih potpišem. Bez advokata, bez prevodioca. Potpisao sam ih, šta sam drugo mogao…“, pita se Muhammed nakon što se ispostavilo da je potpisao pristanak na deportaciju. Iako je kamionom iz Turske do Budimpešte došao preko Bugarske i Rumunije, mađarske vlasti su ga, protivno pravilima i uz na prevaru potpisane papire za deportaciju, izručile Srbiji.

Proveo je više od dva mjeseca u kampu u Preševu na jugu Srbije i taj period naziva izgubljenim vremenom. Nakon što sebi nije mogao priuštiti dalje gubljenje vremena napustio je kamp i sa još nekoliko migranata prešao u Bosnu i Hercegovinu u mjestu Brasina kod Loznice. Kaže kako tamo postoji skela kojom se migranti prevoze preko Drine uz nezainteresiranost granične policije. Na pitanje da li, kako se u dijelu bh. javnosti misli, policija Srbije pomaže migrantima da pređu u BiH kaže: „Ne, ali nas niko nije pokušao spriječiti. Patrola na strani Srbije nije bilo nigdje.“

Sjeća se kako je prošao kroz Sapnu i Tuzlu, zatim došao u Sarajevo odakle je autobusom stigao u Bihać. Sad je u kampu u Velikoj Kladuši nakon što je dva puta pokušao preći granicu ka EU. Jednom je zamalo dospio do Italije dok je drugi put zaustavljen već u Slunju.

„Slovenci su me predali hrvatskoj policiji koja me opljačkala. Udarali su me, slomili su mi telefon, uzeli su mi sav novac i na moje oči zapalili moju vreću za spavanje i moje stvari“, gotovo plačući govori dok pokazuje modrice po nogama po kojim su ga – kako kaže – u tvrdim cipelama udarali hrvatski graničari.

U improviziranom kampu se ne osjeća sigurno a uslovi za život u njemu su nehumani. Oko petsto migranata koriste četiri tuša a nekoliko hemijskih WC-a koji su tu postavljeni su odavno van upotrebe pa su prinuđeni nuždu vršiti svuda oko kampa.

„Sve oko kampa je WC, ovo će donijeti zarazu,“ pokazuje mi zone prekrivene izmetom jedan Afganistanac. U kampu su i strani volonteri kojima migranti ne vjeruju. Kažu kako vjeruju Bosancima i hvale lokalne volontere, dok su prema strancima nepovjerljivi. „Oni uglavnom slikaju i raspituju se o mjestima kuda se krećemo po šumama da dojave hrvatskoj i slovenskoj policiji,“ kaže pomenuti Afganistanac.

Muhammad Yasir kaže kako će nastaviti pokušavati da se domogne novog života, možda u Italiji, gdje ima strica. Kaže da bi bio sretan bilo gdje gdje bi bio siguran i mogao raditi. U Pakistan se ne smije vratiti. Jer on nije ni neradnik, ni tragač za socijalnom pomoći, ni lopov, ni narkoman… on je žrtva svoje profesije i izbjeglica iz medijske neslobode. I zato apeluje na sve asocijacije novinara i medijskih radnika da mu pomognu, kad već u svojoj zemlji nije mogao računati na pomoć i zaštitu. Na potezu su kolege novinari i njihova solidarnost, Muhammad je u Velikoj Kladuši i čeka njihovu pomoć.

Šta bh. javnost kaže?

To nisu izbjeglice. To je neradnička bagra kojoj nije mjesto kod nas. Treba ih sve potrpati u avione i vratiti ih tamo odakle su došli. Kakve izbjeglice kad dolaze iz zemalja u kojima se ne puca! Rat u Afganistanu je stao davno. U Pakistanu se ne ratuje, oni samo hoće da se nakače na socijalnu pomoć u Europi. Sve bih ja to toljagama istjerala iz Bosne. Donose nam drogu i kriminal. To sve Europa radi da mi postanemo manjina u našoj zemlji i da nas zamijene ko zna kime. Oni ne bježe ni od čega, a i ako bježe to su sve vojno sposobni muškarci – nek idu braniti svoje zemlje!

Rečenice u pasusu iznad su prikupljene tokom petominutnog iščitavanja komentara ispod jednog od tekstova posvećenih trenutnoj migrantskoj krizi u Unsko-sanskom kantonu. Rezultat je to dehumanizirajućeg izvještavanja o ovom problemu koje stvara atmosferu straha i iz ljudi na površinu izvlači ono najgore. No, osim što nas ovako iskazani stavovi predstavljaju kao nehumane i ksenofobične ljude, oni osim toga i pokazuju naše neznanje o drugim narodima i zemljama u kojima oni žive. Uistinu, ako i zanemarimo generalizacije pod čiji utjecaj padnemo uvijek kada neki kolektivni identitet primijenimo na pojedince, ostaje pitanje o tome koliko toga znamo o zemljama iz kojih nam migranti dolaze?

U kojima od tih zemalja se ratuje? Da li je rat u Afganistanu stao? Šta se, zapravo, dešava u Somaliji? Ko se s kim a ko protiv koga bori u Siriji? Ima li Palestina šanse za mir? U kojim tačno zemljama se dešavalo arapsko proljeće? Gdje ono dođe Jemen i je li se ono i tamo ratuje? Šta je sa Pakistanom, bar je tamo sve u redu, zar ne?

Sve su ovo pitanja na koja prosječan ostavljač komentara na Facebooku obično nema odgovor a moram priznati da na neka od njih ni ja nisam znao odgovoriti prije nego što sam posjetio migrantski kamp pokraj Velike Kladuše i proveo dan među migrantima iz raznih zemalja Azije i Afrike. I da, s Pakistanom nije baš sve u redu. Bar to sam saznao iz višesatnog razgovora sa Muhammadom, novinarom iz Pakistana kojeg sam upoznao među najlonskim šatorima migrantskog kampa.



0

Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...