– Oprostite, možete li mi reći kada dolazi voz iz Sarajeva?
– Upravo je došao.

– Ne razumijem najbolje. Da li je ovaj voz došao ili treba krenuti za Sarajevo?

– Upravo je došao, a krenut će za sat i po.

– Ovaj voz je došao?

– Da. Ako ste čekali nekoga, policija je sve migrante izvela iz voza u Bosanskoj Otoci.

– O moj bože! O moj bože! Gdje je to?

– Dvije ili tri stanice ranije, nisam siguran.

– O moj bože, šta sad da radim!? Koliko je to daleko?

– Oko četrdeset kilometara, ne znam baš tačno

– O moj bože! Znate li gdje su ih odveli?

– Ne znam, zaista. Neko kaže u hotel Sedra, predviđen za smještaj migranata, a neko da su ih deportovali u Sarajevo.

Ovaj razgovor odvija se na željezničkoj stanici u Bihaću, po dolasku voza Sarajevo – Bihać. Putovanje za 69 migranata završeno je u Bosanskoj Otoci. Uz nekoliko putnika, na posljednjoj stanici iz voza smo izašli samo kolega fotograf Didier Torche i ja.

Mladić sa kojim razgovaram, star dvadesetak godina, više je zabrinut nego uplašen. Oni koje je čekao nisu stigli i sada mora saznati šta je sa njima. Od nas ne može dobiti više nikakvu korisnu informaciju, mi bismo od njega mogli, ali on nema vremena za gubljenje. Tako je okončano naše putovanja koje je započelo osam i po sati ranije.

Zabranjeno pušenje

– No filming! No filming!, bijesno dobacuje jedan mladić kolegi Torcheu dok se ukrcavamo u voz za Bihać. Iako nam je osoblje Željeznica savjetovalo da idemo u prednje vagone, odbijamo njihovu ljubaznost i ulazimo u voz sa migrantima. Izazivamo nepovjerenje. Grupa se brzo okuplja oko nas. Objašnjavam da smo novinari i da želimo napravit reportažu.

“No police!” Iako su izgovorene kao imperativ, ove riječ su više pitanje oblikovano strahom, kamuflirano u iskaz koji bi trebao uplašiti uljeza. U jeziku nema kosti, savitljiv je i dobro podnosi kamuflaže, ali ne uspijeva uvijek prikriti pobude iz kojih ljudi govore. Kako izgleda strah od policije, osvjedočit ćemo se nešto kasnije, u tom času, čini se da policija nije nikakva prijetnja.

Da li ste imali problema sa policijom?

Jedan iz grupe pokazuje mi svoju azilantsku kartu. Yusuf Ibrahim.

– U Bosni nisam, ali jesam u Hrvatskoj. Tamo mi je odbijen zahtjev za azil. Kasnije sam deportovan, kaže.

Khaled iz Alžira hramlje na lijevu nogu. Lijeva ruka mu je u povoju. To su, kaže, posljedice gostoprimstva hrvatske policije. Priča da je sedam puta prelazio hrvatsku granicu i svaku put je deportovan.

Iako amorfna, sačinjena od različitih životnih priča i bezbroj razloga za odlazak u drugi život, grupa djeluje koherentno. Voz Sarajevo – Bihać zajednički je djelić sudbine na putu ka boljoj budućnosti i na toj etapi dijele nevolju. U vozu su mladići iz Pakistana, Indije, Alžira, Tunisa, Libije… Može se zaključiti i da pripadaju različitim socijalnim slojevima u svojim zemljama. Svako ima lični razlog za odlazak.

Prihvaćeni smo uz blago podozrenje, ali našli smo svoje mjesto među njima. Voz je krenuo, sve izgleda kao redovno putovanje na relaciji Sarajevo – Bihać. Tu je i kondukter. Sve teče po pravilima službe.

– Neki imaju kartu do Banje Luke, neki do Otoke ili do Petrovca. Tu može biti problema. Nekad im policija RS-a ne dozvoljava da izađu u Banjoj Luci, a mi ih ne možemo vozit bez karte. Što se mene tiče, svi se trebaju vozit dokle imaju kartu. Mi moramo štititi firmu, kaže. Večeras ne bi trebalo biti problema.

Uskoro u vagon dolazi zaštitar. Neko je pušio u WC-u iako je to zabranjeno.

– Ovo je evropski voz, ima senzore, nema pušenja nigdje, objašnjava nam nakon što je svima prenesena naredba da je pušenje zabranjeno.

– Čim neko zapali, voz stane. Sad je sve prošlo dobro, nije bilo puno, ventilacijom smo to sredili. Pravimo mi pauze za pušenje.

Prva takva pauza je u Zenici.

