Sunce je taman počelo dobivati bitku s oblacima i nekakvom maglom, a mi istovremeno s kasnim jučerašnjim lijeganjem. Kasnim zbog posla, mora li se to naglašavati?

POGLEDAJTE VIDEO:

Vaš preglednik ne omogućava pregled ovog sadržaja.

Sreća pa tu igru prirode možemo dokumentirati zahvaljujući ljepuškastom pogledu iz hotelske sobe. Još je veća “sreća” što imamo mobitele da nas onako drsko podsjete da je vrijeme za ustajanje. Da ne bi i oni jednom slučajno zaboravili to učiniti. Ne mogu nam baš u svemu biti prijatelji, realno. 

Subota je, Hrvatska igra u 16 sati, nema baš ni puno vremena. Treba nešto staviti u sebe, malo prošvrljati austrijskim novinama, vidjeti hvale li nas, i – na posao. Prvi je bio traženje hrvatskih navijača u centru grada. Nije baš tako blizu našeg smještajnog objekta pa je nešto racionalnije iskoristiti tramvaj kada je već stanica udaljena 50 metara. Važno upozorenje: tramvaji imaju opasno ubrzanje pa preporučujemo čvršće držanje. Druga važna stvar svima koji dolazite: kontrolora još u ovih nekoliko dana nismo vidjeli.

Naravno, da ne prenaglimo, valja biti kulturan i prvo probati kakvu kavu kuhaju domaćini. Još ako dobijete i besplatno sunčanje na ranoproljetnim temperaturama, kakvog li zadovoljstva. Bio bi grijeh ne iskoristiti ih usred siječnja, a i, najbitnije, treba sve prvo dobro snimiti s mirne pozicije.

Foto: Davor Kovačević/24sata

Budući da nam navijači nisu dali posla – hvala im – a mi dovoljno uhvatili boje, provjerili smo kratko kakva su to štajerska sniženja. Ništa posebno, iskreno. Bolje čuvajte novac.

Sad kad smo se razočarali, treba vratiti ono maloprijašnje raspoloženje. Nije baš pomoglo što nam je pobjegla četvorka. Srećom, 13-ica nikad ne iznevjeri.

Spasili 100 eura

Odluka je, budući da se Hrvatima baš i nije zauzimao Hauptplatz, da se vratimo. Znamo gdje ne možemo promašiti. McDonalds. Provjereno okupljalište navijača. Zapravo CroDonalds. A i naše jer sve što trebamo učiniti, jest prijeći zebru. A pređemo li još jednu, već smo kod dvorane. Otprilike 150 metara zračne linije od hotelske sobe. Fora, zar ne? Samo je bitno ne fulati zgradu jer kraj Stadthallea odmah je i Messe, njihov Velesajam, mrvicu moderniji. On, zapravo, više izgleda kao dvorana.

Foto: Davor Kovačević/24sata

– Znate li gdje se okupljaju naši navijači – pitala nas je jedna grupa iz Hercegovine i Imotskog.

Rekli smo da dalje od Meka ne trebaju, sad će društvo, bez brige. Jednom će umaškom društvu biti zahvalni jer spasili su im barem 100 eura preporučivši preparkiranje auta. Ne znamo je li austrijski odjel za pisanje kazni brz poput našeg, ali dečki su stigli. 

– Ima li tko karte, hajde netko – nervozan je bio jedan gospodin koji je u Graz došao očito na blef.

Nismo ga više vidjeli da bismo znali reći kako je prošao. Valjda je čovjek uživao u razbijanju Bjelorusije.

Mi smo, pak, malo uživali u petak. Organizatori su nas počastili izletom na Schlossberg, njihov vidikovac. Sreća pa je bio tu lift jer ne bismo baš birali riječi da smo se morali penjati i vidjeli tek – mrak. Barem je mjesec spasio stvar.

Foto: Davor Kovačević/24sata

Gore smo u restoranu probali nešto što je prvo trebalo dobro vizualno identificirati. Osobno nisam ušao u pothvat degustiranja, drugi su nakon početnog poluzgražanja ispali dobra ispomoć osoblju koje pere tanjure.

Tobogan i Red Bull

I to je to. Ček’, ozbiljno? Umirili su nas drugi brzo, prava nas večera čeka u drugom restoranu. Ima organizator prije toga još jedno iznenađenje u rukavu. Spuštanje na sigurno u toboganu. Želudac nije mogao biti pun, pa nitko nije imao ispriku, ali unatoč zapovjedi vodiča da nemamo drugu opciju, neki su je našli. Nama je iskreno drago da nismo jer bilo je to 40-ak sekundi finog adrenalina. Inače se plaća 5 eura ako ćete probati.

Probali smo i tu večeru. Nije razočarala, štoviše. Ni vino, također. Ne znamo je li i kasnije i desert, njega nismo doživjeli. 

A kakav bi to posjet bio Austriji da ne bar doživite Red Bull. U medijskom centru Stadthallea hladnjak s jednim od najboljih austrijskih izuma puni se takvom brzinom da ga ne možete zateći ni polupraznog. Ima onih i koje smo prvi put vidjeli, koje u Hrvatskoj ne možete kupiti ni da hoćete.

Nije baš da su se domaćini istaknuli u ostalim prehrambenim stvarima. Ima tu sendviča, onih koje vidite na reklami i očima bite ih odmah pojeli, a ako želite pojesti nešto kuhano, morate platiti – 7 eura. Izgleda da samo mi Hrvati moramo svima udovoljiti i sve besplatno nahraniti.

Dovoljni su nam ipak zasad samo sendviči. Rekao bi jedan naš gastrokritičar: “Nisu nedobri”. 

Toliko.

Tema: Rukometni Euro 2020.

Više saznajte na izvornom linku: iz Graza: Davor Kovačević – Reportaža iz Graza, rukometni Euro 2020.: CroDonalds i ručak od 7 eura. Hvala, dobri su nam i sendviči / (24sata.hr).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.


PROMO PLUS: Možda vas zanima i ovo: