Posebnost krajiške tradicije: Narodne izvorne pjesme i običaji u Cazinskoj krajini


Enver Ljubović je poznati filolog i historičar koji je nakon završetka studija skoro 20 godina radio kao gimnazijski profesor historije i latinskoga jezika u Cazinu. Dugi niz godina bavi se…

Enver Ljubović je poznati filolog i historičar koji je nakon završetka studija skoro 20 godina radio kao gimnazijski profesor historije i latinskoga jezika u Cazinu. Dugi niz godina bavi se heraldikom, onomastikom, toponomastikom, epigrafikom i genealogijom a od nedavno je, zahvaljujući doprinosu historijske znanosti Republike Hrvatske, i član HAZUDA (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori).

Poznati cazinski profesor je ovaj put pažnju posvetio narodnim izvornim pjesmama i običajima u Cazinskoj krajini a njegov tekst prenosimo u cjelosti.

“Cazinska krajina je oduvijek bila bogata i raznovrsna narodnom kulturnom baštinom, a ta kulturna narodna baština je sačuvana uglavnom u obliku usmene narodne predaje, koja se prenosila s koljena na koljeno jer imamo malo pisanih dokumenata o ovoj tematici. Način života i drugi razlozi, dali su specifičnost ovome kraju i poseban kulturni identitet koji je ovdje sačuvan. Slobodno možemo reći da kada nemamo gotovo nikakvih pisanih izvora i literature taj način života sve više nestaje i gubi se jer niko ništa ne zapisuje. Da li je ovdje riječ o raznim običajima koji se temelje na vjeroispovjesti ili možda nekakvom ljudskom praznovjerju ili kultu, ljudi su s koljena na koljeno prenosili usmenom predajom način života svojih predaka u različitim segmentima njihova života.
Pećigrad – stari grad i džamija

Sevdalinke, odnosno izvorne narodne pjesme je pisao rah. Bajro Redžić, koji je rođen u Polju kod Cazina 1944. godine, a svoj prvi javni nastup imao u Sanskom Mostu 1958. godine na jednom lokalnom takmičenju kao tada najmlađi izvođač narodnih pjesmama. Također, bavio se intenzivnim sakupljanjem starih i zaboravljenih tekstova krajiških pjesama te je, u razgovoru s ljudima ovih krajeva i dosta usmenih kazivanja tekstova mnogobrojnih, već zaboravljenih pjesama ovoga kraja sačuvao i otrgnuo mnoge pjesme od zaborava. Pjevao je Bajro pjesme sa svih prostora bivše Jugoslavije, još od svoga banjalučkog djetinjstva kada je započinjao karijeru pjevača i harmonikaša. Bajro Redžić nije mogao odbiti želju svojih prijatelja, poznanika, komšija, liječnika, pa ponekad i političara Cazina i Bihaća, da im do kasno u noć svira i pjeva već zaboravljene pjesme cazinskog i bihaćkog kraja gdje je on tu bio pravi znalac.

Muslimani – Bošnjaci Bosne i Sandžaka su obilježavali “Jurjevo” ili „Jurjev dan“ 6. maja. Obilježavanje bi počelo “uoči Jurjeva”, po Gregorijanskom kalendaru ili Đurđevdana po Julijanskom kalendaru. Jurjevo je blagdan Svetog Jurja, viteza i sveca iz Kapdocije na Istoku, a obilježava se 23. aprila, kojega neke pravoslavne crkve obilježavaju 6. maja prema Julijanskom kalendaru. Po tradiciji, izlazilo bi se na određena mjesta u prirodu, pržila bi se jaja i provodili drugi običaji koji nemaju nikave veze s vjerom i koji su zasigurno praslavenskog obilježja.

U Sandžaku i Cazinskoj krajini je uobičajen naziv “Omaha”, jer se sakuplja voda, koja pršti na potoku-pjena – omaha i sa njom se umiva lice i peru noge i ruke. Toga dana se sakupljaju mladići i djevojke, gdje se obično upoznaju, druže i igraju u kolu.

U pojedinim krajevima Bosne se i danas obilježava “Čimburijada”, jer je čimbur jedna vrsta omleta od jaja. Kao tradicionalno nomadski narod i Romi su ovim blagdanom obilježavali prekid zimovanja i pokrećući svoje čerge, ponovo polazili na put.

Evo nekoliko starih i zaboravljenih pjesama, koje je rah. Bajro Redžić pjevao u različitim svečanim prigodama. U njegovoj izvedbi spominjemo samo nekoliko tih pjesama, a popis pjesama je bio mnogo veći i raznovrsniji od ovih nekoliko ovdje spomenutih pjesama:

Kad ja pođem sa Skokova doli

Kad ja pođem sa Skokova doli,
mala moja pendžer mi otvori.
Otvor’ pendžer i uspavaj majku,
da te ljubim jutru na uranku!
Mala moja iz Velke Kladuše,
voliš li me, da li imaš duše?
Kad ja pođem sa skokova doli,
mala moja, metni sepet slame voli!

