Jednoga dana, jedan čovjek odluči da prošeta do plaže.

Šetajući opazi dječicu kako se igraju u pijesku. Jedna grupa dječice je izgrađivala kulu. Veliku kulu od pijeska. Kula je bila pri kraju. Zastao je da vidi kako će njihova kulla izgledati. Bila je ogromna.

“Sigurno su puno vremena potrošili izgrađivajući je”- pomislih on. Dječica se podigoše da je i sami vide. Veliku, gotovu. . .građevinu svojih ruku. U tom trenutku naiđe veliki talas, i njihova kula nestade, za tren oka.

Čovjek je idalje pomno pratio. Očekivao je suze i bijes, međutim dječica se pogledaše, uhvatiše za ruku i nasmijaše. Iz sveg srca. Glasno. Sjedoše opet na pijesak, i počeše da grade novu kulu. Sa istim žarom, osmijehom, enargijom. . .kao da se je prvi put grade, kao da im val nije uništio ni jednu.

Shvatio je, tada čovjek, da mu ta dječica dadoše jednu važnu lekciju: ”  Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su od pijeska. Prije ili kasnije doći će talas i odnijeti ono što smo sagradili sa tolikim trudom. Kada se to dogodi, moći će da se smiju samo oni koji budu imali s nekim da se drže za ruku! ”

Prijatelje stvara sreća, a nesreća ih provjerava.

Novi.ba/Pozitivno/Foto: Ilustracija

Izvor: / novi.ba