Kuća porodice Ribić na ulazu u industrijsku zonu „Pobjeda“ u Goraždu i danas je pusta.
Pomalo sablasno zdanje svjedoči o tragediji razorene porodice i vapi za istinom koja i 27 godina poslije ostaje skrivena. Početkom agresije porodica je ostala u dijelu grada kojeg je kontrolirao SDS. Ibrahim i Slavica Ribić s djecom su izbjegli u Goražde, ali su se, na nagovor djeda Ilije, vratili u svoj dom. I počela je tragedija.
– Deda je poslao nekog čovjeka po nas, rekao je da ima papire da nas izvede vani. Pa smo se vratili – sjeća se Goraždanka Ines Ribić, Ibrahimova i Slavicina kćerka, koja živi u SAD.
Sjeća se i da su po povratku stavljeni u kućni pritvor, a Ibrahimu, poznatom goraždanskom taksisti, oduzet je automobil.
– Onda su došla trojica vojnika. Popili su kafu i odveli oca. Pustili su nas i da se pozdravimo. Nikad ga više nismo ni vidjeli – kaže Ribić.
Ibrahim je najprije bio zatočen u logoru u nekadašnjoj školi u Podhranjenu. U porukama, a koje Ines i danas čuva, pisao je da je dobro, da mu pošalju cigarete… Posljednji put je viđen 12. juna 1992. na Sokocu. Onda je u julu Slavica pogođena ispred kuće.
Djeca su ostala sama. Prebačena su kod djedove familije u naselje Površnica.
– Odatle smo uspjeli izaći u srpskom konvoju. Morali smo promijeniti imena. Anesa je postala Ana, Emina je dobila ime Mira, a nana Esma Mara – objašnjava Ines.
Preko Srbije i Turske Ines i njene sestre stigle su do SAD, gdje i danas žive, čekajući istinu o lokaciji koja krije posmrtne ostatke njihovog oca i kažnjavanje zločinaca koji su krivi za smrt njihovih roditelja.
I poslije 27 godina kćerke Ibrahima Ribića čekaju istinu.
– Taj slučaj stoji. Da nemaju svjedoke, čovjek bi nekako shvatio. Ali, postoje svjedoci, svako ime sam im dala. Za mene je zločinac i onaj koji šuti i ništa ne radi – ističe Ines Ribić.
Izvor vijesti: Avaz.ba / azra.ba
