Sandra Bagarić: Smirila sam nostalgije

Pjevala na 583. rođendanu rodnog grada

Razgovarao: D.PAŠALIĆ

Hrvatska operna pjevačica i televizijska i pozorišna glumica  Sandra Bagarić, Zeničanka s adresom u Zagrebu, boravila je u rodnom gradu, kojem je poklonila i koncert u povodu njegovog 583. rođendana. 

Bila je to prilika da naša ekipa i Sandra ruku pod ruku prošetaju ulicama rodnog grada operne dive i da se ona podsjeti lijepih trenutaka djetinjstva i mladosti.

Rođena je 5. aprila 1974. godine. Najprije je živjela u Crkvicama, pa u Blatuši, a potom u Travničkoj ulici, gdje su je roditelji upisali u tadašnju Osnovnu školu “Sestre Ditrih”, ali i u Osnovnu muzičku školu, smjer flauta. No, selidbe za Sandru nisu tu prestale…

Trbuhom za kruhom

– Nakon osnovne, upisala sam Gimnaziju i nastavila flautu u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu, gdje sam se preselila nakon osnovne škole. Tamo nas je uhvatio rat pa smo, trbuhom za kruhom, završili u Zagrebu, gdje sam upisala i Akademiju – kaže Bagarić.

Diplomirala je 1996. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi profesorice Ljiljane Molnar-Talajić. Nastupala je sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zagrebačkim solistima, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom…

– Već su me na prvoj godini prepoznali na Akademiji. Dobivala sam uloge u kazalištu, a na drugoj godini i stipendiju kazališta te sam imala sreću da me čeka radno mjesto – govori nam ova umjetnica.

Otkako je diplomirala, angažirana je kao solist u Zagrebačkom gradskom kazalištu “Komedija”.

Prva ljubav

Sandra koketira sa svim vrstama medija – TV-om, dvije godine je imala radijsku emisiju, snima reklame, serije, nosi revije…

– Cijeli interes javnosti prema meni usmjeren je na neki način zbog te bosanske energije, sjaja u oku, davanju topline ljudima, što ima i Tarik Filipović. Zagreb je malo hladniji i rezerviraniji grad, a mi kad dođemo sa strane, volimo se pipkati, dirkati, ljubiti… Imamo tu toplinu i srčanost i očigledno to ljudima treba – ističe Bagarić.

Ne krije da je, kako kaže, fleksibilna te da joj bilo koja vrsta scenskog izričaja nije strana – od plesa, govora, voditeljstva, snimanja sapunica, a ušla je i u dramski fah.

Primarno se potpisuje kao operna pjevačica, ali radi i mjuzikle, drame, odnosno sve ono što je kazališna scena.

– Samo što još nisam počela prati prozore i čistiti kazalište, ali i to mogu, jer ni toga se ne stidim – dodaje ona.

Iako je prisutna u svim medijima, kaže da je pozorište, ipak, njena prva i primarna ljubav.

– Kazalište je primarno. Televiziju i radio volim, ali kazalište je igra, transformacija. Jedne večeri igram zločestu, drugu groficu, treće mladu-stariju djevojku. Dakle, imam mogućnost istražiti sve svoje karaktere. Ta transformacija, skrivanje sebe iza nekog lika i prekrasnih kostima, ono je što me veseli – kaže Bagarić.

Ne stidi se svoje Zenice i BiH, iako joj Zeničani zamjere što kaže da je iz Sarajeva.

– Došla sam u Zagreb, ali ne mogu “kajkati”, ne stidim se svog podneblja. Zeničani mi nekad zamjere što kažem da sam iz Sarajeva, ali rat me uhvatio tu. Roditelji i sestra su tamo, otac je iz Tomislavgrada… Kad bih nabrajala odakle sam sve… – kaže ona.

Poredeći koliko se umjetnost cijeni u Bosni i Hercegovini i regionu, Bagarić je opet otvorena.

– U Hrvatskoj su neke stvari naslijeđene iz onog sistema, nekako su zaštićeniji pa imaju više teatara i orkestara. Da se u BiH bavim ovim žanrom, od kojeg u Hrvatskoj dobro živim i imam mnogo posla, ne bih mogla živjeti od toga – iskrena je.

Na naš upit planira li se jednog dana vraititi u BiH, Bagarić je izrčita.

– Ne planiram se vratiti u BiH. U Zagrebu živim skoro 30, a iz BiH sam otišla sa 18 godina. Ali, rado dođem u BiH sa porodicom. Kroz Zenicu prođem, svratimo na ćevape i idemo u Sarajevo. Ali, klincima sam objasnila gdje je mama išla u školu, na koju se voćku penjala, gdje se brćkala u rijeci Bosni – kaže ona.

 Emotivan susret

Svaki susret s rodnom Zenicu za nju je, ipak, posebno emotivan, zbog čega joj je bilo puno srce kad je pozvana da gradu pokloni rođendanski koncert.

– Uvijek mi je puno srce kad sam tu, pogotovo na proljeće, kad Bosna probehara, sve miriše, kad svuda u zraku ima bosanske melanholije, mehke bosanske duše i sevdaha – ističe Bagarić, koja je noć nakon fenomenalnog koncerta prošetala Zenicom, ali i posjetila Kamberovića polje, gdje se održavala tradicionalna “Čimburijada”.

– Smirila sam nostalgije, popila kafu s rodicom Zorom, a onda putujem u Sarajevo da vidi male nećake – kaže nam na koncu Bagarić.

Ovom čovjeku ću roditi djecu

Svog supruga, pijanistu Darka Domitrovića, s kojim ima dva sina, upoznala je na Akademiji, a mnogi komentiraju da ona “igra kako suprug svira”.

– Prvi dan na Akdemiji ugledam svog supruga, s kojim sam već 28 godina zajedno. Rekla sam: “Ovom čovjeku ću da rodim djecu”, i tako je bilo. Nikad ne znam svira li on kako ja plešem ili ja plešem kako on svira, bitno je da se pratimo dugo – kaže ona.

25 godina rada u teatru

Bagarić slavi 25 godina profesionalnog rada u teatru.

– Moje kazalište će za mene upriličiti “Groficu Maricu”, koju sam pjevala prije desetak godina. Snimam dva CD-a sa Zagrebačkom filharmonijom, svoju operetu, i još jedan, koji je vokalna baština. To će biti ukupno pet mojih CD-ova – kaže Bagarić.

Ona mala što je brbljiva

Nagrađena je Rektorovom nagradom, ali i brojnim drugim priznanjima. Ipak, najdraže priznanje joj je od kolektiva i publike.

– Najdraža mi je nagrada mog kazališta. U svom kazalištu imam status primadone, imaginarni status koji ti daju kolektiv, kolege, publika. Ipak, najveća moja nagrada je što, kad se kaže moje ime i prezime, svi znaju ko sam, čime se bavim, ne moram objašnjavati. Svi kažu: “Ah, ona mala što se smije i što je brbljiva” – govori ona.

(Autor: Avaz)