Piše: Elvedin Hasanagić

Bosna i Hercegovina posljednjih nekoliko godina suočava se sa jednim od najvećih problema u svojoj historiji – masovni odlazak stanovništva na zapad, odnosno u zemlje Evropske unije. Ni historijski ratovi, vladari i imperije koje su vladale zemljom bosanskom nisu doveli do toga da veliki broj stanovništva, odnosno cijele porodice napuštaju svoje domove zbog odlaska. Broj onih koji su otišli je nepoznat, samo se zna da je nekoliko desetina hiljada manje.

Ustvari, kada je Turska napustila Bosnu, a zavladala Austro-Ugarska, jedan dobar dio Bošnjaka se odlučio na „hidžru“ ka Turskoj, strahujući za svoj din (vjeru). Međutim, u nekoliko navrata sam čuo ‘ispriku’ i opravdanje onih (i prema onima) koji danas odlaze, da su i oni muhadžiri i da je odlazak njihova hidžra.

– Migracija, odnosno emigracija stanovništva predstavlja svaku promjenu mjesta boravka pojedinca ili većih i manjih grupa ljudi (informacije preuzete sa wikipedije), a jedan od uzroka toga jest i ekonomski, koji je možda gravni razlog emigracija bh stanovništva, ali i problema u kojem se BiH našla u posljednje dvije godine, a to je imigracija stanovništva istoka.

– Hidžra predstavlja preseljenje prvih muslimana iz Mekke u Medinu (odnosno prva hidžra jednog dijela muslimana iz Mekke u Abesiniju), ali iza ovog preseljenja, ili migracije Mekelija, stoji strah od nemuslimana u Mekki, strah za vjeru i ispoljavanje iste.

EMIGRACIJE

Bosna i Hercegovina je ostala otprilike bez 21.500 osoba ljudi u 2016. i 2017. godini, i to samo onih koji su bosanskohercegovačku adresu zamijenili Njemačkom. U ovu statistiku ne ulaze osobe koje su emigrirale u druge zemlje, niti osobe koje otišle iz Bosne i Hercegovine, a posjedovale su hrvatski pasoš. U 2016. i 2017. godinu samo u Njemačku otišlo je oko 50.000 ljudi. Preciznije 50.112. To je više nego broj ljudi koji žive u Posavskom kantonu. (48.089). Samo pretprošle godine u Njemačku se iselilo skoro onoliko stanovništva (26.112), koliko broji Bosansko-podrinjski kanton – oko 25.000 hiljada. To su podaci Saveznog ureda za Migracije Njemačke. Podaci pokazuju i da se oko 28 i po hiljada – tačnije 28.423 ljudi vratilo kući. (A. Hadžimusić, Iseljavanje stanovništva – (ne)rješivi problem za bh. Vlast, N1 BiH, 25.1.2019, http://ba.n1info.com/Vijesti/a311841/Iseljavanje-stanovnistva-iz-Bosne-i-Hercegovine.html, pristupljeno 29.7.2019. u 19:15h)

PORUKE BOŠNJACIMA KOJI SU HTJELI U TURSKU

Dijete, mi se ne selimo u Tursku! Sve nevolje, patnje, nerodice i zapostavljanja, ipak, mi ćemo vjerom u Boga i radom izdržati, preživjeti i opet sretni biti u svom dragom zavičaju. Znaš, moj jedini sine, ovdje je nas Bog stvorio da mu se klanjamo; ovdje su naši djedovi od pamtivjeka. Oni su samo živjeli za ovaj zavičaj. Borili se za sultana i protiv njega samo za ovu grudu zemlje, za ove čaire, polja i golijeti da ih se spase, da ih se obrani, a nikad i nikad za pare. (A. Sijamhodžić, Slovo o zavičaju, BZK Preporod, str 21.)
Zašto spominjem migraciju bh. Stanovništva u Tursku nakon dolaska Austro-Ugarske na prostor Bosne i kakve to veze ima s nama danas? Mnogo je poveznica, a jedna od njih je i ta da smo zanemarili škole, da smo zanemarili školovane i da smo se predali vlasti i kličemo pred munafičkim izjavama vlastodržaca Bosne i Hercegovine (bez obzira na koju stranku). Ideologija vladanja Bosnom u 21. stoljeću se svela na skupljanje glasova od mrtvih, krađu glasova, kupovinu istih, ali i prisvajanje građana dirljivim pričama, koji nemaju mogućnost gledanja lijevo i desno, nego samo pravo.

U svojim hutbama, reis Džemaludin ef. Čaušević skreće pažnju Bošnjacima da je važna naobrazba, a pogotovo vjerska, kako bi se spasili višedecenijskog drijemeža, kako bi ustali i svojim rukama zaradili ono što se želi, a ne da se očekuje od Turske, koja je napustila Bosnu.