Slike boljeg života

Abdurahman je iz Pakistana. Kaže da me se ne boji ako sam policajac. Ne bojim se ni ja tebe, pa ne moraš ni ti mene, odgovaram. Iz Pakistana odlazi zbog porodičnih sukoba, ne želi to objašnjavati. Kaže da je jednostavno morao otići. Nekad je radio u restoranu u Dubaiju. Kasnije se u Pakistanu bavio uzgojem peradi. Razlog zbog kojeg odlazi nije ekonomski, nego lični. Kaže da su za njim ostali žena i dijete. Ne zna da li će mu se pridružiti.

– Moram prvo negdje stići, kaže.

Besmisleno je postalo postavljati pitanje gdje idu. Svi žele doći najprije u Italiju, a onda dalje, tamo gdje mogu raditi. Pitati kako do Italije, međutim, ima smisla.

– Sada je bitno samo da dođem do granice, ja znam kako ću preko. Na putu sam više od godine. Prešao sam Iran, Tursku, Grčku, Makedoniju, Srbiju i sada sam u BiH. Preći ću i dalje, uvjeren je.

U Iranu je, kaže, 22 dana proveo u zatvoru, sa jednim obrokom dnevno. Iz Turske do Grčke prešao je brodom, za plovidbu je platio 2.200 eura. Trgovce ljudima, kaže, viđao je u Turskoj. Na njegovom licu nema očaja, čini se da zna kamo ide. Pronicljiv je, oprezan i razmišlja vrlo lukavo.

– Kada dođem negdje gdje mogu započeti posao, to mi neće biti problem. Prodat ću imovinu u Pakistanu, tako da kapital imam.

U vozu su s njim brat i rođak. Pokazuje mi fotografije porodice u Pakistanu, kao i fotografije iz Dubaija. Kaže da su to slike boljeg života. Kaže i da među migrantima iz različitih zemalja nema sukoba.

– U ovoj grupi su zajedno Pakistanci i Indijci. Kakav god da je odnos među našim zemljama, mi iz njih odlazimo jer tražimo ljudska prava. Svi smo isti, političke razlike nas se ne tiču.

Noć je ovila voz. Mnogi spavaju. Jedna grupa večera i pozivaju nas da im se pridružimo. Glad je ovdje kolektivni problem, pa ga se kolektivno i rješava. Mlijeko, hljeb, pileća salama i čokolada su na trpezi. U tom času ljudska nevolja, koju politički korektno zovemo socijalnom krizom, nalikuje na školski izlet. Sve se mijenja po dolasku u Doboj, na entitetskoj granici, gdje upravljanje vozom preuzimaju Željeznice RS-a.

Bušenje karata

– Zašto nema pauze za pušenje?

– Ne znam, kondukter je rekao da će biti pauza u Doboju. Pitat ću drugog konduktera.

Kondukter Željeznica RS-a kaže da će pauza za pušenje biti u Novom Gradu (kojeg osoblje Željeznica FBiH zove Bosanski Novi), kada se bude mijenjala lokomotiva. Od duhana se mora apstinirati još oko tri sata.

– Večeras ih je nešto puno. Obično bude desetak. Večeras 69.

Na pitanje da li će biti policije u Banjoj Luci, odgovara da neće koliko on zna. Međutim, kako se približavamo Banjoj Luci, panika u vozu raste. Svi su budni, užurbali su se, razgovaraju, neki očito nemaju karte za Bihać. Policije nema, ali se karte ponovo kontrolišu. Udružili su se kondukteri i zaštitari. Voz dugo stoji. Neki su nervozni, neki se mole. Napetost kulminira.

– Bušite karte – viče jedan od zaštitara – pokazuju nam iste, mijenjaju ih između sebe.

Sve se pokrenulo. U gužvi je teško razabrati ko šta radi. WC-ovi su blokirani da se neko ne bi sakrio. Strah i očaj pokazuju svoje lice. “Bihaš, inšallah, Bihaš”, mantra Khaled iz Alžira. Didier i ja nismo podvrgnuti sumnji, naše karte su toliko ispravne da ih ne moramo ni pokazivati. Ili su naša lica toliko ispravna da ne možemo imati neispravne karte. Voz konačno kreće. U našem vagonu svi su prošli. Panike i straha više nema, putovanje opet postaje školski izlet.

Na pauzi u Novom prilazi mi čovjek srednjih godina, miran i povučen, sve vrijeme se držao po strani. Zove se Naser Ahmed, iz Pakistana je, kaže da na Zapad ide iz osobnih razloga. Naser govori pet jezika: farsi, urdu, arapski, engleski i filipinski. Petnaest godina radio je u Bahreinu. S početkom sukoba u toj zemlji 2017. godine morao je otići. U BiH boravi već godinu.