Rekli su mi Ćoralići doći

Rekli su mi Ćoralići doći
mame me mame,
tri me momka mame.
Savil vile, razvil vile,
il’ me mame, il’ me varaju,
ju ha haj il’ me varaju.
Obećaše ali ne dođoše,
mame me mame,
tri me momka mame.
Savil vile, razvil vile
il’ me mame, il’ me varaju,
ju ha haj il me varaju

Kad ja pođem sa Skokova doli

(druga izvedba)

Kad ja pođem sa Skokova doli (2x)
glaj cinger, glaj cinger
još kadu šmile i me
imamo gradski eee.
Inci cinci peristepe
vojni jegerent.
Oj burbete turbe ruže
traj mala haj.
Metni mala sepet sjena voli (2x)
glaj cinger glaj cinger
još kadušmile ime
mamo gradski eee.
Inci cinci peri stepe
vojni jegerent.
Oj turbete turbe ruže
traj mala haj.

Cazin u sjećanju

Cazin u sjećanju

džamija stara

sa nebom eno razgovoara.

Refren: To zlato kuju kujundžije

to kuju behar nebom u ljetu

pa Cazin poput hamajlije

nosim svud po svijetu.

A kad se nađe

u mojoj duši

sa mjesečinom zapjevuši

Refren: To zlato kuju…

A mjesečina

kad se razlije

niz sokake, bašče, avlije.

Cazin grade

Cazin grade, hej lane,

Cazin grade, moj dragane,

Cazin grade i tebe mi fale.

Da s’ na tebi, hej lane,

da s’ na tebi, moj dragane,

da s’ na tebi devetera vrata.

Sva su vrata, hej lane,

sva su vrata, moj dragane,

sva su vrata srebrom okovata.

A deseta, hej lane,

a deseta, moj dragane,

a deseta sva od suhog zlata.

A pendžeri, hej lane,

a pendžeri, moj dragane,

a pendžeri srmom okićeni.

Hej Munire, đe ti je Muharem

Hej Munire, hej Munire,

đe ti je Muharem, đe ti je Muharem.

Otiš’o je, otiš’o je

u Cazin na sajam, u Cazin na sajam.

Da mi kupi, da mi kupi

čita za dimija, čita za dimija.

Da mu budem, da mu budem

lipša i milija, lipša i milija.

Lipa cvića, lipa cvića

naokolo Bišća, naokolo Bišća.

Sadila ga, sadila ga

Ajka iz Šturlića, Ajka iz Šturlića.

Lipa cvića, lipa cvića,

al’ neima mladića, al’ neima mladića

“Vrijedno je i spomena da je ovo jedina poznata sevdalinka, u kojoj se spominje i mjesto Šturlić, najzapadniji džemat u Bosni i Hercegovini, koji se nalazi na magistralnom putu Bihać – Gata – Velika Kladuša. Od Bihaća je udaljen 30 km, od Velike Kladuše 20 km, a od centra Cazina 27 km. Većim dijelom se proteže uz državnu granicu s Republikom Hrvatskom, dužinom preko 15 km. Tu je prirodna granica rijeka Korana. Od grada Slunja u Republici Hrvatskoj Šturlić je udaljen svega 15 km. Ne zna se tačno od kada postoji Šturlić, ali se zna da Turci dolaze u Cazin 1575. godine. Turci tada nisu imali posebno interesa za osvajanjem utvrde u Šturliću. Vjerovatno je i geografski položaj utvrde tome doprinosio, jer je bila osvojiva samo s puno žrtava, a braniteljima ju je bilo lahko braniti. Otprilike 100 godina poslije, Turci dolaze u ovaj dio današnje Cazinske krajine. To znači krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Do tada je Šturlić, odnosno tadašnji Grad Šturlić ili Tvrđava, bio vlasništvo plemića iz Hrvatske. Spominje se da je Turci nisu osvojili oružjem, nego su ušetali u napušten Stari grad Šturlić. Plemići šturlićki su napustili Grad Šturlić bez borbe i povukli se u Hrvatsku. Grad Šturlić je tada bio opasan zidinama i samo u tom prostoru je bilo naselje. Turci su tadašnju kulu preuredili u džamiju. Kuli su napravili mihrab, mimber i s tavana kule podigli manju, drvenu munaru. Potvrdu ove tvrdnje nalazimo u natpisu na stubu koji se nalazi na ulazu od mimbera u kojem stoji: “SAHIB I MALIK MUSTAFA, UMRO 1145.”, što bi značilo da je preuređena džamija tada funkcionirala. Ta hidžretska godina odgovara 1732. godini po Isau, a.s. Mnogi etnomuzikolozi za najvažniji audio zapis pjesme “Hej Munira, đe ti je Muharem” duet Zaima Imamovića i Safeta Isovića iz 1962.godine, u aranžmanu čuvenog tandema Ismet Alajbegović Šerbo – Jovica Petković, koju je objavio zagrebački Jugoton. Bilo je to faktički na početku Safetove karijere. Teško da ćemo ikada saznati, ko su bili Munira i njen Muharem, a ko Ajka iz Šturlića, ali će pjesma zasigurno čuvati uspomenu na sve bošnjačke Munire, Muhareme, Ajke iz Cazinske krajine“. (Autor: Avdo Huseinović iz Zagreba, a tekst je prenesen iz Preporodovog Journala, glasila „Preporoda“ iz Zagreba.)

