Zamišljeno sam podbočila bradu, gledajući fotografije ispred sebe. To su bili sasvim obični komadi papira ali komadi koji će razoriti još jedan brak. Na njima se jasno vidio sredovječni čovjek i vrlo mlada djevojka kako ulaze u jedan od motela. Kiseo osmijeh pojavio mi se na licu. Ovo mi je bio dobro poznat prizor. Naočigled savršen brak ima i svoju mračnu stranu za koju supruga uvijek posljednja dozna, ako uopće i dozna.

Sjećanja su mi se vratila desetak godina unatrag. Bila sam vesela osamnaestogodišnja djevojka, s maštanjima koja se nisu razlikovala od maštanja mojih vršnjakinja. Osim škole koju sam pohađala s izuzetnim rezultatom, jedna od preokupacija bili su mi i izlasci. Obožavala sam grupne sastanke, čavrljanja uz kavu i kao neizostavni dio, ogovaranje koje je bilo bezazleno, ali je ipak imalo malenu dozu otrova u sebi. Bila sam omiljena u društvu.

Moj život nije imao mrlja

Moj lijep izgled je uvelike pridonosio tome. Bila sam svjesna da se po ljepoti izdvajam od svih djevojaka, ali mi to nikada nije bilo važno. Jednostavno je priroda bila izdašna prema meni, a to mi je više smetalo nego što mi je donosilo koristi. Muškarci su se za mene lijepili kao pčele za cvijet i svako moje odbijanje je bilo protumačeno kao oholost. Iako im nisam davala nikakvog povoda, uskoro su počele kružiti nimalo lijepe priče. Jedan od odbijenih udvarača se potrudio da mi zagorča život. Bio je to nizak udarac jednog muškog povrijeđenog ponosa. Laka roba – bio je epitet kojeg su mi prišili. Pokušala sam se boriti protiv toga ali bezuspješno. Iako moj život nije imao mrlja, drugi su ih nalijepili na mene. Bila sam bez krivice kriva. Moje mišljenje o muškarcima bilo je srozano do najniže granice i dugo sam se vremena klonila njihovog društva.

Toga sam se slijepo pridržavala sve dok nisam upoznala Domagoja. Bila sam na prvoj godini Pravnog fakulteta, a on mi je bio jedan od profesora. Već na prvom njegovom satu ostala sam zatečena. Najprije se u meni počeo buditi povjetarac ljubavi, a kako je vrijeme odmicalo, povjetarac se pretvarao u oluju. Gotovo su svi primijetili što se sa mnom zbiva, a bez sumnje i on. Iako sam se trudila da skrijem osjećaje, prijateljica me upozorila da je to bio samo uzaludan pokušaj.

– Danice – tiho je šapnula Lada, gurnuvši me ispod stola – pokušaj treptati. Uopće ne skidaš pogled s njega – pokazala je rukom prema profesoru.

– Samo da mi je znati što vidiš u njemu? – s neodređenim izrazom lica okrenula se prema meni.

– Predivan je – jedva sam izustila, zaneseno vrteći glavom.

– Posjeti okulista. Čini mi se da ti s vidom nešto nije u redu. Ako ti je on predivan, onda sam ja Šeherezada.

Učinit ću sve da bude moj!

Zanemarila sam njenu zajedljivu primjedbu. Smatrala sam da uopće nema osnove. Domagoj je doista bio predivan. Iako je njegov fizički izgled bio samo malo iznad prosjeka, on je posjedovao ‘ono nešto’. Bio je oličenje svih mojih maštanja, upravo onakav kakav je trebao biti muškarac mojih snova.

– Ma, pogledaj ga malo bolje – bila je uporna u nastojanju da pokvari moju sliku o njemu – gledaš ga kroz naočale mašte. Ja ga nikada ne bih ni primijetila kao muškarca. Umišljen je, pun sebe, a čini mi se i da je potpuno bezosjećajan.

– Pričaš gluposti. Učinit ću sve da bude moj – obećala sam joj u povjerenju.

Oči su joj se raširile od iznenađenja.

