Kontroverzna završnica košarkaškog prvenstva Jugoslavije sezone 1982/83. u košarkaškim se krugovima i danas drži najvećim skandalom u povijesti. Majstorica odigrana 9. travnja 1983., u kojoj je Dražen Petrović s linije slobodnih bacanja donio Šibenki pobjedu nad Bosnom i naslov prvaka Jugoslavije, poništena je dan kasnije.

A kako su Šibenčani odbili igrati novu utakmicu na neutralnom terenu u Novom Sadu, prvak je postala Bosna, što ljubitelji košarke širom bivše države nikada nisu prihvatili.

Jednom od protagonista, sucu Iliji Matijeviću, koji je dvije sekunde prije kraja utakmice dosudio prekršaj igrača Bosne Sabita Hadžića na Draženu Peroviću, utakmica Šibenka – Bosna promijenila je ne samo karijeru košarkaškog suca, nego i cijeli život. U intervjuu od prije nekoliko godina Matijević je progovorio o svemu…

– Nije promijenila samo moj život, nego i živote svih članova moje obitelji. Preko noći smo zaradili stigmu neprijatelja, bili smo pod konstantnim pritiscima i prijetnjama… Morate znati kako su to ipak bila neka druga vremena, vremena u kojima vlast nije prezala ni od čega. Mnogi me i danas pitaju kako to da se o mom slučaju nije previše pisalo, no u to vrijeme sportski novinari iz hrvatskih medija nisu ni smjeli pisati o utakmici, sve je preuzeo Beograd. Naglašavam, Beograd, ne Srbija, da me netko krivo ne shvati.  

Kako danas gledate na taj prekršaj koji ste sudili?

– Da se razumijemo, niti jedan sudac nije bezgrešan. Sigurno sam i ja griješio na toj utakmici, ali postoje greške i “greške”, važno je samo griješi li se namjerno, zbog nekih razloga ili zato samo zato jer je ljudski griješiti. Ponovit ću po 100 puta, u tim zadnjim sekundama utakmice u Šibeniku nisam napravio niti jednu jedinu pogrešku. Nijednu. A predbacivali su mi svašta. I da nije bio prekršaj, pa kad su priznali da je bio, govorili su da je bio nakon isteka vremena…. Na sreću, snimka je pokazala da je sve bilo potpuno regularno.

Foto: Monografija Dražena Petrovića

Zbog čega su vas teretili za istek vremena, kad je to ingerencija zapisničkog stola?

– Tehnički gledano, vi ste u pravu, ali ja sam uvijek kao sudac vjerovao sebi, a ne zapisničkom stolu, koji je uvijek “domaći”. Delegat u svoj toj gužvi nije mogao voditi računa o vremenu, pa sam ja kontrolirao i igru, i vrijeme, i semafor… Tako sam uvijek radio. Ako pogledate snimku, vidjet ćete da sam u dva navrata vraćao vrijeme na satu jer nije stao nakon zvižduka.

Je li vam savjest mirna?

– Savjest mi je bila mirna i onda i sada, mirno sam spavao zbog utakmice, ali nisam mirno spavao zbog silnih prijetnji i prozivanja. Govorili su mi da sam ”ustaša”, ”pavelićevac”, da će ubiti i mene i moju obitelj… Pazite, to je bila 1983. godina, dobro se zna što su tada u Jugoslaviji mogli napraviti KOS (kontraobavještajna služba) i UDBA (Uprava državne bezbjednosti). Kasnije sam saznao da sam zajedno s obitelji bio na “listi za odstrjel”.

Tko vas je spasio?

– Na svu sreću u Košarkaškom klubu Zadar predsjednik je bio Branko Periša, čovjek koji je prošao svih sedam ofenziva u Drugom svjetskom ratu. On je bio gospodin od glave do pete i on me uzeo u zaštitu i spasio.

NESUĐENI PRVI TROFEJ

Draženu i Šibenki naslov uzela Bosna: Zavjeru skovali u Splitu

Toliko je bio moćan?