„O razumni muslimanu, koji želiš svojoj islamskoj zajednici dobro, prikazujem ti gornji način podučavanja (misli na to da su u evropskim i azijskim zemljama muška i ženska djeca spojena, podučavaju se svi zajedno) koji se vrši na istoj zemaljskoj kugli na kojoj i mi živimo. Ovo ti napominjem, a ne velim da i ti isti način primjeniš, samo ti velim da su nas ovi ljudi nadvisili kako u znanostima i zanatima, tako i u velikim radovima. Napominjem da je svemu ovome temelj znanje, jer bez znanja nema ni poslovanja, a bez dobre obuke nema ni znanja. Bog veli u 56. ajetu sure Jusuf: „Mi dižemo u čast koga hoćemo, a nad svakim znanim ima znaniji“

Dalje Čaušević dodaje:

„Turska nas je naučila da se ona brine o nama, pa kako-tako. Nismo vodili računa o unaprijeđenju i povećanju našeg zajedničkog imetka. Pogotovo to ne činimo ni sad, jer nećemo da se služimo lijepim primjerima oko nas….“

Dakle, nemarom za rad prvenstveno na sebi, a zatim na zajednici u kojoj živimo, kako bi promjenili zajednički stanje u koje smo zapali, Bošnjaci su se okrenuli ka Zapadu, krenuli put migracije zajedno sa porodicama, a tamo ih čeka ne tako lahk život, daleko od domovine, na koju su očigledno ljuti. Nezainteresiranost za stanje u koje su zapali, Bošnjaci su zanemarili nauku, naobrazbu, zanemarili su mogućnost presude između dobra i zla koje politika 21. Stoljeća sprovodi na njihovim leđima, ali pod direktnim (pomalo i indirektnim) izborom istih tih Bošnjaka.

Zanemareni su mladi, koji su upravo zbog toga krenuli ka zapadu i Evropi, jer njihov status ovdje je tabu tema, ukoliko nisu član bilo koje političke stranke.

„Ako ovo napustimo, drugi će sva mjesta zapremiti, a mi ćemo, ne daj Bože, biti najniži kmetovi, postaćemo tuđe sluge, zaboravićemo vjeru, djeca nam je neće ni znati, na koncu primit ćemo drugu ili nikoju.“ (A. Sijamhodžić, Slovo o zavičaju, BZK Preporod, str. 68.)

Prethodni citat je opisao stanje koje se dešava Bošnjacima, posebno Krajišnicima, koji su broj jedan u emigracijama – drugi će sva mjesta zapremiti. Unsko-sanski kanton se trenutno bori sa migrantskom krizom, tačnije velikim brojem ilegalnih imigranata koji stižu iz istočnih zemalja. Sudbina ovog kantona, je nepoznata, kao i sudbina imigranata koji se naseljavaju u Bihać i Veliku Kladušu, ali i u minimalnom broju i grupicama u drugim općinama i mjestima.

I sljedeći citat, kao kraj teksta koji će objasniti zašto Bošnjaci danas nisu muhadžiri (odnosno najveći broj njih), iako sam na početku spomenuo da sam imao priliku čuti opravdanje za emigracije da je to prisiljeno i da su emigranti muhadžiri (riječi Bošnjaka):
„Hidžret je seoba, koja se čini u ime Boga da čovjek sačuva svoju svetu vjeru Dini Islam i svoje poštenje. Uvjet je da je čovjeku slobodno seliti, ako u svojoj domovini bude zapriječen, da vrši svoje vjerske propise, da mu bude život i ljudsko dostojanstvo izvrgnuti opasnosti.

Prvi muslimani sa našim Pejgamberom a.s. nisu ostavljali Meku, svoj zavičaj, sve dotle, dok nije zaprijetila pogibelj, tj. dok im nisu nevjernici počeli priječiti izvršavanje islamskih propisa. Tek tada je Muhammed, a.s. naredio da se muslimani sele u Abesiniju, kršćansku državu, gdje im je bilo omogućeno čuvati svoju vjeru. Sami Resulullah nije htio ostaviti svoga zavičaja do onog časa kada su se neprijatelji bili skupili da ga ubiju, a tada je sa hazreti Ebu Bekrom po zapovijedi Božijoj prešao u Medinu. To je pravi hidžret. Ja te zato pitam Mehmede, jesmo li mi u ovakvom položaju i treba li nam hidžret?“ (A. Sijamhodžić, Slovo o zavičaju, BZK Preporod, str. 68.)

Dakle, zbog manjka vjere u bolje sutra, zbog teške ekonomske situacije u kojoj se nalaze, Bošnjaci sele u zemlje Evropske unije, a rijetki se vraćaju. Nema tragova hidžre, samo trag emigracije zarad ostvarenja životnih ciljeva. Posljedice emigracije će osjetiti sljedeće generacije, kako kod emigranata, tako i u Bosni i Hercegovini.