Prošlo je 40 dana otkada Saniha Sana Čekić nije sa nama.
Fizički.
U mislima jeste svakog dana, sata, minuta, otkako je kobnog 13. oktobra napustila ovaj svijet i otišla u neki drugi, bolji, ljepši, srećniji.  

Tog dana plakao je Njujork. Plakali su njeni drugari i nastavnici u školi, gdje je bila omiljena učenica, plakali su drugari u njenom Gusinju i Plavu, u koje je svakog ljeta dolazila sa ocem, majkom i bratom, plakala je rodbina, prijatelji, pa i oni koji nikada nisu imali priliku da upoznaju njenu plemenitu dušu, stoji ovo u objavi sjećanja na Sanihu Sanu Čekić koja je stradala u saobraćajnoj nesreći u Njujorku. 

Tako mala, a tako velika, već je bila idol djevojčicama u školi u koju je jedva čekala da ide, željna znanja, željna da igra fudbal, koji je trenirala sa toliko žara i ljubavi.

Plijenila je i svojim osmjehom. Kada bi se nasmijala, kao da bi sve brige ovog svijeta nestajale. S osmjehom bi se uvijek udružila njena dobra, neiskvarena duša, i nema onog ko je ostao imun na to.

Saniha je imala tek 15 godina. Djevojčica koja se do jučer igrala lutkicama, a onda, preko noći, zakoračila u svijet odraslih. Stidljivo, ali odlučno, spremna da se uhvati ukoštac sa nedaćama koje život priređuje. Da u svakom momentu bude tu za oca, majku i brata blizanca, s kojim je dijelila svoje tajne.

Tako mlada, a već je imala planove za budućnost: da jednog dana bude doktor ili advokat, da od bolesti liječi ljude znanjem i stručnošću, a siguran sam, i svojom dobrom voljom i ljubavlju, ili da se riječju bori i u sudnici sprovodi zakon u djelo. Možda, pomislit ćete, previše za njena nejaka pleća. Ali, za Sanihu ništa nije bilo teško.

Tek je bila zakoračila u život, a toliko dobrih djela uradila. Da je se sjećamo i po ljepoti i po plemenitosti. Kako nje, tako i Altina Nezaja, sedamnaestogodišnjaka koji je u saobraćajnoj nesreći zajedno sa njom otišao u smrt.

Teško je prihvatiti činjenicu da o kćerki mojih prijatelja, velikih humanista, danas pišem ovako, umjesto da s ponosom prenosim njene uspjehe. Jer, ona nije znala za poraz.

Za Sanu svakog dana neko uči dovu, neko čita molitvu, neko pali svijeću. I svi s istom željom: da joj Allah, ili Bog, ili Uzvišeni podari mjesto u dženetu (raju) među melecima (anđelima)…

Počivaj u miru, dobra djevojčice!

Napisano je ovo u sjećanju na djevojčicu Sanu, koje potpisuje Sead Hodžić.              



Izvor vijesti: Avaz.ba / azra.ba