PRIČA KOJU MORATE PROČITATI: Možeš li ti Osmane uzeti godišnji u julu pa da odemo malo na more?

biscani.net
- Možeš li ti Osmane uzeti godišnji u julu pa da odemo malo na more.

Priču koja je objavljena na fb. stranici “Priče iz sehare” prenosimo u cjelosti:

– Možeš li ti Osmane uzeti godišnji u julu pa da odemo malo na more.
– A što baš u julu? Je l’ ima nešto posebno ili ti to onako?
– Ma onako, svi idu tada, pa kontam mogli bi i mi.
– A gdje si mislils Enisa?
– Pa svejedno mi, al svi idu u Makarsku pa kontam možemo i mi.
– E slušaj ti mene, ako svi idu u julu mi ćemo il’ u junu il’ u augustu, a ako će još svi u Makarsku mi vala nećemo, nego ćemo skroz pravac promijeniti.
– Pa što si bolan takav ters? Šta nam fali ko sav svijet da i mi idemo.
– E čuj šta nam fali? Sve nam fali. Kod tebe samo
svi ovo svi ono. Nisam ti ja svi, ja sam Osman i ja sam odlučujem gdje ću i kad ću, i kako ću i hoću li uopšte. Neće meni svijet određivati šta i kako i kada se treba. Po tebi ako kažu hajmo na rukama hodati, ti kakva si i hodala bi. A što? Zato što svi to rade. Pa čuješ li ti sebe Enisa?
– Ma nije tako bolan ne bio Osmane, samo ti kažem kada i gdje sav narod ide.
– I ti opet nastavila. Znaš li gdje niko ne ide?
– Kako sad gdje niko ne ide? Otkuda ću to znati dragi Osmane.
– E tamo gdje niko ne ide, ti i ja ćemo ići i to u vremenu opet, kad niko ne ide. Dosta mi je ovdje da slušam više priče, još mi treba na godišnjem da se pola mahale skupi na plaži pa da krene sa savjetima kako svi rade i još da se ubjeđujem.
Uostalom godišnji je da se čovjek odmori, i ne zove se džaba tako, a ne da me drugi umaraju.
A sad što se tiče mora, moram na posao.

Moćno do bola: Tri posljednje želje sultana Sulejmana Veličanstvenog

Život brzo prolazi, a smr***t je neizbježna. Tko zna hoćemo li sutra dočekati svitanje?Svi su jednaki pred licem smr***ti, i bogat i siromah.

Smr***t je nepristrana… Ova priča uči nas cijeniti život, i svaki, sudbinom poklonjen dan.
Ležeći na samr***tnom odru, sultan Sulejman Veličanstveni pozvao je glavnog zapovjednika vojske da mu kaže svoje posljednje želje.

To su bile samo tri želje.

1. Vladar je tražio da njegov kovčeg nose najbolji doktori Osmanskog carstva tog doba.

2. Druga želja je bila u tome da kad budu nosili njegov kovčeg, cijelim putem prosipaju zlatnike i drago kamenje.

3. Također, sultan je želio da njegove ruke vire iz kovčega, kako bi bile vidljive svima.

Zapovjednik vojske bio je zatečen onim što je čuo.

Zapitao je Sulejmana o razlogu takvih želja, na što mu je Veličanstveni odgovorio:

„Neka najbolji doktori nose moj kovčeg, i neka svi uvide da su, čak, i najbolji doktori nemoćni pred licem smrti.

Razbacajte moje zlato. Neka svi vide da bogatstvo stečeno u ovom životu, u ovom svijetu i ostaje.

Neka svi vide moje ruke i spoznaju jednostavnu istinu: čak i vladar svijeta, sultan Sulejman Kanuni – odlazi iz ovog života praznih ruku!“

Savjeti psihologa za sretan život: “Šta vas briga šta drugi misle, oni ne plaćaju vaše račune”

Koliko ćemo biti srećni ili nesrećni zavisi najviše od nas samih i naših shvatanja.

1. Pomiri se sa svojom prošlošću – da ti ne uznemirava sadašnjost.

2. Što drugi ljudi misle o tebi – nije tvoja stvar.