– Ti nisi normalna. On nije muškarac koji bi usrećio jednu ženu. Više mi sliči na kobca. Samo vreba priliku i šalje jedva primjetne signale. Samo ih budala ne bi mogla prozreti. Sigurno su on i pojam vjernosti u debeloj svađi.

– Ma daj – pokušala sam se ne obazirati na njene riječi – o ukusima se ne raspravlja.

– Ali o totalnom neukusu mora se itekako raspraviti. Stariji je od tebe najmanje petnaest godina. Ako tražiš oca, imaš ga i kod kuće!

Uvrijeđeno sam okrenula glavu. Pomnije sam počela promatrati Domagoja ali mu nisam vidjela nijednu manu. Lice mu je bilo pravilno, a na njemu su najljepše bile prekrasne plave oči koje su podsjećale na dva planinska izvora. Crna gusta kosa bila je prošarana ponekom sijedom vlasi, što mu je davalo poseban pečat zrelosti i iskustva. Bio je visok i imao nekoliko kilograma viška koji su bili vrlo dobro raspoređeni. Sve u svemu, bio je poput zemaljskog Apolona. Moje mi je srce bilo svjedok da je savršen.

Ponovni slučajni susret

Svim silama sam se trudila da mu budem najbolja učenica ali sam više maštala o njemu nego što sam sudjelovala u nastavi. Nemalo sam se iznenadila kada sam ga jednog dana sasvim slučajno vidjela u gradu. Gotovo da sam ga prije osjetila, nego vidjela. Potajno sam se nadala da će se takvo što dogoditi i da ću ga jednom sresti izvan nastave. Zbunjeno sam zastala, gledajući kako mi ide u susret. Kad mi se sasvim približio, ukipljeno sam zastala.

– Danice – njegova se ruka kao nekim čudom našla na mojoj nadlaktici.

Okrenula sam se na zvuk njegovog glasa, hipnotizirano gledajući u njegove pune usne. Lagano rumenilo dalo je pečat nelagode mojem licu.

Promatrao je moje lice iz neposredne blizine. Moja ionako poljuljana sigurnost postajala je sve nestabilnija. Napeto sam iščekivala njegove slijedeće riječi. Gotovo sam se sva pretvorila u uho. Na mjestu gdje se njegova ruka doticala s mojom, kao da je počeo protok neshvatljivih emocija koje su se brzinom munje širile tijelom.

– Da odemo na kavu? – njegovo me pitanje ipak zateklo.

– Kavu? – zurila sam u njega, još uvijek ne shvaćajući što želi.

– Što ima u tome lošeg? – njegovo je pitanje bilo popraćeno šarmantnim osmijehom kojem je bilo nemoguće odoljeti.

– Ne znam – i dalje sam bila u nedoumici. Zdrav razum mi je govorio jedno ali ga srce nije nimalo slušalo. Željela sam u njemu gledati svojeg profesora, a ne muškarca, ali nije išlo. Itekako sam bila svjesna kako predivno izgleda.

– Samo na kratko – radio je sve samo da me razuvjeri.

Radoznalost u meni počela je kulminirati. Tek probuđena žena bila je žedna blizine voljenog muškarca, a i mašta mi je radila punim kapacitetom. Dvoumljenje je bilo samo dobro odglumljeno.

– Ne pijem kavu – jadan izgovor mi se činio još jadnijim kad sam ga čula iz svojih usta.

– Pa… Pozvao sam te na piće, a kava je samo uobičajeni izraz koji se koristi u ovakvim situacijama – njegov neodoljiv osmijeh srušio je i posljednju zamišljenu barijeru.

A tko sanja o zatvoru?

Slegnula sam ramenima, što je značilo nijemi pristanak. Ako sam u početku i bila malo ukočena, s vremenom sam se opustila. Domagoj je bio više nego šarmantan. Točno je znao upotrijebiti pravu riječ u pravom trenutku i na tome bi mu sigurno pozavidjeli i najveći osvajači ženskih srdaca. Nakon samo pola sata, o njemu nisam razmišljala kao o profesoru.

