Cijela Bosna i Hercegovina bila je u suzama 11. jula nakon kolektivne dženaze i ukopa žrtava genocida počinjenog u julu 1995. godine.

Na taj tužan dan nije ostao imun ni poznati pjevač sevdalinke Božo Vrećo koji se oglasio riječima:

-Znate li da svaki put kad pomislim na Srebrenicu, budem jedna od onih žena koje u dimijama koracaju uplašeno i nijemo,poput srna u krdu, skrivaju svoju lanad unutar kolone od pogleda koji ih može raniti, a ja sama, izgriženog sam vrata i mučena i krvlju označena, a mog jelena nema , nema ga da rogovima svojim zamahne vitim i odbrani,
zarice najglasnije da ustuknu vuci i bjesni psi i ne uzmu nam jedince, ne otmu mi srce iz njedara, oči moje, eh da barem žalosna nisam vidjela kako mi ga odvode, eh da barem jadovna nisam čula kako mi jauknu, ode mi, ode mi moje lane žedno na onaj svijet, ode mi sam, ko će mi ga rano moja dočekati…

A mog Osmana nema, nema mi ga, ubili ga u šumi, u polju, u pšenici, u pojati, ubili mi ga na pragu gdje sam čedo naše prvi put zaljuljala i podojila, pod onom ašlamom gdje smo ašikovali ko mladi, sjećam se dolazio mi da mi kaže da će me kradom odvesti, majka jadna krišom od babe i ruho spremila, da će me odvesti tamo dalje ,iza brda, pa šta ako smo siromašni, pošteni smo, skućićemo se nekako, kašika po kašika,zrno po zrno, žulj po žulj al ostaće se živo, samo nek smo skupa, a sad mi ga nema, ne čujem da me doziva, ne čujem da mi dolazi, jelen moj, ponos moj!

A ja evo, u sebi, još samo ovu pjesmu nosim, da ujutru, dozovem ih obojicu njome, s’ one strane potoka; “Osmana mi neće dan mi svanuti, đulistanom sve će lati pan'uti…”
( djelić iz moje knjige Mila)-

-Naježih se, oči mi pune suza… Kako je moguće da perom možeš dosegnuti toliko duboko i nečije srce i dušu. Steglo se sve,steglo od emocije,tuge i boli. Golemo je osjetiti nešto što nisi doživio. Ljubav si...- jedan je od komentara njegovih fanova koje su njegove riječi dotakle.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

OSMAN Znate li da svaki put kad pomislim na Srebrenicu, budem jedna od onih zena koje u dimijama koracaju uplaseno i nijemo,poput srna u krdu, skrivaju svoju lanad unutar kolone od pogleda koji ih moze raniti, a ja sama, izgrizenog sam vrata i mucena i krvlju oznacena, a mog jelena nema , nema ga da rogovima svojim zamahne vitim i odbrani , zarice najglasnije da ustuknu vuci i bjesni psi i ne uzmu nam jedince, ne otmu mi srce iz njedara, oci moje, eh da barem zalosna nisam vidjela kako mi ga odvode, eh da barem jadovna nisam cula kako mi jauknu, ode mi, ode mi moje lane zedno na onaj svijet, ode mi sam, ko ce mi ga rano moja docekati… A mog Osmana nema, nema mi ga, ubili ga u sumi, u polju, u psenici, u pojati, ubili mi ga na pragu gdje sam cedo nase prvi put zaljuljala i podojila, pod onom aslamom gdje smo asikovali ko mladi, sjecam se dolazio mi da mi kaze da ce me kradom odvesti, majka jadna krisom od babe i ruho spremila, da ce me odvesti tamo dalje ,iza brda, pa sta ako smo siromasni, posteni smo, skucicemo se nekako, kasika po kasika,zrno po zrno, zulj po zulj al ostace se zivo, samo nek smo skupa, a sad mi ga nema, ne cujem da me doziva, ne cujem da mi dolazi, jelen moj, ponos moj! A ja evo, u sebi, jos samo ovu pjesmu nosim, da ujutru, dozovem ih obojicu njome, s’ one strane potoka; “Osmana mi nece dan mi svanuti, djulistanom sve ce lati pan'uti…” ( djelic iz moje knjige Mila)

Objavu dijeli Vreco Bozo (@bozovreco)



Izvor vijesti: Ognjen Škundrić / azra.ba