3. Vrijeme liječi gotovo sve – daj vremenu šansu.

4. Nemoj uspoređivati svoj život sa životima drugih i nemoj ih osuđivati – nemaš nikakvu predstavu o tome kakav je njihov put.

5. Prestani previše razmišljati – potpuno je normalno da ne znaš sve odgovore, a saznat ćeš ih kada se najmanje budeš nadao.

6. Niko nije zadužen za tvoju sreću – osim tebe.

7. Nasmij se – nisu svi problemi na svijetu tvoji. Pozitivno razmišljanje od presudne je važnosti za srećan, ispunjen život.

Treba uvijek pronaći perspektivu iz koje se vidi pozitivan smisao svakog iskustva. A to je vještina koja se uči. – Odmah počnite da tražite dobru stranu u sebi i drugima, ali i u svakodnevnim događajima. – U stresnoj situaciji postavite sebi tri pitanja: Zašto je ta situacija važna, šta je najveći problem.

Najzad, šta vi možete da uradite da stvari okrenete u svoju korist? Dostizanje sreće zaista je životni projekat, a istinski lični sklad i harmonija zahtevaju predan i dugotrajan rad na sebi. Međutim, sreća nije nešto što se čeka godinama, ona se krije u svakom trenutku koji proživljavamo.

Bićemo u stanju da od života dobijemo ono najbolje samo ako smo sposobni da to isto izvučemo iz malih, običnih stvari. Živite punim plućima u sadašnjem vremenu, tako ćete steći kolekciju lijepih uspomena. Usmjerenost na ovdje i sad rasterećuje anksioznosti, stresa i tuge.

Čovjek nezadovoljan sobom po pravilu je nezadovoljan i svojim životom. Zato, da biste bili srećni, morate da naučite da volite i vrednujete sebe. Da biste pobijedili komplekse i promijenili lošu sliku o sebi, uradite sljedeće: Sami ili uz pomoć stručnjaka pronađite uzrok negativnog doživljaja sebe. – Utvrdite ima li realnog osnova da se osjećate loše. Ako ima, počnite da mijenjate ono što vam smeta.

“Radim u Njemačkoj. Ne jedem, spavam kao pas na ulici, na rubu sam snaga.”

Nisu sve iseljeničke priče bajne. Ponekad planovi o boljem životu u iseljeništvu padnu kao kule od karata. U redakciju nam se javila Hrvatica na privremenom radu u Njemačkoj koja trenutno živi u začaranom krugu kredita, dugova i neimaštine. Željela je ostati anonimna, a naše čitatelje moli da joj pomognu savjetom što i kako činiti. Ovo je njena priča.

‘U Njemačkoj sam godinu i pol. Sve je išlo svojim tokom; radila sam sve i svašta za tu plaću, koja mi je bila sigurnost za moju djecu koja su u Hrvatskoj. Kada sam postala kreditno sposobna, dignula sam kredit koji bi pokrio ono što je zaduženo u Hrvatskoj, iz vremena kada sam radila mjesecima bez plaće. Svi koji su to prošli znaju o čemu govorim; djeca, škola, računi, karte, ostalo da ne nabrajam.

Moji problemi počinju kada sam prije pet mjeseci promijenila posao

Radni dan mi je dotad trajao od 6 ujutro do navečer, kako koji dan, ali prije 20 sati nije završavao. Između smjena pauza od sat ili dva (ali to nije pauza kao svuda nego drugi posao jer firma tako zahtijeva), bez ijednog slobodnog dana ili, ne daj Bože, vikenda. Došla sam u fazu da spavam sjedeći, a posao je bio takav da sam morala biti koncentrirana maksimalno. Nekada sam uspjela skuhati onu juhu iz vrećice i to ako sam imala snage nakon posla. Pretežno gladna, nenaspavana,slomljena i psihički i fizički, to sam trpjela do unazad pet mjeseci kada sam dala otkaz.

Tu kreću moje muke.