Naši su sastanci postajali sve učestaliji. Bila sam opčinjena Domagojem. S njim sam postala žena. Uveo me u čaroban svijet osjećaja. S vremenom, postajao je sve ljubomorniji. Tražio je od mene da prekinem školovanje, što sam i učinila, mada su mi se roditelji žestoko protivili. Pokazivali su prema njemu otvorenu mržnju. Svaki put kada smo bili skupa, izbila bi svađa. Stala sam na Domagojevu stranu. Gotovo sam bila prisiljena birati između njega i roditelja.

Nakon nekoliko mjeseci veze, okrunili smo je brakom. Taj čin je bio početak pakla. Zabrane su postajale sve učestalije i sve banalnije. Imala sam osjećaj da se on sveti mojim roditeljima preko mene. Ako bih se usprotivila, udarcima bi smirio moju želju da se izborim za svoje pravo koje mi je kao ljudskom biću pripadalo.

– Što hoćeš od mene? – bilo je pitanje koje je sve češće postavljao.

– Dao sam ti ono o čemu mnoge žene mogu samo sanjati. Doma si. Imaš sve slobodno vrijeme ovog svijeta, a jedina obaveza ti je da udovoljiš meni u svakom pogledu – to je bila jedna od svađa koje sam se živo sjećala.

– A tko sanja o zatvoru? – moja ogorčenost već je graničila s mržnjom.

– O kakvom zatvoru ti govoriš? – oči su mu se izobličile od bijesa.

– Nikoga nisam ubila, a ne smijem iz kuće bez tvog dopuštenja. Zašto? – po prvi put se molba osjetila u mojem glasu.

– Zato što ja poznajem žene, a one su sve iste. Ne želim da ti budeš poput ostalih, a ovo moje ponašanje je samo dokaz ljubavi koja je doista bezgranična.

Sada je na meni bio red da se čudim.

– Ovo je dokaz ljubavi? – kroz plač sam upitala – A što bi mi uradio da me mrziš? – nisam mogla a da mu ne postavim to pitanje.

– Ja tebe ne mogu mrziti – došao je do mene, nježno mi pomilovavši lice.

Volim te više od ičega

Kakav je samo bio taktičar! Ako ne bi udarcima ugušio moju želju za promjenom, onda bi to učinio nježnostima. U rukama je imao dva najmoćnija oružja, a upotrebljavao bi ih kako bi mu se tog trenutka prohtjelo.

– Znaš da te volim više od ičega na svijetu – njegove su riječi bile nabijene emocijama.

Ako sam i vjerovala u njegovu ljubav, s vremenom mi je ona postajala sve čudnija. On je samo želio posesivno posjedovati mene, moje tijelo i moju dušu, a ja sam mu sve to dopuštala. Znao je da je moja mladost i neiskustvo plodno tlo za ostvarivanje njegovih suludih planova. Nisam mu bila dorasla i toga sam postajala sve svjesnija i svjesnija. Život se na čudan način poigravao sa mnom. Mene je zatvorio u kuću, a on je imao bezbroj afera koje nije mogao sakriti. Cijeli moj bivši razred izigravao je detektiva, tako da sam bila u tijeku svega.

Čim sam doznala za njegovu prvu prevaru, ljubav je u meni umrla. Pošten nepoštenje ne oprašta, pa tako ni ja nisam mogla. Osjećala sam gorak okus izdaje. Samopouzdanje mi je bilo srozano na samo dno. Loše mišljenje koje sam imala o sebi, pogoršavalo se iz dana u dan. Ubijao me psihički, što je bilo mnogo gore od udaraca. Fizičke rane bi zarasle brzo, ali ove su postajale sve dublje. Dobro je znao što radi. Ljudska psiha mu nije bila strana. Godinama ju je proučavao na svojim učenicima. Bračni okovi su me gušili.

Nakon nekoliko godina takvog pakla, podnijela sam zahtjev za razvod braka. Čim je saznao što sam uradila, izgubio je kontrolu nad sobom.

– Ako misliš da možeš raditi što ti se prohtije, prevarila si se. Zaboravi na razvod! – derao se na mene, bijesno stiskajući prste u šaku.

– Neću! – odlučila sam mu se suprotstaviti.

