Šta sve stigne jedna žena, to samo ona zna, mada često nije ni svjesna svoje moći.

Možeš ti, ženo, raditi 18 časova dnevno, dva posla ako treba, trčati sa jednog na drugi, vukljajući sa sobom ceger, tebi na znanju popeglanih odjevnih stvari, da barem u pokušaju izgledaš pristojno i ako ništa drugo, čisto.Možeš ti, ženo, glumiti svojoj majci stijenu.

Možeš ti, ženo raditi šta hoćeš, a ne bi trebalo, jer, eto, određeno ti je da si dama, nježniji pol, treba, ženo, da lakiraš nokte, nosiš tamni ruž koji bi ti istakao usne, suknjice, haljinice i košuljice. Ne znaju oni, ženo, da ti tim rukama terminatora, pored posjekotina i ogrebotina možeš sve!

Kuhaš ručak, donosiš, unosiš, skupljaš kao u mravinjak. Znaš šta fali. Umoriš se. Ali i dalje daješ. Ne stižeš, ali i dalje pružaš. Zanemaruješ poneku kritiku kako ne misliš na sebe i nemaš život. Ni ljubavni. Možeš ti, ženo, spakovati stvari u roku od 20 minuta i otići u “obećanu zemlju”, trbuhom za kruhom.

Možeš ti, ženo, stanovati u kolektivnom smještaju, u podrumu restorana do susjednih hladnjača i bez prozora. Možeš se ti, ženo, švercati tramvajem, autobusom, čistiti stambene prostore užoj ruskoj populaciji i raditi u restoranu i kao kuharica i kao konobarica, u međuvremenu otvorenog riječnika.

Možeš ti, ženo, imati u ovom gradu koga hoćeš. Nije ti do toga. Nemaš vremena. Volje. Živaca. Ne stigne to u tvoj dan koji traje samo 24h. Ne vjeruješ u međuljudske odnose. Nemaš snage još i za to. Zar da te neko krivi što nisi stvorena za dvoje, za vezu, što više nemaš najbolju drugaricu i apetit za nešto slično?

Možeš ti, ženo, misliti na sve osim na sebe, sve dok ti stomak ne zazuji “upomoć!”, dok ne uhvatiš sama sebe da ne znaš da li si danas jela, da se ne sjećaš da li si kafu popila. Ako već rintaš po čitav dan, nek bude bar za pravog muškarca i dobre osobe. Da. A narod i komšiluk… nit’ te hrani, nit oblači…

Djetinjstvo nekad i sad: “Sa 7 godina smo radili stvari koje djeca danas ni sa 13 ne znaju”

Današnja se djece drže u staklenom zvonu dok roditelji pomno strijepe na svaki njihov potez. Ne daj bože da se povrijede. U moje vrijeme je bilo skroz drugačije…

Imaš već sedam godina – brini se za sebe: Znate li koje je bilo glavno obilježje djeteta koje je krenulo u školu, a da nije školska torba? Ma znate sigurno – pa prošli ste to! (ključ oko vrata). Dijete sa sedam godina je imalo svoj vlastiti ključ koji je koristio svaki dan jer je prije ili poslije škole bio prepušten sam sebi.

Sa 7 godina smo znali sve – odrezati/namazati kruh/salamu, skuhati hrenovke, ispeći jaja, podgrijati ručak (u zdjelici na peći, ne u mikrovalnoj), biti samo u kući nekoliko sati i naravno da se pritom pretpostavljalo da se tako veliki-mali ljudi osim o ručku znaju brinuti o sebi i kada je riječ o razmiricama s prijateljima.

I zadaći naravno. Pa zadaća se pisala prije nego što se roditelji vrate kući jer čim su oni ušli, preletjeli pogledom naše knjige iza nas se već dizao ogroman oblak prašine dok smo se ispalili van na igru. Toliko smo bili odgovorni – sami sa sobom, bez ičije pomoći.

A ako smo slučajno jedan dan ostali još koju minutu s roditeljima to je samo zato što smo se sa susjedovim klincima već pošteno izigrali – kod nas ili kod njih, nakon što smo svi zajedno napisali svoje zadaće. Sa 12 godina si sposoban biti dadilja: Onaj tko je imao 12 godina bio je nadomak punoljetnosti je čuvao svu mlađariju u ulici.

Neki su tu ulogu naslijedili već sa 10 i nisu se smatrali premladima za to. Naravno, nije im to baš ni bilo po volji jer su uvijek imali nešto za raditi (aktivno), ali tko im je bio kriv kada su im roditelji uvalili malu djecu na samo 15 minuta što se redovno produžilo na sat-dva. Nisu ni oni bili ludi.

Dok su radili nešto svoje kod nekog zanimljivog, mi smo dobili životnu priliku još malo diplomirati odgovornost. Danas su djeca od svibnja do kraja listopada natopljena kremom za sunčanje sa zaštitnim faktorom broj maksimum, iako na suncu provode tek sat-dva. Nekada je bilo obrnuto. Provodili smo vrijeme na suncu – maksimalno, a mazali se tek toliko da krema ostane na nama sat-dva. I opet ništa nam ne fali.

“Veliko pitanje na koje nikada nije odgovoreno je: ŠTA ŽENA HOĆE?!” – 10 citata Sigmunda Freuda

Jedan od najkontroverznijih znanstvenika 20. stoljeća je onaj kojeg studenti psihologije cijelog svijeta od milja nazivaju “djeda Freudom”, prenosi uspesnazena.com.

Tijekom njegovog života, jedni su ga smatrali šarlatanom, drugi – genijem. Coco Chanel ga je zvala prvim muškarcem-feministom, a dva otkrića su ga ovjekovječila: razotkrivanje misterije ljudskog sna i “nalaženje” ključa za podsvijest.

Evo njegovih 10 zanimljivih citata koji će vas definitivno ponukati na razmišljanje ali i zabaviti:

Veličina vašeg identiteta određuje se veličinom problema koji je u stanju izbaciti vas iz takta.

Prije nego što dijagnosticirate kod sebe depresiju i nisko samopouzdanje, obavezno budite sigurni da niste okruženi idiotima.

Mi nikad ne bivamo tako ranjivi kao onda kad volimo, i nikad tako beznadežno nesretni onda kada gubimo ljubav.

Ljudi su više moralni nego što misle i mnogo više nemoralni nego što mogu zamisliti.

Svaki normalan čovjek, u stvari, normalan je samo djelomično.

Ako ste oprostili čovjeku sve, znači, završili ste s njim, zauvijek.

Protiv svakog čovjeka čovjek se može braniti, ali protiv pohvale ostaje bespomoćan.

Mi više težimo ka tome da izbjegnemo bol, nego da susretnemo radost.

U trenutku kad čovjek počne sumnjati u svoj život i svoju vrijednost, on postaje bolestan.

Veliko pitanje na koje nikada nije odgovoreno i na koje ni ja nisam bio kadar odgovoriti, usprkos tridesetogodišnjem istraživanju ženske psihe glasi: ŠTO ŽENA HOĆE ?!