Bivša firma je poslala dopis da će mi uplatiti plaću koja, naravno, nikada nije sjela na moj račun niti mi je vratila moju diplomu. Ali ja sam u roku pet dana počela raditi u drugoj firmi. I sada je trebalo raditi dva mjeseca bez eura. Stan u kojem sam bila do unazad mjesec dana redovno sam plaćala dok su i moja primanja bila redovna, da bi vlasnik stana nakon saznanja da sam dala otkaz u toj firmi rekao da moram van ili da će mi povisiti stanarinu, jer je znao da izlaza nemam. Na to sam i pristala. Stanarina se treba platiti, kući u Hrvatsku treba poslati, kredit čeka, karta za S-bahn… O hrani nema ni govora, a moje plaće, koju sam krvavo i pošteno zaradila, nema.

Što sada, kako dalje?

Nova firma, novi ljudi, kako objasniti situaciju? Nova sam, tek došla, nezgodno i jadno. Dok se nije desilo da sam jednu noć spavala na ulici. Gazda je promijenio bravu na vratima jer očekuje svoj novac. Pokušala sam mu objasniti, ali nije išlo. Dala sam mu zadnjih 300 eura koje sam štedila djeci za dolazak k meni na praznike, na što mi je on samo otključao stan i pustio me unutra, a sutra kada se vratim da mu donesem ostatak, inače ući ne mogu.

Stigla sam na posao, porazgovarala s jednom od radnih kolegica, koja mi je prva dala novac za stan. Obavijestila sam firmu o situaciji i tvrtka mi je drugi dan uplatila akontaciju. Nemam riječi za njih. Nisu morali. Tko sam ja? Tek sam došla, kako znaju kakva sam, koje su moje namjere? Kapa dolje do poda. Znači, taj mjesec sam riješila. Kako dalje? Već sam s plaćom u dugu. Treba raditi još toliko da bih dobila normalnu plaću.

Došao je i sljedeći mjesec, ista priča. Stan, djeca, kredit, moje potrebe nisu ni u planu. Na posao se mora, za kartu se nema, gazda dolazi u neko doba noći: lupa, zvoni na vrata, hoće svoj novac. Ja u stan ne dolazim četiri dana. Spavam na ulici, ne mogu više podnijeti pritisak njegovog urlanja. Sramota me ljudi koji slušaju. Požalim se u firmi nakon što su vidjeli da sam iscrpljena ,drugi kolega mi pruži novac za stan. Plakala sam kao dijete. Ljudi niti me znaju, niti poznaju.

I tako, evo pet mjeseci u krug. Naravno, tu su se desile i četiri kazne za S-Bahn. Sada sam na rubu snaga. Tražila sam danas u banci da uzmem veći kredit, pokrijem ovaj što imam i da od ostatka kredita vratim tim ljudima njihovo i platim kazne. Ne može – jedan mjesec sam kasnila s plaćanjem, kada mi bivša firma nije isplatila plaću. Ne mogu više te ljude pogledati u oči od srama, a šlepaju me već punih pet mjeseci.

Znam da će biti svakakvih komentara. Ali zapitajte se ovo: koliko ovakvih priča ima? Koliko nas je ovdje bez obitelji, bez ikoga, samo da našoj djeci bude bolje? A mi svojim radom zaslužimo da živimo kao psi na ulici…’, prenosi priču ove nesretne žene CroExpress.

“Nikad ti neću oprostiti državo… Tebe, zemljo Bosno i Hercegovino, još uvijek volim”

Najljepša zemlja na čitavom svijetu, u njoj sve ima boju očiju. Polje na sjeveru ima boju očiju. Šume u sredini imaju boju očiju. I Neretva ima boju očiju.

Najljepša zemlja na svijetu, najružnija država na svijetu.

I nikada ti neću oprostiti, državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što si istjerala mene od sebe. Nikada ti neću oprostiti što si istjerala 68.000 mladih, obrazovanih i sposobnih ljudi.

Nikada ti neću oprostiti, najgora državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što te za gušu drže najgori od nas, dok se znojne potkošulje suše na bauštelama diljem zapada.