Znala sam da mi je život ugrožen u tom trenutku, ali me nije bilo briga. Odlučila sam sve ovo dokrajčiti. Želja u meni je bila toliko jaka da me ništa nije moglo spriječiti. Koliko god sam ga voljela na početku veze, sada sam ga mrzila mnogo više. Išla sam iz krajnosti u krajnost, ali ne svojom krivicom. On je u meni godinama ubijao ljubav, i kad je napokon u tome uspio, nije me htio pustiti.

– A što ćeš ti bez mene? – njegov prezriv pogled jasno mi je govorio kakvo mišljenje ima o meni.

– Ne radiš, nemaš nikakvih primanja. Sve ove godine si živjela poput parazita i to ti nije bilo dovoljno. Buniš se? – njegov sotonski smijeh odzvanjao je prostorijom.

– Ja imam roditelje – iako sam dobro znala da mi nije pametno ulaziti u nikakvu diskusiju s njim, nisam mogla odoljeti porivu da mu godinama skrivano mišljenje o njemu kažem u lice.

– Naravno! Oni su te i nagovorili na ovaj korak. Nikada nisam bio dovoljno dobar za njih, ali ni ti više nikomu nećeš biti dobra nakon onog što ću ti učiniti.

Pogledi sažaljenja su boljeli

Ustuknula sam pred njim. Lice mu se izobličilo. Više je sličio životinji, nego čovjeku. Došao je do mene i nekoliko me puta udario šakom po licu. Čim je iskalio svoj bijes na meni, otišao je. Nisam mogla osjetiti olakšanje zbog fizičke boli. Koliko li sam ga samo mrzila! Toplina svježe krvi kao da me pekla po licu. Doteturala sam do kupaonice, i kad sam se pogledala u ogledalo, zagrcnula sam se od plača. Odraz koji sam vidjela sličio je bezličnoj krvavo-blijedoj masi. Lice mi je počelo naticati. Znala sam da ću za nekoliko sati biti u mnogo gorem stanju. Prepala sam se i pozvala hitnu pomoć. S njom je došla i policija. Uzeli su moju izjavu u bolnici. Osjećala sam se kao posljednje smeće. Nije lijepo biti u položaju kakvom sam ja bila. Ponekad pogledi sažaljenja znaju boljeti mnogo više od udaraca.

Pozvala sam roditelje i oni su me odveli kući. Otac je pjenio od bijesa. Godinama skrivana istina izišla je na vidjelo. Cijelim putem je prijetio, napajajući se mržnjom u želji za osvetom. Šutjela sam, čekajući da ga prođe prvi nalet bijesa.

– Ne spuštaj se na njegovu razinu. Moj brak je završena priča, a tako neka i ostane. Razvod je u tijeku. Na svu sreću, ipak postoji način da se sve riješi i da on ostane daleko u mojoj prošlosti.

– Misliš da je meni lijepo gledati tebe takvu? To boli, ali me još više boli nemoć i spoznaja da u nas nisi imala povjerenja.

– Nije da nisam imala povjerenja. Ja sam vas samo htjela poštedjeti patnje. Ništa mi ne bi mogli pomoći, sve do samog kraja. Znala sam da vam se mogu obratiti u najgoroj situaciji, a to sam i učinila. Nisam bila u situaciji u kojoj sam mogla birati. Vas sam voljela, ali isto tako i Domagoja. Željela sam sačuvati svoj brak po svaku cijenu, čak i po cijenu distanciranja od vas. Željela sam vam dokazati kako niste imali pravo kad ste se protivili mojem izboru, željela sam toliko toga ali se ni jedna moja želja nije ostvarila. Kao da se sve urotilo protiv mene. Ovo nije bio moj izbor, već me život natjerao na ovakav korak – rekla sam.

Roditelji su imali razumijevanja za moju situaciju. Bili su nenametljivi, a jedini njihov revolt je bila šutnja koja je na mene utjecala kao melem na ranu. Ne bih mogla podnijeti da su mi prigovarali i oni su toga bili svjesni.

Dobro da nismo imali djecu

Razvod je bio dug i mučan. Jedino dobro je bilo što nismo imali djecu i što ona nisu morala prolaziti traumu koju sam ja prolazila.

