Prije dosta godina, kada sam još samo bila klinka ,vraćala sam se sa drugaricom iz škole.

Na pola puta smo primjetile neki automobil kako sporo ide za nama. U tom trenutku je stao pored nas i otvorio se prozor.

Neki čovjek je rekao mojoj drugarici da je njena majka, Milena, rekla da je dovede kući. Drugarica je krenula da ulazi u kola a zatim je on rekao da i ja uđem i da će prebaciti i mene. Iz nekog meni tada nepoznatog razloga, uhvatila sam drugaricu za ruku.

Rekla sam joj da ne vjerujem tom čoveku i da laže. On se naljutio i krenuo da izlazi iz kola psovajući nas. Krenule smo da bježimo kući tuda gdje nas kola ne mogu pratiti i bile smo brže. Njena majka nije znala ko je čovek koji je znao njeno ime niti nam je vjerovala da se to stvarno desilo. Nikoga nije poslala po nju.

 

B O N U S    I S P O V I J E S T

 

“Upozorio sam čovjeka koji je doveo psa u baštu restorana da mi se djeca boje psa i da ga odvede iz naše blizine. 

Naravno ignorisao me kao da nisam ništa rekao. Pas je krenuo i skočio na trogodišnju kćerku, oborio ju je i udarivši glavom o kamenu ogradu ona je vrisnula, a potom ostala bez svijesti

Kćerku nakon operacije sad vodim kod psihijatra, a ispostavilo se da je dobila epilepsiju tog dana od straha. 

Uništen mi je život i meni i cijeloj porodici i pokrenuo sam opširnu tužbu i neću kretenu dati mira, cijeli život ima da mi plaća sve troškove liječenja, a sve u svrhu, da mu nikad ni na um padne držati životinju koju ne može i ne želi kontrolisati. 

Svakome bih savjetovao; ne patite životinje svojim kompleksima i prohtjevima, koliko god životinja bila razumna i dresirana ona je ipak životinja koja svojim bezazlenim instiktom nekome zbog vas, može uništiti život.”

Izvor: / novi.ba