– Jedna zgoda će vam to najbolje oslikati. Sudio sam utakmicu Zvezda – Zadar u Beogradu. Zadar je pobijedio, a Pino Gjergja je bio nakon utakmice sav krvav jer su ga s tribina gađali svim i svačim. Prošao je pored mene i gospodina Periše i dobacio: “Šjor Branko, da sam ja sudjelovao u barem jednoj od vaših sedam ofenziva, jeb.. bi ja njima majku svima. Ovako moram šutjeti”.

Pričalo se i da ste tada nagovarali Dražena Petrovića da pogodi samo jedno bacanje, tako da utakmica ode u produžetak.

– Ja mu to nisam rekao, niti sam čuo da je netko drugi. Bio sam koncentriran na utakmicu, da se strasti nakon prekida smire i da se može nastaviti normalno igrati.

Kako su se držali igrači i vodstvo Bosne?

– A što su mogli, prosuli su 19 razlike s poluvremena i hvatali su se za slamku. Siguran sam, da je Bogdan Tanjević tada bio trener Bosne, ovo se nikada ne bi dogodilo, jer je on bio pravi gospodin. Isto tako, da nije bilo Olimpijade u Sarajevu, ne bi bilo problema. A i da je Tito bio živ, isto se ovo ne bi dogodilo.

Foto: Monografija Dražena Petrovića

Navodno je Sarajevu trebao jedan jaki sportski rezultat da pogura priču oko Zimskih olimpijskih igara.

– Sve je to poznata priča, ništa novoga. U to su vrijeme Bosnu i Hercegovinu vodili jako moćni ljudi, koji nisu birali načina da ostvare svoje interese. Prvi čovjek igara bio je Branko Mikulić, koji je sjedio i u famoznom Predsjedništvu Jugoslavije nakon Titove smrti. Tu su bili i prvi čovjek Energoinvesta Emerik Blum, pa braća Pozderac… sve su to bili vrlo moćni ljudi na položajima. Simptomatično je da su baš 10. travnja poništili utakmicu. Sve je to bila prljava politika, pogotovo se to odnosi na tadašnjeg predsjednika Košarkaškog saveza Jugoslavije Vasila Tupurkovskog.

Što njemu zamjerate?

– Podijelio je medalje i čestitao Šibenčanima, a onda je popustio pritiscima i poništio utakmicu. Jasno je da je on, kao odani vojnik partije, bio instruiran i prisiljen da tako nešto napravi. A tko je i što je Tupurkovski, pokazalo se početkom ‘90-ih. On je bio agent CIA-e, koji je zajedno s Kirom Gligorovim i Lazarom Mojsovim napravio sjajnu stvar za Makedoniju. Doveli su 250 američkih vojnika na granicu sa Srbijom i nisu nikad osjetili strahote rata kakve smo imali mi.

Jeste li pričali o svemu s kolegom koji je sudio utakmicu, Radom Petrovićem?

– Nikada. On je bio glavni vinovnik svega. On je par sekundi ranije morao suditi prekršaj Mutapčića na Petroviću, ali nije. Sudio je aut, nakon koga su uslijedili te famozne dvije sekunde u kojima je Dražen Petrović fauliran.

Atmosfera na Baldekinu bila je užarena, na granici regularnosti?

– Sve je bilo regularno, da nije, ja bih dvoranu ispraznio. Teško je očekivati nešto bolje na utakmici koja odlučuje prvaka. Sudio sam i kud i kamo gore utakmice koje sam i prekidao. Prva utakmica istih protivnika u Sarajevu bila je isto na granici regularnosti, igrače Šibenke i nas sudce praćkama su gađali.

Je li vas tada itko iz hrvatske košarke ili politike uzeo u zaštitu?

– Osim gospodina Periše, nitko. Kako i bi kad je svima odgovarao takav rasplet. Ciboni, Zadru i Splitu nije odgovaralo da Šibenik postane prvak, a svi su se htjeli dokopati i Dražena Petrovića. Samo, da Cibona nije osvojila naslov prvaka, nikad Dražen ne bi došao u Zagreb. On je želio igrati u klubu koji je igrao u Europi.

Foto: Monografija Dražena Petrovića

A mediji?