Kad je i to okončano, odahnula sam. S vremenom sam se nekako pribrala ali su rane još uvijek bile svježe i nesnosno su boljele. Vrijeme kao da je prolazilo pored mene. Nisam izlazila, a nisam ni željela. Samo bih ponekad otišla s Ladom na kavu. Za razliku od mene, ona je završila fakultet i radila u svojoj struci. Nisam joj bila zavidna ali sam osjećala kao da mi je jedan dio mladosti otet. Znala sam dobro fotografirati no to nisam mogla iskoristiti ni u kakvom poslu koji bi mi pao na um.

– Razmišljam da nešto otvorim, ali ne znam što – požalila sam joj se jednog dana – Roditelji mi nude novac, a meni se ne da još jednom ovisiti o nečijoj darežljivosti.

– Oni su ti roditelji – iako je bila kratka, Ladina rečenica je mnogo rekla – a i radiš upravo ono što Domagoj želi. Uništio te i ti sada doslovno vegetiraš. Dok se oporaviš, već ćeš i ostariti. Iz prošlosti trebaš izvući pouku, a ono što je loše, zaboravi. Samo tako možeš ići naprijed – svoje je riječi popratila žestokim gestikuliranjem.

Nekoliko sam je trenutaka nijemo promatrala. Znala sam da je u pravu. Ali, lako je donositi odluke kada je netko drugi u pitanju. Ova moja bol, kao ni prošlost, nisu mogle netragom nestati. To je bio dugotrajan i bolan proces i jedino je vrijeme bilo to koje je moglo zaliječiti rane nastale u jednoj zajednici koja je bila puna predrasuda.

Ladine su mi riječi u glavi odzvanjale poput jeke. Dobro je znala što mi treba reći. Umjesto da krenem kući, otišla sam na rivu i sjela. To već godinama nisam napravila. Bila sam sasvim opuštena. Promatrala sam ljude, a posebnu pažnju su mi privlačili zaljubljeni parovi. U tom trenutku nisam znala da li da im zavidim ili da ih žalim. Sumnjala sam da netko od njih zna u kakav se pakao može pretvoriti ljubav. U meni se počela rađati sasvim suluda misao. U početku to je bila samo maglovita pomisao, a onda se sve više i više formirala u ideju koja mi se činila primamljivom. Povjerila sam se Ladi.

– Fantastično! – njeno mi je oduševljenje dalo krila. – Unaprijed žalim sve one muškarce koji će se naći pred tvojim objektivom. Tko zna? Možda i meni jednom budeš trebala. Ah… – lupnula se prstima po čelu – znam jednu prijateljicu kojoj bi takve usluge jako dobro došle.

– Ne znam. To je samo ideja, a sprovesti je u djelo… To je vrlo riskantno – kao da sam tek tog trenutka postala svjesna da to nije uobičajeni posao i da sa svakim danom raste i rizik.

Puno je nevjernih muževa

Moja ideja o detektivskom poslu, ili bolje rečeno, poslu koji je uključivao praćenje nevjernih muževa, sve mi se više činila suludom.

– Opasnost postoji u svakom trenutku našeg života, a najviše u onima koji bi nam trebali pružiti sigurnost. Pa, ti bi to trebala najbolje znati – boja Ladinog glasa mijenjala se iz trenutka u trenutak.

Kad sam malo bolje razmislila o njenim riječima, činilo mi se da je u pravu.

– Naše tržište ne obiluje takvim ponudama, a nevjernih muškaraca ima i previše, ako je ijedan i vjeran – promrsila je sebi u bradu. – Dobra reklama i nekoliko dobro smišljenih oglasa za početak bi ti bili sasvim dovoljni. Znaš što? Nazvat ću Renatu. Ona već mjesecima sumnja da joj je muž nevjeran. Pokušaj s ovim slučajem. Vidjet ćeš hoće li ti se svidjeti. Nemaš što izgubiti – njeno je uvjeravanje poprilično djelovalo na moju sigurnost. Pristala sam bez imalo razmišljanja. Znala sam da će biti teško pratiti nekoga, ali se nisam toliko bojala praćenja, već koliko će zadiranje u nečiju intimu utjecati na mene i moj život. Dogovorili smo se da će ona nazvati prijateljicu i da će dogovoriti sastanak s njom. Već idućeg dana čekala sam Renatu u kafiću u kojem smo se ja i Lada redovito sastajale. Ladin opis nije me nimalo pripremio na ono što sam vidjela. Pred mnom je stajala žena sasvim nestvarne ljepote. Bila je toliko lijepa da sam se pored nje osjećala poput ružnog pačeta. Gledala sam je bez daha.