– Ljudi u Bosni su dobri. Bolji nego u nekim drugim dijelovim svijeta, kaže Naser. Jednom je prešao hrvatsku granicu. Pješačio je četiri dana, prije nego što ga je uhapsila hrvatska policija i deportovala u BiH. Sada će ponovo pokušati. U Pakistanu je ostavio ženu i troje djece. Ne zna da li će mu se pridružiti.

– Ne znam ni da li ću ja negdje stići. To samo Bog zna.

Tri policijska kilometra

– Zbog čega se voz vraća, je li to idemo u Sarajevo, pita Abdurahman, i prvi put kod njega vidim nesigurnost. Dotad je sve išlo po planu. Pokušavam objasnit da se na entitetskim granicama mijenjaju lokomotive i da se sada vraćamo na kolosijek za Bihać. Bolje od mene objašnjava Google Maps. Toliko je uvjerljiv da su svi postali potpuno opušteni. Spremaju se za izlazak u Bihaću, provjeravaju stvari, oblače dodatne slojeve odjeće jer će izaći na hladnoću. Kretanje voza u suprotnom smjeru ipak je bilo loš predznak. Policija u Bosanskoj Otoci iznenađenje je za sve. Tišinu prekidaju tek poluglasne riječi upućene Bogu. “La havle ve la kuvvete illa billah” (Nema snage niti moći, osim sa Allahom).

Dok specijalne policijske jedinice ulaze u vagone i govore da svi ostanu na svojim mjestima, prilazi mi zaštitar.

– Možete izaći da vidite kako ih izvode.

– Koga će izvodit?

– One koji nemaju dokumente.

Pola je sata do ponoći. Noć hladna, po nebu se vuku oblaci, mjesečina se teško probija. Policajci poredani u špalir. Šest policijskih kombija otvorilo je utrobu i čeka da ih se nahrani ljudskim mesom.

– Your passport?, obraća mi se jedan policajac.

– Ja sam novinar – pokazujem iskaznicu. – Koga će izvoditi, samo one koji nemaju dokumente?

Policija ima spremne zamjenske odgovore.

– Svi oni imaju dokumente za Sarajevo. Sumnja se da je na ovoj liniji silovatelj zaražen AIDS-om, koji je pobjegao iz Bihaća.

Izvođenje je počelo. Specijalci izvode grupe i naguravaju ih u kombije koji odmah kreću. Neki se opiru, viču, četvorica uspijevaju pobjeći.

– Pusti ih, nek’ idu!, naređuje neko onima koji su potrčali za njima.

Grupa sa kojom smo putovali moli me da se zauzmem za njih. Jedan mi pokazuje azilantsku kartu izdatu u Bihaću. Dok to pukušavam reći policajcu koji je od mene uzeo podatke, dolazi komandir policije.

– Vi, novinari, nećete da pišete o ovom čemu je prepušten narod u Bihaću. Nedavno je migrant silov’o djevojku, a niko o tome nije pis’o. Ljudi ne smiju izać iz kuće, djeca ne smiju ići u školu. Niko više ne smije otvoriti vrata. A niko od novinara o tome ne piše, diktira mi komandir.

Htio sam reći: “Možda biste i uhvatili tog silovatelja da ga ne vidite u svakom migrantu”, ali nisam rekao ništa. Sve je već bilo gotovo, svi su odvezeni policijskim kombijima, a nas su željezničari pozivali da krenemo ako ćemo s njima.

Nastavili smo, s njima, u bifeu.

– Sve će se svakom vratit. Svako zlo. Ako neće tebi, vratit će se djeci. Negdje će se vratit, govori jedan od zaštitara uznemiren onim što je vidio. Ostali šutimo. Gledati kako policija odvodi ljude i nemoći ništa učiniti zaista je poražavajuće. A šta može reći čovjek kojem se upravo potvrdilo da je savršeno beznačajan. O čemu govoriti? Da li je išta bitno? U šta vjerovati u času kada velike riječi, pravda, istina, poštenje, dobrota, plemenitost, nemaju nikakvog značenja. Odlučio sam da šutim.

P. S.

Kada sam se slijedećeg dana oko podne vratio u Sarajevo, dobivam poruku od Abdurahmana. U Bihaću je, kaže da će mi poslati i video. “Gdje vas je odvela policija?”, pitam. “Vozili su nas oko tri kilometra, onda su nas pustili i rekli da možemo ići gdje hoćemo.” Priznajem da sam u tom času bio sretan što su uspjeli stići do Bihaća, ali to je samo kraj jedne etape. One lakše. Prave nevolje ih tek čekaju.

(Oslobođenje.ba)