Nikada ti neću oprostiti, državo, što je kupljeno 68.000 karata u jednom smjeru samo prošle godine.

Nikada ti neću oprostiti, državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što posljednjih sto godina ništa nisi naučila, a jedna se kuća tri puta rušila i gradila.

Nikad ti neću oprostiti, državo, što si otjerala mene i još 68.000 ljudi koji ne žele i neće da žive od sisanja tvog proračuna… kojeg pune radnice na kasama žuljavim rukama.

Nikad ti neću oprostiti, državo, što si ti baš tu, u najljepšoj zemlji na svijetu i što tu gdje sve ima boju očiju, nikad neće moći živjeti hrabri, učeni, vrijedni.

Ni što te kao paraziti sisaju najgori od nas.

Tebe, zemljo Bosno i Hercegovino, još uvijek volim. I doći ću ti, ponekad, kao bolesnoj tetki u bolnicu. U tebi, ipak, sve ima boju najljepših očiju.

Pitat ćeš me: Kako ti je?

Reći ću ti: Meni je lijepo. Ništa ti neću slagati.

I nadati se da sam zaslužila da mi bude lijepo.

Autor teksta: Marina Radoš. Rođena 25.12.1990. u Tomislavgradu. Od 2009. živi u Mostaru. Ne voli se hvaliti nagradama.

PISMO DIJASPORCA: “Nismo mi Sejo fukara, u Bosnu kao hadžija ili nikako!”

Pismo koje je kao šala objavljeno u formi statusa na Facebooku postalo je hit u BiH. Pismo izvjesnog Ibre kojim svojoj familiji u BiH saopštava kako ove godine neće doći na rodnu grudu, nasmijalo je mnoge.

Ibrino pismo prenosimo u cjelosti:

Dragi naši,

Ne možemo još da konfirmujemo naš dolazak ovog ljeta, ali kako sada stvari stoje, izgleda da ćemo morati kanselovati tikete koje smo bukirali, jer nas ubi morgidž za taun haus što smo kupili. Doduše, za tikete imamo, ali ne možemo skupiti za prezente svima vama, dajdži i ostaloj familiji.

A, jebi ga, bez toga ne ide da dolazimo, jer nećemo da nas smatraju za nekakve pankove, kao što su pričali za Seju i njegove kad su svojima donijeli po 100 dolara, kako su fukara i kako ništa nisu uradili u Kanadi. Mi tako nećemo. Jal’ dolazimo kô hadžije jal’ nikako. Zato smo se i dogovorili da sejvujemo što možemo više i da sve odložimo za sljedeći vekejšn.

Inače, mi živimo dosta dobro. Ja radim ful tajm i još dva part tajma, a Razija je našla i treći part tajm preko vikenda, ali smo dobro uskladili šihte pa možemo da se viđamo svakog drugog vika. Možda je to malo nezgodno za Džesiku, ali njoj plaćamo dej ker poslije škole, a odatle je uzima bejbisiterka i dovodi kući na spavanje. Ona, iako je mala, konta da mi voliko radimo za njeno dobro i da ovako mora sve dok ne otplatimo morgidž.

Svaki fri tajm koristimo da budemo sa njom, pa smo je tako last samer (ili to bješe pretprošlog?) vodili cijeli dan na Grejt Lejks. Kupili smo joj i hot-dog i ajskrim i od tada stalno svima priča kako joj je bilo bjutiful.

Ja imam dosta posla oko taun hausa – katujem travu, čistim atik i nekako ugrabim par sati dnevno da sređujem bejsment jer hoćemo da ga rentamo i tako povećamo inkam.

Kao što vidite, da je lako – nije, ali kad je čovjek hard vorker i kad dobro isplanira skedžual, može na sve stići. Ja sam lijepo dotjerao liniju na 130 paunda, pa se neki naši kokuzi odavde šegače da sam se osušio zato što puno radim i spavam samo četir’ sata, ali to je samo zato što su oni dželos na mene, a i ne znaju da ja uvijek ugrabim bar 45 minuta slipa u sabveju.

Čovjeku više i ne treba, a i to je a i to je samo prvih 25-30 godina, dok ne otplatimo Morgidž prvih 20-30 godina.