– Danica? – njen prijatan glas trgnuo me iz zaprepaštenja.

Umjesto odgovora, samo sam klimnula glavom. Iako sam prošla sve ovo što ona prolazi, nisam mogla a da ne pomislim kolika je budala njen muž i kako ju je mogao varati. No ja sam jako dobro znala da muško razmišljanje često nema nikakve logike.

Provele smo vrijeme u ugodnom razgovoru. Ona nije posjedovala samo ljepotu. Inteligencija i pronicavost su joj bili glavni aduti. Objasnila mi je sve pojedinosti. Njen je muž bio mnogo stariji od nje, ali mu je bogatstvo dozvoljavalo da se ponaša poput boga. Možda ga je voljela na neki svoj način no prevara sigurno nije bila ono što je očekivala od njega.

Moj prvi zadatak bio je vrlo lagan. Nije bilo teško otkriti što joj muž radi i s kim se nalazi. Ono što sam vidjela, nemalo me iznenadilo. Žena s kojom se viđao bila je mnogo starija od Renate, a samo je trag ugasle ljepote dao nagovijestiti da je i ona nekada blistala u svojoj mladosti. Njegov postupak nije imao nikakvo logično objašnjenje, a moje nije ni bilo da takvo objašnjenje i pronađem. Renati su ove fotografije trebale kao dokaz na sudu, jer se planirala razvesti i taj svoj razvod skupo prodati. A koliko sam poslije čula, uspjela je u tome.

Osnovala sam svoju tvrtku

Ponesena prvim uspjehom, moji su apetiti rasli iz dana u dan. Nije mi u pitanju bila samo zarada, već sam željela pomoći tim ženama.

Osnovala sam tvrtku koja je u svojoj ponudi nudila zaštitu, praćenje, čuvanje ljudi i objekata. U početku samo bili na rubu preživljavanja. Nekoliko puta sam došla u iskušenje da odustanem, ali nisam mogla. Nešto me tjeralo naprijed. Nadala sam se da će biti bolje i nakon dugo vremena, posao je krenuo. Bila sam tako ponosna na sebe! Napokon sam mogla odahnuti kada su financije bile u pitanju. Krediti su se uredno vraćali i sve su obaveze bile podmirene na vrijeme.

Ja sam radila, kao i svi moji zaposlenici. Većim dijelom sam se opredijelila za sklapanje poslova ali sam ponekad prihvatila i izazov praćenja. Svaki takav slučaj bio je priča za sebe i svakom bih pristupala s puno pažnje i opreza. Tu se nije smjela potkrasti pogreška. U pitanju su bili ljudski životi, brakovi, kao i životi mnoge djece koji će iž tih veza izići s bremenom patnje. Svaka se pojedinost uzimala s rezervom i provjeravala se i po nekoliko puta. Nikada se nije donosio zaključak na osnovu jedne pojedinosti i u tome se nalazila kvaliteta odrađenog posla.

U tom sam se poslu susretala sa svakom vrstom ljudi, ali mi nisu bile nepoznate i tamne strane nekih veza. Slike koje sam odložila prije nekog vremena ponovno su privukle moju pozornost. Uzela sam ih. Znala sam cijelu pozadinu tog braka. Čovjek je bio dobrostojeći ali su mu žena i djeca skapavali od gladi. Jednostavno se nije obazirao na njih. Oni za njega nisu ni postojali. S jedne strane bio je džentlmen i savršen partner, ali kad bi došao kući, pale bi sve maske. Svoj nataloženi bijes iskaljivao bi na ženi i djeci, mučeći ih na razne načine. Znala sam da ona ne radi, da ovisi o njemu, i to je bila priča koja se bezbroj puta ponavljala.