– Mediji su bili strogo kontrolirani. Novinari Zoran Kovačević, Stanko Kučan, Ivo Mikuličin i Darko Kolombo su nešto pokušavali, ali u to je vrijeme bilo nemoguće. Sve je bilo prepušteno Zoranu Petroviću iz Beograda, koji je bio glavni. Čak ni Zvone Mornar, s kojim sam bio dobar, nije mogao ništa. Bile su mu vezane ruke. Par dana nakon utakmice donio sam mu snimke Dade Bošnjaka, koji je izvadio fotografije s feameovima da se uvjeri da sam bio u pravu. No u kancelariji je s njim sjedio Artur Takač, visoki funkcioner Međunarodnog Olimpijskog komiteta. Sve mi je bilo jasno, a i Zvone mi je kasnije priznao da je Takač došao do njega kako bi mu naredio da se ništa ne piše.

Kako su se ponašali Šibenčani, sigurno su u vama gledali heroja?

– Ma kakvi, neki su mi predbacivali da sam ja kriv što im nisam pomogao da ranije dobiju utakmicu, ha, ha, ha,…. Krivili su mene što su im uzeli prvenstvo. Ali bilo je i razumnih ljudi, koji su shvatili što se dogodilo.  

Je li se isplatilo biti žrtva, biste li opet isto napravili?

– Bez razmišljanja da. Ne mogu suditi nego samo ono što vidim. Danas su suci kalkulatori. Bilo ih je i u moje vrijeme, ali ne puno kao danas.

Koliko ima istine u pričama da ste uvijek nosili pištolj?

– Policija me nije štitila, pa sam izvadio dozvolu za nošenje oružja i kupio pištolj. Kasnije se pričalo da sam vadio pištolj po Čakovcu, Varaždinu… ali to nije bila istina. Isto kao što se pričalo da sam pijanica, a ja u životu nisam kap alkohola popio.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

Dugo vas nije bilo, kada ste se vratili suđenju?

– Tek kad je Hrvatska postala neovisna, kada me rehabilitirao dr. Franjo Tuđman. Da ne bude zabune, nismo se mi poznavali osobno, to su njemu bliski ljudi predložili u trenutcima euforije nakon osamostaljenja. Iako sam već bio prestar za suđenje, sudio sam i za vrijeme rata, bio delegat, trener Maksimira… Dok su neki, koji danas vode hrvatsku košarku, tražili da ih se pošalje u Italiju i druge zemlje da sude, ja sam sa svojim dečkima putovao kroz minska polja po Hrvatskoj i igrao ligu. Nikad neću zaboraviti utakmicu u Vinkovcima, 100 metara od dvorane su bili VBR-ovi, dvorana razrušena, zima…

Maksimir je u to vrijeme bio jaka momčad, kako to da niste postigli veće uspjehe?

– Bolje da se ne prisjećam svega što su nam radili Božo Miličević i njegovo lopovsko društvo, koje mi je otimalo igrače. Marka Šamanića su mi uzeli za 200 maraka jer mi igrače nismo mogli plaćali… Nama je bilo u interesu da se ti momci razviju u prave ljude, da završe fakultete, jer nisu svi talentirani i sretni da žive od košarke.

PROŠLO JE 35 GODINA

To su bili Vukovi: Večer kad je Cibona postala prvak Europe

Jeste li oduvijek tako pravdoljubivi?

– Otkad su me sa 17 godina sudci pokrali kao igrača Industromontaže u kvalifikacijama za prvu ligu protiv Slavonskog broda, zarekao sam se da zbog mene nitko neće plakati. I toga sam se držao, nikad zbog mene igrači nisu plakali.

Hoćete li ikad obrijati vaše prepoznatljivo obilježje, brkove?

– Ne znam hoću li, ali i o mojim brkovima se pisalo i pričalo svašta. Istina je da sam ih pustio zbog zdravstvenih razloga. Prije se putovalo malo drugačije, vlakovima ili autobusima po 15 sati i često su mi, zbog neprospavanih noći, nečistoće…, izbijali herpesi na usnama, pa sam pustio brkove da ih prikrijem.

Vaš preglednik ne omogućava pregled ovog sadržaja.

Više saznajte na izvornom linku: Tomislav Gabelić – Šibenka – Bosna 1983., sudac Ilija Matijević, Dražen Petrović: Prijetili su da će me ubiti / (24sata.hr).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.