Poslije cemo svi da uzivamo.

Pozdravlja vas vas brat Ibro iz USA.

Priča iz dijaspore: “I dok evo ja drinkam kafe u ovom jako šene objektu, želim ale vama DOBRO DOŠLI U MINKEN”

Oni su obično imali najbolje fasade na kućama, po par vrsta grijanja u istim, garaže pune alata (nek se nađe), i auta su im mirisala drugačije.

Uglavnom su to bili Mercedesi i BMW-e. Našao bi se i neki “izrod”, pa bi kupio neku drugu marku automobila. To bi se “opraštalo” samo, ako je daljnji rođo, piše najportal.net.

Haribo bombone i milka čokolada se prenosila sa koljena na koljeno kao dar djeci u rodbini.

“Ajde, nemojte se stidit! Jamite, to je za vas.”

Tako bi se obraćali djeci koja su gledala u pune vreće pred sobom.

Roditeljima bi se davale neizostavne koverte sa “dojče markama”.

Ostali bi dobijali porodična pakiranja Ariela ili Persila koji su bolje izbjeljivali čaršafe od domaće varikine. Omekšivači su posebna priča. Po njima je sedam dana garant mirisala posteljina. Neki posebniji su bili toliko dobri da bi u slučaju da je komšijin prozor otvoren od njega i njezine store primile miris.

Dogodilo se tu još svašta. Od bačva za kupus, freza, pa sve do bliskim rođama felga. E, kako su samo se caklile te felge. Kad bi rođo sa njima prošao autom kroz ulicu nastajao bi žamor.

“Aaaa, iz čiji je kuća”

Oni su isto davali najbolje

Jabuke u svatovima i često bili zvani za kumove na Krizmi jer su kupovali najbolje poklone i pazili kumče ko svoje vlastito dijete.

Međutim, sva ta poznata Njemačka uzduž i poprijeko pada u vodu i klone pred “fenomenom Minken”-koji “hara” zadnjih godina.

Tako da će vam “novopečeni bavarci” bolje i stručnije objasniti pojam “ponude i potražnje” već svi svjetski burzovni stručnjaci.

Tako da bez obzira da li pitate svog rođaka, komšiju, kuma….(koji je par zadnjih godina u Münchenu) o poslu ili smještaju – odgovori su uglavnom isti!

“Šta je tebi? Đe si konto dolazit? Ko će te vodat po gradu? Ovde je taka navala da vi dole to ne morete ni zamislit! Poljaka, Rumuna, Čeha… ma nema kog nema ovde! To je navala! I sve da nađeš poso – đeš stanovat!? Stan je bolan nemoguće nać! To je loto! Lotooooo kad ti kažem!!!!! Ovdje se zna koliko ih more bit u stanu! Nema zaj… sa švabom! I moraš brate mili znat dobro njemački pričat!”

Nebi to bilo, bar za jezik toliko čudno da njihov razgovor ne teče odprilike ovako:

“Alo, evo me na banovu. Pošo kupit broćne, pa bi mogli popit po jednu biru u štrase onoj kod banova”

Sindrom: svoj jezik zaboravio u kratko vrijeme, a strani nije savladao.

Uglavnom, kako god da bilo samo ne pitajte za stan. Tim pitanjem “pobudite duhove. ”Krv im uzavre, dlake na glavi se dižu, puls ubrzava…

Obavezno ti onda pri preuzimanju šteke cigara naglase:

“Znaš ti da onaj Jozo, što mu je brat išo u školu sa Milom, e pa od njegovog zeta, sestrin mali je već treću godinu ovde i još živi u jednoj sobi. Ljudi moraju znat da je ovo Minken!”

Taman kao da ljudi koji dođu ili imaju potrebu doći u München – imaju predodžbu o tom gradu kao o Čakrčićima ili Mandinom selu.

Čudno nešto se događa sa ljudima. Ljubomora, zavist i pohlepa su sve prisutniji na svakom koraku. Put do propasti!