Nisam imala želju za brakom

Godinama sam bila zatrpana poslom, a moj privatni život je ispaštao. Gotovo sam mogla reći da ga nisam ni imala. Nakon onog što sam prošla i što sam vidjela kroz svoj posao, želja za novim brakom u meni uopće nije ni postojala. Nisam imala nimalo povjerenja u ljude, a još manje u veze. Godinama sam ostala u takvom uvjerenju, sve dok mi se ponovno nije dogodila ljubav. Kao da se moja sudbina poigravala sa mnom. Stavljala me je na kušnju, praveći mi najrazličitije zamke.

Prvi susret sa Hrvojem prošao je glatko. Bio je jedan od kandidata za specijalne povremene poslove, a kao čovjek koji je iza sebe imao bogatu policijsku karijeru, ušao je u uži izbor. Odmah mi je bilo jasno da pred sobom imam posebnu vrstu čovjeka. Nešto čudno je strujalo između nas, nekakva kemija koja se odmah dala osjetiti. Hrvoje je dobio posao, a ja sam dugo vremena izbjegavala bilo kakav kontakt s njim. Jednostavno, u njegovu prisustvu nisam bila kao inače. Rečenice su mi bile kratke, a razgovor bi zapinjao mojom krivnjom. Moj inače bogat rječnik sveo bi se na nekoliko šturih riječi. Osjećala sam opasnost i cijeli moj obrambeni mehanizam zvonio je na uzbunu. Nisam željela nigdje žuriti i dugo vremena sebi nisam htjela priznati da nešto osjećam prema njemu. Razni izgovori koje sam pronalazila kao opravdanje za svoje ponašanje padali su jedan za drugim u vodu. Činjenica je bila da sam žena i da mi je silno nedostajala ljubav čiju sam zamjenu pronalazila u poslu. Bila sam žedna ljubavi, pažnje i muškog zagrljaja, iako nerado, morala sam to sebi priznati. S Hrvojem sam sve češće razgovarala. U početku su to bili samo poslovni razgovori, s vremenom smo postali prijatelji a nešto kasnije shvatila sam da je to prijateljstvo bilo samo krinka iza koje smo skrivali prave osjećaje.

– Ti si prekrasna žena, Danice – rekao mi je jednu večer dok smo sjedili u restoranu.

Zbunjeno sam spustila pogled. To je bilo područje u kojem se nimalo nisam snalazila. Osmjehnula sam se, gledajući u njegove snažne ruke. Grozničavo sam razmišljala. Nisam znala što da mu odgovorim.

– Ali… – njegov zagonetan osmjeh jasno mi je stavio do znanja da točno zna kako se osjećam – …bojim se da nisi spremna porušiti zidove koje si sagradila oko sebe. Svi mi imamo prošlost i svi smo na neki način izišli ranjeni iz nje, ali to nije razlog da okreneš leđa budućnosti – njegov ugodan glas bio je poput najljepše glazbe.

A što ti hoćeš od mene?

– Ja se za svoju budućnost borim, ja joj ne okrećem leđa – rekla sam gotovo ljutito.

– A kako zoveš to što žena u tebi spava dubokim snom?

– To zovem mirom kojeg nakon svega znam cijeniti – gotovo sam planula.

– To je zavaravanje.

– A što ti hoćeš od mene? – pitanje koje sam mu postavila gotovo je izletjelo iz mene.

– Prerano je za bilo kakve zahtjeve. Prepustimo sve vremenu. Ono nam može biti saveznik ako to hoćemo, ali i neprijatelj ako se na bilo koji način požurimo. Nisam prokomentirala njegove riječi. Jedva sam čekala da dođem kući i da sa sasvim druge perspektive razmislim o njegovim riječima.

– Ako lažeš sebe, ne možeš mene. Poznajem te bolje od tebe same. Ti si žena koja može usrećiti muškarca, ali prije toga moraš raskrstiti s prošlošću. Volim te, Danice. Valjda si potpuno slijepa kada to do sada nisi primijetila. Zbog ovih riječi na kocku stavljam sve – rekao je skoro u jednom dahu.