Svu noć mi soko prepjeva

Svu noć mi soko prepjeva

sa grane jele zelene.

Kraj žubor vode studene

i zumbul bašče mirine. (2x)

U zoru ranu prestade

umoran soko pjevati.

Klonuo s’ jele zelene

na crnu zemlju ledenu

pod vitu ružu rumenu.

Cazin u sjećanju

Džamija stara

sa nebom eno razgovoara.

Refren: To zlato

kuju kujundžije

to kuju behar nebom u ljetu

pa Cazin poput hamajlije

nosim svud po svijetu.

A kad se nađe

u mojoj duši

sa mjesečinom zapjevuši

Refren: To zlato kuju…

A mjesečina

kad se razlije

niz sokake, bašče, avlije.

Refren: To zlato kuju…

Zima u Cazinu

Nad Cazin-grad se spustila zima
i magla zavila krovove kuća,
nad dimnjacima šare dima,
a snijeg pada od svanuća.

Macini dolovi bjelinom sjaje
i pružaju se u nedogled.
Mace se skrile u tople kuće
pa nema graje.
Kraj njiva crnih stabala red.

Čajin se potok ućuto davno,
na vodi tanka korica leda;
žabe sve redom pobjegle neslavno
mada bi svaka mogla divno
na ledu lice da ogleda.

Jedino Stovrela još se drže,
ne predaju se bez borbe ljute;
na rubu vrela niču sve brže
ledene igračke – kapljice smrznute.

Dubok i ugodan mir svud vlada,
a snijeg meko pada, pada.
Tišinu prekida zvižduk jasan,
pozna ga dobro cio grad;
to voz je stigao na Ostrožac –
posljednju stanicu, upravo sad.

A stari tvrdi grad Ostrožac
zavio glavu u maglen veo,
na rame njegovo, na tvrdi bedem,
stanovnik stari, orao, sjeo.

U zidu kamenom pećina ima
zbog tame zgodna za zimski san.
Tamo je čuveni ostroški medo
našao sebi udoban stan.

Tu sanja kako kruške na grani
cvjetaju, zriju i, na kraju,
zrele i sočne sa visine
padaju pred njega u punom sjaju.

Na starom panju kapa snježna,
pod nju se pospan bršljan svio,
tu se i vrabac – prijatelj sunca –
od Djeda Mraza skrio.

Sjedamo u voz na Ostrošcu,
vrijeme je da se odlazi, eto,
vrabac nam s bršljana maše i viče:
– Dođite opet kad bude ljeto!

Nasiha Kapidžić Hadžić

U Cazinu kula od tri tavana
Sa svoga srca uzdahla: Gdje si mi, dušo, Mujaga?“
U Cazinu bila kula od tri tavana
U Cazinu bila kula od tri tavana,
U njoj sjedi lipa Fata kapetanova.
Njoj dolazi mlad Mujaga svake jacije,
Donosi joj ogledalo od tri jazije.
„Ne treba mi ogledalo od tri jazije,
Ja sam lijepa i rumena bez ogledala!“

Nakon smjene vlasti, odnosno nakon povlačenja Osmanskog carstva i uspostavom Austrougarske države s ovih prostora, mnoge porodice, među kojima i neke iz Cazinske krajine, iselile su se u Tursku. U mnogim krajevima Turske, danas postoje autentična bosanska sela s stanovništvom koje je porijeklom iz Bosne i Hercegovine, pa se čak može čuti i poneka bosanska riječ, a također se njeguju i bosanski običaji i kultura. Ljudi porijeklom iz BiH, okupljeni su u udruženja, putem kojih pokušavaju ostvariti kontakte sa rodbinom u BiH (Gregurović, Snježana; Mlinarić, Dubravka (prosinac 2011.). Kartografska vizualizacija i slika Drugoga na primjeru višestruko graničnih prostora, Migracijske i etničke teme. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, str. 354.)

/cazin.net



0

Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...