Na sve se načine nastoji zaradit koji “ejro”na tuđoj muci. Tako da se u ponudi za smještaj (inače je loto u Münchenu novi naziv za smještaj) nude:Sobe, ostave, hodnici… koji izgledaju kao lošiji podrumi u prijeratnim zgradama. Imate i kontejnere. To se već od “ponuđača” naglašava kao bolji smještaj. I najrasprostranjenije su pansionske i privatne sobe.

Te sobe su veličine cca 15 m2. U iste se (vjerujem – nadljudskim naporima) nagurana tri željezna kreveta na sprat! Ormar, natkaslica i u “luksuznijoj” ponudi i frižider! Cjena tog ležaja je 350-400 euro po osobi. Ovisno da li ste na gornjem ili donjem katu kreveta. Morate biti sretni kada se dočepate jednog takvog kreveta! Jer “ovo je Minken”.

Bez obzira što je u toj sobici za šest osoba svjež zrak misaona imenica. Bez obzira što od njih šestorice – petorica glasno hrču u različitim intervalima po cijelu noć. Što redovno neko ima problem sa prostatom, pa hoda noću svako malo do wc-a. A, do istog ima dobrog hoda jer je negdje na dnu zajedničkog hodnika. Radne cipele u kojima se provede po cio dan, također moraju biti smještene u toj istoj sobi. Pa ti diši!? Pa se naspavaj!? A, već prije sunca moraš ustati “arbajtati”.

Ne dao Bog da zucnete jer ipak “ovo je Minken. ”Provizije se od “svojih” naplaćuju za sve i svašta. Budite spremni na iznenađenja kojima kraja nema!

– “I dok evo ja drinkam kafe u ovom jako šene objektu, želim ale vama DOBRO DOŠLI U MINKEN”

Biljana iz Beča: “Nije inostranstvo za ljenčuge, tu samo jaki opstaju”

Sve više je mladih koji “bježe” u inostranstvo iz Srbije i Bosne. Nažalost mnogi od njih su ljudi koji su navikli na ljenčarenje, spavanje do 12 i nerad, pa se sa tim žale kako je rad težak.

Dosta mi je ovih ljudi što dođu u inostranstvo iz Bosne i Srbije i kukaju kako im je teško. Lijeno i neotesano dođe kao da zaradi para a navikao da spava i živi od majčinog džeparca.

Provede mjesec dana do godinu dana i onda se vrati kući kukajući kako se napatio kao rob zato što je ustajao u 6 i radio do 5.

E pa dragi moji ovaj svijet nije stvoren da bi se na njemu ljenčarilo. Rad je odlika pravih marljivih judi koji znaju za rad i disciplinu. Ja sada imam 70 godina, zaradila sam Austrijsku penziju i živim kao lord. Radila sam kao čistačica čitav život i nije bilo ni malo lako.

Napatila sam se i da zaradim radeći kao čistačica, da odgojim djecu, da nađem vremena za sebe da ostanem lijepa svom suprugu pored silnih švabica koje su mu se udvarale – i jesam… Uspjela sam sve. Jer sve se može kad čovjek troši energiju na rad i trud a ne na kukanje.

Sada živim kako hoću – putujem gdje hoću, kupujem šta hoću i gdje hoću… a kako žive ljudi sa 70 godina u Bosni i Srbiji, pa to jedva skrpi kraj sa krajem. Kuka nema za lijekove, nema za doktore, nema za hranu – e pa da niste kukali toliko da je u inostranstvu teško sada biste imali za sve.

Ja znam da je dole život lijep i jeftin, isto tako da je ovdje teži i skuplji. Ali nije poenta da mislite na to kako je vama, poenta je da ako planirate da imate porodicu, djecu i krov nad glavom – morate pristati i na manje lijepe stvari u životu.

Zato dragi moji, bitno je da znate koji vam je cilj u životu – ako imate visoke ciljeve pretrpite malo muke i nagrada će doći samo od sebe. Nismo mi rođeni da bismo uživali, nego da bismo pokazali koliko tereta možemo podnijeti i dobiti veću nagradu kasnije kad nas ovdje ne bude.





Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...