– Ne trebaju mi tvoji izljevi nježnosti – ljutito sam rekla i uputila se prema svojem automobilu. Hrvoje nije imao nikakvo pravo da mi govori riječi koje mi je rekao. I sam je znao da su trebale proći godine da se donekle trgnem. Vrijeme je ublažilo rane ali su ožiljci ostali i boljeli su pri svakoj promjeni koja bi nastala u mojem emocionalnom životu. Došla sam kući i, kao i uvijek kada bih se našla u nekakvoj dvoumici, uzela svežanj slika koje su bile nijemi svjedoci nečijeg lažnog života. Činilo mi se kao da na ovom svijetu uopće i nema vjernih muškaraca. Od jednog sam pobjegla, a drugog nisam željela pustiti u svoj život. Možda jesu bili različiti, ali to je bio samo početak nečega, a svi su početci lijepi. Barem sam ja mogla to s pravom reći. Moj posao je bio možda splet životnih okolnosti, ali sam i sama znala da sam krivac za desetine razvoda. Što se toga ticalo, moja je savjest bila mirna. Ali… Nisam mogla biti ravnodušna prema onom što su činili. Baš me ljubav i suosjećanje prema žrtvi i natjeralo da opstanem u poslu, jer je žeđ za pravdom u meni bila veoma jaka. Mrzila sam laži, a ona se ukorijenila skoro u svakom međuljudskom kontaktu. Nisam znala što da mislim o Hrvoju. On mi je bio prijatelj, ali sam bila svjesna da svoje prave osjećaje krijem iza maske prijateljstva, isto kao što je on to činio. Možda to nije bila strast kakvu sam osjećala prema bivšem mužu, jer su ovi osjećaji bili mnogo dublji, mnogo postojaniji. Bili su osjećaji zrele osobe, osobe koja nije mogla biti uhvaćena u klopku ljubavnog sljepila. Bila sam neovisna, a to mi je bila velika prednost.

Zvono na ulaznim vratima trgnulo me iz razmišljanja. Ustala sam, čudeći se kasnom posjetiocu. Provirila sam kroz špijunku. Hrvojevo zbunjeno lice bilo je u mom vidokrugu. Otvorila sam vrata i bez riječi ga propustila.

– Što hoćeš? – upitala sam ga kad se smjestio.

Ti si tiranin prema sebi

Dugo me je vremena promatrao. Lice mu je bilo poput maske. Na njemu se nije moglo vidjeti što se u njemu događa.

– Treba li biti prepametan da bi se zaključilo nakon riječi koje sam ti rekao? – njegov je pogled bio pun nježnosti.

– Hrvoje… – zastala sam – ne mogu ti pružiti ono što ti tražiš. Ja sam svjesna da si ti zaslužio mnogo više od ostataka koje bi dobivao na kapaljku.

– Ti si tiranin prema sebi. Podcjenjuješ se. Valjda si trebala naučiti da mi oblikujemo život, a ne on nas. To što nisi imala sreće da ti brak bude onakav kakav bi trebao biti, ne moraš kriviti sebe. Domagoj nije uništio samo vaš brak, već i tebe. On se lako utješio. Nakon tebe je imao bezbroj avantura i još jedan brak. A što si ti imala?

Ništa. Otvori oči i vidjet ćeš da ima ljudi kojima je stalo do tebe.

Na te njegove riječi sam počela plakati. Dugo se nisam mogla zaustaviti.

– Volim te, Danice. Pokušajmo, to je sve što tražim od tebe. Naravno, ako i ti nešto osjećaš prema meni.

Klimnula sam glavom. Lice mi se izvilo u jedva primjetan osmijeh.

– Samo mi treba vremena. I ja tebe volim ali.. – prasnula sam u smijeh – samo me nemoj dovesti u situaciju da angažiram svoje zaposlenike!

Na trenutak je zastao, a onda mi se pridružio u smijehu. Došao je do mene i zagrlio me. Bilo je tako ugodno u njegovom zagrljaju. Gotovo sam zaboravila kako to izgleda. Ovo mi je bio podsjetnik, a nadala sam se da će mi tu mjesto biti i u budućnosti. Ljubav se još jednom raspjevala u mom srcu i novu priliku sam trebala iskoristiti.

Izvor: osamabinmladen / istiniteprice.com